Združena braća (2001.)

Piše: Sven Mikulec

aa

Združena braća (Band of Brothers, 2001., 10x sat i neš’ sitno)

Redatelji: Tom Hanks, David Leland, Phil Alden Robinson, Richard Loncraine, Mikael Salomon, David Nutter, David Frankel, Tony To

Glume: Damian Lewis, Ron Livingston, Donnie Wahlberg, Neil McDonough, Kirk Acevedo, Scott Grimes, Rick Gomez, James Madio, Eion Bailey, David Schwimmer, Mark Warren, Colin Hanks

 

From this day to the ending of the world

But we in it shall be remembered –

We few, we lucky few, we band of brothers;

For he to-day that sheds his blood with me

Shall be my brother (…)


William Shakespeare, St. Crispin’s Day Speech iz Henryja V

 

Američki povjesničar i autor biografija predsjednika Eisenhowera i Nixona, Stephen E. Ambrose, tijekom profesorske karijere napisao je dvadesetak studija o raznoraznim segmentima američke povijesti, ali svjetsku slavu stekao je tek pred sam kraj života (zatrpan optužbama za plagiranje i falsificiranje, usput da spomenem), kad su Tom Hanks i Steven Spielberg od njegove knjige Band of Brothers odlučili napraviti miniseriju i pravi ratni spektakl koji će zasjeniti čak i veliko Spašavanje vojnika Ryana, koje se nabralo Oscara i hvalospjeva tri godine ranije. Već iduće godine Ambrose je umro, ali gorespomenuti dvojac pobrinuo se da priča koja je zaintrigirala starog profesora, ona o momcima iz padobranske satnije E (Easy Company), bude ispričana do kraja, na način na koji zaslužuje. Hanks i scenarist/producent Erik Jendersen mjesecima su radili na priči, a Spielberg, koji će iskustvo s iznimno uspješnog Spašavanja iskoristiti kao podlogu i smjernice u ovom projektu, nadzirao je njihov rad, čini se, bez većeg uplitanja. Konačan rezultat njihove suradnje, kao i pomoći stotina njihovih suradnika, nadahnuta je, očaravajuća miniserija raskošne produkcije i vjerojatno jedan od najboljih ratnih filmova ikad snimljenih.

Da odmah na početku kažemo, serijal Združena braća ogroman je projekt u kojem je sudjelovala čitava armija glumaca (100-tinjak navedenih, plus teško izbrojiva masa statista), savjetnika, make-up stručnjaka, kaskadera, tehničkog osoblja, i slično – sveukupno se radi o brojci od petstotinjak ljudi smještenih u prelijepe setove i čitave improvizirane gradove podignute u ruralnoj Engleskoj. Impresivan izgled i vrhunska produkcija ne iznenađuju ako pogledamo koliki su budžet imali na raspolaganju – pričamo o najskupljem HBO-ovom projektu dotad, koji je koštao čak 125 milijuna dolara. Desetljeće kasnije, međutim, HBO će nadmašiti sam sebe tematski sličnom miniserijom The Pacific, o kojoj ćemo razgovarati, nadam se, nekom drugom prilikom.

aaa

U centru gledateljeve pozornosti priča je o padobranskoj satniji E 506. bataljuna američke 101. zrakoplovne pukovnije (popularno zvana Easy Company, po slovu koje je označavalo postrojbu – E kao easy), koju ćemo kroz deset jednosatnih epizoda slijediti na njenom križnom putu od trening-kampa u Georgiji do pada Berlina, a kako bismo dobili dojam što nas čeka i za kakve ćemo sve likove strepiti od njemačkih metaka, prva epizoda služi kao izvrstan uvod u čitavu priču. U toj epizodi, pod naslovom Currahee (moto satnije E – s jezika Cherokeeja prijevod bi bio: we stand alone together), upoznajemo likove koje ćemo nastaviti pratiti do kraja (bilo serije, bilo njihova vlastita), a iako je radnja smještena duboko u američkom tlu i daleko od akcije, napetost i atmosfera izgrađeni su majstorski dok promatramo kako kompleksaški kapetan Sobel (David Schwimmer u krajnje nePrijateljskoj, antipatičnoj ulozi) od skupine nadobudnih padobranaca, među kojima se ističe dobronamjerni Dick Winters (Damian Lewis), pokušava napraviti vlastitu legiju terminatora. Njegove metode su nemilosrdne, postupci vidljivo sebični, a čini se da općenit nedostatak karizme i liderskih sposobnosti pokušava nadomjestiti neprestanim iživljavanjem nad podređenima, koje toliko nedavnim i svježim čini ono što je Helleru pošlo za rukom tako opipljivo prikazati u Catch-22. Dok Sobel zlorabi viši čin za liječenje vlastitih duboko ukorijenjenih frustracija, napetost i netrpeljivost među njegovim trupama raste, a mi kao gledatelji s momcima dijelimo njihovu tjeskobu, strah da će uletjeti u žrvanj pod vodstvom krajnje nesposobnog zapovjednika, koji ne bi mogao ni ovce voditi na pašu, a kamo li satniju u koju Amerikanci polažu velike nade. Dan D se bliži, a s njim spokojno, ruku pod ruku, u nacističkoj uniformi, šeće sama Smrt, rugajući im se što joj tipovima poput Sobela uvelike olakšavaju posao.

Zanimljivo, prva epizoda emitirana je 9. rujna 2001. godine i privukla 10 milijuna gledatelja. Koliko je bila uvjerljiv mamac za publiku, svjedoči činjenica da je, usprkos napadu na WTC svega dva dana kasnije i sveopćoj atmosferi kaosa, straha i panike, idući tjedan serijal nastavilo pratiti čak 7,2 milijuna. Dodajmo da je autor uspješnog uvoda u najuspješniji ratni serijal ikad, u suradnji s Jendersenom, bio upravo redateljski i scenaristički ponekad osporavani Tom Hanks.

Nema nekog smisla prepričavati vam sadržaje svake od epizoda, a to sam učinio s prvom tek toliko da dobijete osjećaj o kakvom se materijalu radi i da možete smjestiti priču u odgovarajući vremenski okvir. Nakon što u drugoj epizodi Easy Company iskoči iz zrakoplova iznad Normandije, igrom sudbine njihov vođa postaje Winters i tek tada počinje ono za što su oni trenirali, a mi željno iščekivali – kontakt  s neprijateljem. Preostale epizode čine brutalnom akcijom ispunjenu, potresnu epsku priču o šačici vojnika u samom srcu uvjerljivo najkrvavijeg sukoba u povijesti ionako ne baš miroljubivog čovječanstva.

BOND 3

Karakterizacija likova pažljivo je izvedena, na način da nam, sa svakom novom epizodom, oni sami svojim djelima nešto novo otkrivaju o sebi. Na ovaj se način pojačava dojam da smo i mi dio cijele te kaotične priče, jer se s vremenom približavamo likovima i učimo o njima. Naravno da se nije moglo bogznakako predstaviti svakog od Wintersovih junaka, ali s obzirom na vremensko ograničenje, posao su obavili sasvim dobro. Pojedine epizode u fokus stavljaju pojedince koji dobivaju nešto više prostora od svojih kolega, ali ta tehnika približavanja likova publici ne šteti sveukupnom dojmu, upravo suprotno, niti zbog toga karakterizacija ostalih pati. Dobar primjer toga vjerojatno je treća epizoda, gdje od početka pratimo preplašenog vojnika Blithea (Marc Warren iz britanske serije o skupini prevaranata Hustle), koji se jednostavno ne može nositi sa svom tom krvlju, mecima i pritiskom, i ustvari predstavlja tisuće i tisuće njemu sličnih, „običnih“ ljudi izvučenih iz svojih seoskih, mirnih svakodnevica i ubačenih u okolinu i uvjete s kojima nisu u stanju psihički izaći na kraj. Blitheova priča pojašnjava ono što je Hanks govorio kad su ga pitali za autentičnost serijala:

„Uspjeli smo povijest ugurati u format naših ekrana. Morali smo drastično smanjiti ogroman broj likova, a iskustva svih tih ljudi „uliti“ u 10 ili 15 pojedinaca, tako da su likovi govorili i radili stvari koje su, ustvari, drugi ljudi govorili i radili. Ali i dalje mislim da su Združena braća tri ili četiri puta autentičnija od većine ovakvih filmova.“

I Hanks ovdje ima apsolutno pravo – stvaranjem desetak likova koje je u jedanaest sati moguće barem površno upoznati i poistovjetiti se s njima, postiglo se da su priče tisuća ljudi dospjele do ušiju (da ne kažem srca) milijuna gledatelja kojima su pojmovi poput „Dana D“ predstavljali tek suhoparni odlomak ili dva iz kakvog prašnjavog udžbenika iz povijesti.

BOND 2

Ono što cijelu ovu priču čini još dojmljivijom i privlačnijom jest upravo ta njena autentičnost, dojam koji ostavlja, onaj da gledate životne priče stvarnih osoba. Kako bi serijal bio što vjerodostojniji, producenti su kontaktirali veterane satnije E, dedeke od 90-ak godina kojima, čini se, nije bilo teško kartanje i partije šaha po parkovima zamijeniti holivudskim glamurom. Osim što su glumci čitavo vrijeme bili u telefonskom i osobnom kontaktu s ljudima koje su trebali glumiti i što su veterani sudjelovali na projektu kao savjetnici, nakon završetka snimanja i montiranja junacima iz stvarnog života osigurana je neka vrsta pretpremijere, nakon koje su trebali dati svoj sud i konačnu ocjenu. Ona je, dakako, bila pozitivna, a da iza Hanksa i Spielberga stoje pripadnici satnije E pokazuju i isječci razgovora s pravim junacima koje su, pametno, odlučili umontirati u serijal.

Krvi, otvorenih rana i prijeloma, kao i raznesenih udova, ima kao u priči, pa bi oni osjetljiviji trebali malo pripaziti. S druge strane, ne znam zašto bi se takvi gledatelji uopće upuštali u gledanje bilo čega vezanog uz najkrvaviji rat ikad, tako da mi ovo upozorenje vjerojatno i nije trebalo. Ova serija bez ustručavanja, bez obzira i s nimalo takta prikazuje surovu brutalnost ratovanja, a snježni kadrovi u šumi u Ardenima, kada je izolirana, pothranjena i oskudno opremljena satnija E morala trpjeti višednevno konstantno granatiranje, prizori su od kojih je gotovo nemoguće ne naježiti se. Takav strahopoštovanja vrijedan festival pirotehničke moći, kako je primijetio i jedan od likova, nešto je što se viđa jednom u životu, a zbog grča u želucu koji ova epizoda ostavlja, siguran sam da nisam jedini koji je smatra možda i vrhuncem čitavog serijala.

BOND 4

S obzirom na činjenicu da se moje čitavo ratno iskustvo svodi na ubijanje Švaba u Call of Dutyju ili pokoju prijateljsku partiju paintballa, shvaćam kako je pomalo smiješno komentirati kako su Združena braća jedna vrlo realistična serija, ali upravo bih tom riječju okarakterizirao serijal. Zbog sigurne režije, savršeno izgrađene atmosfere i dojmljivih efekata koji vas doslovce uvlače u ekran i smještaju rame uz rame sa zapovjednikom Wintersom i njegovim momcima, stvarno imate osjećaj da i vi čučite u tim rovovima, u neugodnoj i na trenutke stvarno nezahvalnoj poziciji pasivnog promatrača nesposobnog napraviti išta osim gledati koji će od tih simpatičnih likova krvlju natopiti europsko tlo.

Također, jedan ogroman plus nedostatak je moraliziranja, idealiziranja i veličanja onog “američkog” u tim vojnicima. Mnogi od njih dobrovoljno su pošli u taj pakao baš zato što je, po prvi puta u dugo vremena, njihova domovina napadnuta (Pearl Harbor kao povod za ulazak u rat), ali kad granate počnu fijukati, pljusak metaka iz njemačkih strojnica ispuni tišinu inače sasvim spokojne ljetne noći, a njihovi suborci i polubraća stanu pokošeni beživotno padati u blato usred nedovršenih posljednjih rečenica, shvatite da su članovi slavne satnije E prije svega ljudi, a tek onda Amerikanci. Dobra odluka i pametan potez kojim nisu seriju učinili omraženom u očima ostatka svijeta, umornog od proameričkog prenemaganja.

Jedna od zabavnijih zamjerki koje sam načuo, uz kritiziranje isključive orijentiranosti na američku ulogu u ratu (kritika koja pada u vodu čim se sjetimo da su ignorirane i sve druge američke postrojbe – pa pratimo samo jednu satniju od valjda stotinjak ljudi), jest ta da je Spielberg još jednom iskoristio priliku da naglasi svoje židovske korijene i neizmjernu patnju tih ljudi, koja je, čudna li čuda, i njega pogodila. Deveta epizoda, posvećena susretu Amera s jednim od logora smrti, može se učiniti pretencioznom ili predramatičnom samo nekome tko je zaboravio na činjenice. A one kažu: 11 milijuna „nepoželjnih“ stradalo je na teritoriju nacističke Njemačke, od kojih više od polovice otpada na Židove. Koliko god potresnost, tuga ili „predramatičnost“ u ovoj seriji ili bilo gdje drugdje bili naglašeni – nisu naglašeni dovoljno. „Spielberg je još jednom iskoristio…“ Bitch, pleeease. Drznuo se u priči o Drugom svjetskom ratu spomenuti Židove? Ma nemoj srat’, mamicu mu samopromocijsku.

BOND 4

Naravno da je neizbježno da projekt ove veličine ima i svojih, većih ili manjih, nedostataka. Tako je na trenutke, primjerice, stvarno teško tijekom izmjena vatre pratiti tko je tko, čije se lice skriva iza šljemova ili koga je to upravo skinuo neki švapski snajper, ali isto bismo tako mogli reći da je i taj segment realistično izveden – vjerojatno ni tim jadnicima u rovovima nije bilo štošta jasno (čak se i u seriji nekoliko puta dogodi friendly fire) pa zašto bismo mi bili u ikakvoj prednosti. Dalje, koliko god dobar serijal bio, i njega su ipak napravili samo ljudi, tako da ni on nije u potpunosti cijepljen protiv sentimentalnosti, dramatičnosti i povremene sladunjavosti – dovoljno je sjetiti se scene u kojoj američki vojnik daje pločicu čokolade malom nizozemskom dječaku koji je „u životu nije okusio“ – ali takvi trenuci dobro dođu kao predah od čestih izmjena vatre ili djetinjastih prepucavanja među suborcima. Posebno upečatljiv, pak, od tih predaha potresan je i prije svega mučan trenutak pred kraj serije kada satnija E odgovor na pitanje zašto se uopće bori pronađe u ranijespomenutom prvom u nizu otkrivenih koncentracijskih logora, gdje živi mrtvaci, od kojih neki pričaju čak i hrvatski/srpski, jedva stoje na ogoljelim kostima svojih nogu, ruše se od slabosti, mole za komadić kruha ili koju kap vode – pomalo melodramatični trenutak kada neupućeni, „nevini“ zapadnjački umovi konačno stanu oči u oči s istinskim zlom nacističke ideologije, u šoku i mučnini shvaćajući, valjda, što su ljudi sposobni jedni drugima raditi.

Glumci koje su odabrali ne spadaju u sam vrh holivudske glumačke kreme – štoviše, prilično su daleko od njega – ali radi se o odličnim izborima jer, kao prvo, veliko bi ime na sebe privuklo pozornost i poljuljalo zamišljenu koncepciju serije da, unatoč istaknutom liku Wintersa, Združena braća budu pripovijetka o čitavoj skupini ljudi i njihovu kolektivnu paklu; i drugo, miljama daleko od A-liste ili ne, govorimo o kvalitetnim glumcima koji su svoj posao odradili odlično, ostavljajući dojam običnih ljudi koje bi u normalnijim okolnostima sretali po kvartovskim bircevima kako igraju biljar uz Žuju limun (odraditi sponzorske obaveze: check). Damiana Lewisa (Winters), kojeg pamtimo iz Snovolovke ili serije Life, a sada možemo gledati i u novoj seriji Homeland, Hanks je smatrao najboljim izborom za tumačenje lika koji služi kao vezivno tkivo i centar fokalizacije, dok mu najboljeg prijatelja alkoholičara glumi Ron Livingston (Nixon), dobro nam poznat iz hit komedije Office Space s kraja prošlog tisućljeća. Osim njih dvojice, međutim, tu je čitav niz dobrih glumaca koji im prave društvo: Donnie Wahlberg (Lipton), stariji brat puno poznatijeg Marka i jedna od zvijezda boy banda New Kids On the Block, Scott Grimes (Malarkey) iliti dr. Morris iz Hitne službe, James Madio (Perconte) iz Basketball Diaries i Heroja s Dustinom Hoffmanom, Neil McDonough (Compton) iz Ravenous i Specijalnog izvještaja, Whoopi Goldberg koje se sjećamo iz Redovnice nastupaju (naravno da ne, što vam je), Rick Gomez (Luz) iz serije What About Brian, Kirk Acevedo (Toye), poznatiji nam kao Miguel Alvarez iz još jedne HBO-ove uspješnice, Oza, ali i nekoliko imena koja su u serijalu imali uloge koje su teško mogle biti sporednije, a danas su na vrhuncu svojih karijera – mladi James McAvoy, Tom Hardy i Michael Fassbender baš su ovdje plaho stupili na veliku scenu.

BOND

Band of Brothers, sa odličnim castom, privlačnim likovima, akcijskim scenama a la Spašavanje vojnika Ryana s dobrodošlim dramskim predasima, dirljivom pozadinskom pričom, vrhunskom produkcijom i prepoznatljivom, sjetnom glazbom, serija je koja je zasjela na tron najkvalitetnijih ratnih priča ikad ispričanih na televiziji i ne vidim tko bi je ni kako u skoro vrijeme s tog prijestolja mogao skinuti. Za kraj ove, zbog brojnih dojmova sigurno preduge, recenzije, ostaje samo moja topla preporuka – prisjetite se najmračnijeg trenutka naše povijesti gledanog očima skupine običnih ljudi od kojih su životne okolnosti napravile doživotnu braću i, uz sitnu pomoć Hanksa i Spielberga, ovjekovječene, besmrtne heroje.

16 komentara za “Združena braća (2001.)

  • maxim says:

    Najbolja od najboljih serija, pogledao u komadu i poslije gledao još x puta!

  • Vanja says:

    Izvrsna, opširna i pitka recenzija o jednoj od serija koje sam u komadu pogledala bez daha, iako sam “zasićena” ratnom tematikom.

    Točno, vrh vrhova. Serija je zbilja fantastično rješenje za neke stvari.

    Prva liga, Sven!

  • Gjuro says:

    Stvarno odlična recenzija. I serija je jako dobra iako kvaliteta epizoda varira (recimo, zadnja je stvarno bezveze). Meni je, kao i Svenu, najdojmljivija bila ona s intenzivnom topovskom vatrom (Bastogne). Em se smrzavaju, em pljušte granate, i sve to iz perspektive bolničara koji svako razneseno tijelo mora gledati izbliza. Stvarno moćno. I konceptualno deprimirajuće.

    Random: zgodan mi je bio onaj leitmotiv lugera kao suvenira. To se zove pjesnička pravda.

  • Matea Rebrović says:

    Sjećam se ove serije kad su je puštali na HRTu prije nekoliko godina, oko ponoći ako se ne varam? također se sjećam da sam na svaku epizodu gorko plakala. toliki je utisak ostavila. odlična serija i odlična recenzija.

  • vanja says:

    Imam ružnu sklopku kad su serije u pitanju, zato ovo nisam ni pratila kad je bilo na TV (a svađala sam se “da nije, zaboga kako ja to nisam vidjela a vi jeste?”)

    Konačno sam proljetos skinula cijelu seriju i uživala od – do, bez prestanka.

    Dojam je bio, rekla bih, mnogo jači nego da sam ju rasparčavala, zaboravila bih likove, neke detalje – Bastogne, ah … nezaboravna zima… prvoklasno …

  • Sven Mikulec says:

    Moram reći da ste me ugodno iznenadili. Nisam vjerovao da će vam se dati čitati do kraja, dosta je opširna recenzija bila. U svakom slučaju, zahvaljujem na pohvalama! Kod pisanja o ovako dobrim stvarima, inspiracija je rijetko problem, a još ako je ono preneseno na papir suvislo i, za tekstove ovakve dužine iznimno bitno, relativno zanimljivo – nitko sretniji od mene.

  • Gjuro says:

    Kad je tekst dobar, vuče te do kraja pa ni ne gledaš koliko još ima. :)

    Da Whoopi Goldberg…

  • Sven Mikulec says:

    Računao sam da do te točke neće biti mnogo čitatelja, i da mogu ubaciti praktički što god… reklamu za omekšivače, kakav vic, riječi poput “penis”, i slično. :)

  • Jelena Djurdjic says:

    meni opet je dominantan utisak uvek bio da likovi kao takvi ovde nisu bili bitni, i da su priča i osećaji sve, bukvalno je se tako i sećam, znam da prepričam događaj, sećam se priče o mirisu kad su našli prve logore, snega, okrutnih borbi, a veze nemam o likovima; drugi utisak je da ubedljivo najmanje šminke ima ovde, jedva gledljiva Šindlerova lista i negledljivo Spasavanje su male bebe za BOB

  • vanja says:

    Da … Mirisi! Takvo što malo tko može dočarati. I činjenica da su se mijenjali redatelji, producenti – samo dodaju raznolikost vidjenja događaja, tu ili tamo izdvojivsi nakratko nekog lika. Nenametljivo.

  • kralj says:

    naaajbolja serija ikad snimljena,bar meni..ee da bude opet na hrt-u :DDD

  • Ozren K. Glaser says:

    Da, stvarno remek-djelo od serije. Pacific mi je isto vrhunsko ostvarenje, iako mozda mrvicu slabije od Brace.

  • Nenad Vujaklija says:

    Vrhunska serija, a i Pacific meni ide rame uz rame. Čak mi je karakterizacija u Pacific možda i bolja jer ima i dosta onog prikaza kada nisu u akcijama pa dobivaju dodatnu dozu ljudskosti, a ne samo strojeva za ispaljivanje metaka, Pacific je obradio osim borbi i dosta pozadinskog života, kompletirao rat iz svih kutova.

  • Bog says:

    Najbanalnija americka limunada, od koje mi se bljuje!!!

  • Bog says:

    Principijelno ne gledam Filmove, koje je rezirao Steven
    Spielberg! Jer nemaju objektivnu osnovu, sem lazne cio
    nisticke!!! Sto znaci, baziraju se na Jednoumlju!!!
    Filmovi su na nivou Pubertetlija, a to Spielberg
    vrlo dobro zna! Ameri su pozitvni, Svabe savrsena
    negacija! Bljuje mi se od Spielbergovih limunada!

  • Bog says:

    Toma Hanksa ne podnosim organski!!! Brada Pitta jos manje!
    Ne mirisem americke Glumce, jer su cionisticke Marionete!

Leave a Reply

Your email address will not be published.