Wallander (2008. – … )

Piše: Danijel Špelić

Wallander (UK, 2008. – …, 89 min.)

Režija: Philip Martin, Niall MacCormick

Glume: Kenneth Branagh, Sarah Smart, Jeany Spark, Tom Hiddleston, David Warner

 

Da budem iskren, nikad nisam pokupio taj buzz koji je napravio novi val švedskih krimića. Otkako je Stieg Larsson napravio megahit svojom serijom o spaljenoj darkerici-hakerici Lisbeth Salander, izdavači diljem svijeta kao da su odlučili polomiti noge tko će prije i tko će više nešto skandinavsko nadovezati u tu popularnu kompoziciju. Nastavi udarati čak i kad konj krepa, i tako te priče. Posebno je iritantno što skoro svaki pisac (ili roman) kad doživi prijevod dolazi u paketu s reklamom ”novi Larsson”, što je poprilično iritantno, a iritantne stvari u pravilu itekako volim izbjegavati. Ipak, ne bježim od švedskih krimića, ali, da budem pravo iskren, ono što sam gledao i nije mi otvaralo neki apetit da ih počnem istraživati dublje od tek površnog zanimanja. Počelo je to još tamo u dalekim devedesetim, kad se na televiziji vrtio ciklus filmova o inspektoru Martinu Becku. Radilo se o… pa, sporim filmovima naglašene atmosfere u kojima se i nije događalo nešto posebno. Iako nisam za to da se u krimićima stalno netko lovi, ubija ili da stvari lete u zrak, ovi filmovi bili su stvarno previše usporeni da bi se mogli nazvati zanimljivima. Ipak, u nedostatku nekog boljeg izbora, pogledao sam ih gotovo sve, zapamtivši inspektora Becka kao jednu vrstu sredovječnog tugomira koji više sliči depresivnom trgovačkom putniku nego sposobnom policijskom inspektoru, što je… ah, bezveze. Drugi susret opet je bio kroz seriju filmova o dotičnom inspektoru Becku (vjerujem da je taj tip jedno vrijeme bio jedini kvalitetniji proizvod koji se uspio probiti izvan granice matične mu zemlje), ali ovaj put dojam je bio ponešto bolji. Serija je bila osvježena modernijim tonovima, inspektor Beck (novi glumac) postao je prisutniji lik koji se nije libio iskriviti pravila i pošteno pokačiti s ljudima (ima tu dosta amerikanizacije u njegovu prikazu) i, priznajem, pogledao sam ih sa zanimanjem, iako priče baš i nisu bile nešto (ili ih barem ja nisam popamtio). I tako, okolo naokolo, pa na mala vrata, dolazimo i do naslovnog lika još jednog uspješno prodanog švedskog žandara koji živi u knjigama i nekoliko televizijskih serija.

Prvo karte na stol. Nisam imao pojma tko je Kurt Wallander sve dok nisam pogledao prvu epizodu i onda se bacio na malo istraživanje. Ispada da je riječ o još jednom junaku popularne (i dobro ocijenjene) serije švedskih krimića, nastale pod paskom i perom pisca Henning Mankella. Nikad čuo za njega, nikad ga čitao, ali vidim da serija ima svoje fanove još tamo od devedesetih (dijeli ih, između ostalog, i s spomenutim Beckom), a kako su Švedi narod koji voli svoje stvari, nije me posebno iznenadilo što su stvari već ekranizirane. Nisam gledao švedske verzije, ne vjerujem da ću ih ni gledati (ne zato što su loše već zato što su priče iste), no, u eri modernih krimića, nije nikakvo čudo što se rade remakovi gotovo novih stvari (kome je trebala Fincherova verzija Djevojke s tetovažom zmaja kad postoji tako dobar original) pa je, iako malo iznenađujuće, i jedan pomalo netipični inspektor iz nekakve zabačene sredine došao (opet) na male ekrane. Pronašao ga slučajno, gledajući filmografiju slavnog Kennetha Branagha, a već kad sam pronašao da serija postoji, nekako sam došao na to da je i pogledam (već kad je dostupna na lijepom plavom internetu, jel’ te). Dojmovi? Iznenađujuće dobri, zaista. Devet televizijskih filmova koji obrađuju knjige iz serije, i koji služe kao pojedinačne epizode, imaju finu dozu misterije, zgodne krimi zaplete i, ono što je najvažnije, dobar naslovni lik koji se ne libi baciti u osobno istraživanje, ali i potegnuti pištolj ako to situacija zahtjeva. Što više reći, roba koju vrijedi pogledati čak i ako niste obožavatelj skandinavskog pristupa krimićima.

Pošteno je reći da serije jako, jako… jako puno pomaže i Branaghov nastup (koji je osobno kontaktirao pisca i zatražio da baš on glumi naslovni lik, go figure that) zato što lik ima potrebnu dubinu, širinu i potreban karakter da bude izvan standarda (hvala lijepo, ali ja Herculea Poirota jednostavno ne mogu shvatiti zaozbiljno) i da bude zanimljiv. Gledao sam ga u nekoliko filmova (ne pratim mu baš karijeru) i jedini iskreni dojam koji imam o njemu jest da je simpatičan. Barem na ekranu ostavlja takav dojam, a odgledavši sve epizode serije, bogme zna i glumiti. Naravno, nije lik lišen i nekih klišeja koji život znače. Rastavljen, ima problema na poslu s opsesijom, teško mu pada na srce kad upozna žrtve… znate već na što mislim, prtljaga koja dolazi u paketu skoro sa svakim policijskim likom iz serije koja imalo puca na realnost. I Branagh je to odradio profesionalno, stvorivši lik kojeg se ne može uvijek u potpunosti razumjeti, ali ga možemo doživjeti kao ljudsko biće. To puno znači u ovakvim stvarima. Ostatak glumačkog ansambla i nije nešto posebno eksponiran, možda zato što neki ne dožive više od jedne epizode, ili uspiju ostati sporedni lik kroz nekoliko epizoda. Vrijedi spomenuti da je poznati glumac David Warner u ulozi oca naslovnog lika pripomogao svojim nastupom u nekoliko epizoda, pomalo nadopunjavajući emocionalnu prtljagu koju Wallander nosi uokolo. A pomalo je čudno vidjeti Toma Hiddlestona izvan uloge koja mu je donijela svjetsku slavu (Loki=Thor), no i zabavno je vidjeti kako su on i Branagh surađivali kao glumački partneri, kasnije to malo izmijenivši (Branagh je redatelj Thora) u drugačiji odnos, ali barem vam će vam sada biti jasnije kako ga nije izabrao zbog dobrog izgleda, već zato što momak ima i malo dume o dobroj glumi.

Što se tiče samih priča, teško da će im se pronaći prevelikih prigovora (iako su neke izmijenjene u odnosu na knjige) jer slučajevi su dovoljno intrigantni da zadržavaju pažnju, a i pokrivaju dosta široko područje. Osveta, religiozni fanatizam, zaboravljeni slučaj, državna korupcija, serijska ubojstva… dovoljno raznoliko da na ponudi imate sve od najgorih stvari. Rješavanje istih nije izvlačenje zeca iz šešira (kao što to nekad zna napraviti Poirot), već sustavno, bez natrpavanja teške filozofije ili modernih gluposti kojima obiluju CSI serijali. Ne bježi se ni od akcije, no ona nikad nije dominantan element već popratna stvar koja ponekad više nego lijepo zaokruži priču, pružajući dojam modernizacije bez da ona djeluje nasilu ugurano. I pohvalno je što sve priče imaju glavu i rep, bez onih gluposti o nedorečenosti kojima se krpa činjenica da je nešto sasvim ispod prosjeka. Osjećaj zadovoljštine, kao što i treba biti na kraju intrigantne priče, bez obzira na to što ona nije uvijek čisti happy end. Možda neće svakome biti po ukusu, ali postoji još jedna bitna stavka u cijeloj priči, a to je što se radnja odvija na rubovima urbanih švedskih sredina. Krajolik je… prelijep. Šumoviti krajevi, prazna polja, usamljene kuće i gradovi u kojima se ne osjeća pritisak prevelikog broja stanovništva. Dodajem na to i osjećaj neke jeze koja zna proizaći iz toga (stariji par bude ubijen na izoliranoj farmi gotovo da može proći i kao djelić horora s home invasion scenarijem), što baš i nije tako čest slučaj u sličnim tematskim serijama.

Ali, da ne bude kako je sve sjajno i super, postoje tu i neke… nazovimo ih manama koje bi, recimo, mogle ponekad zasmetati pri sagledavanju cjelovite slike. Karakterizacije lika je, kako rekoh, odlična, no postoje ti elementi koji nisu pojašnjeni i koji bi doprinijeli još boljem razumijevanju samog Wallandera. Tako nikad ne dobijemo neki jasni uvid što je njegov pokretač i zašto u tom procesu jednostavno ignorira neke banalne stvari (kao što je poziv ženi s kojom živi i obavijest da neće doći doma tu noć), a u svemu tome zna trpiti i odnos s drugim likovima. Nema pojašnjenja gdje je došlo do prekida komunikacije između njega i kćeri, koja je jedno vrijeme bila njegov, pa najbliži oslonac, zašto je došlo do toga, a i neki likovi jednostavno ispare iz fokusa u nekim epizodama (što se mutnim načinom može pojasniti kako je policija dobila novu upravu). Sitnice, iskreno, no njihova nedorečenost je ta koja ih ističe. Prigovor dva mogu se uputiti nepotrebnim pokušajima podizanja napetosti jer isti ispadnu… khm, glupi? Tipa da policija čeka jako važan poziv, s jako važnim informacijama, a onda, kad telefon zazvoni, nitko ne podiže slušalicu? Također, ne postoji neka dublja karakterizacija negativaca koji se pojavljuju, iako im se pruža dosta minutaže na ekranu (u svojstvu priče) te njihovi motivi znaju ispasti uvelike i nedorečeni i površni, kao i nezamjetni. Teško da će vas sve to iskreno zasmetati u gledanju, kompozicija je takva da se i ne mogu istaknuti previše, ali tek toliko da naglasim kako postoje, bez da ih pretvaram u nekakve izričite mane. Uz karizmatičnog glumca, dobru glumu, fino ugođene scenarije, oku ugodne krajolike i izostanak amerikanizacije, serija ionako prelazi preko svega što baš i nije najsretnije izvedeno bez ikakvih poteškoća, što je danas pravo malo čudo za izvesti. A malo europskog štiha pri gledanju uvijek pomaže da se riješi svega lošeg što kriminalistički žanr, uvelike pod utjecajem amerikanizacije, inače zna ponuditi.

Leave a Reply

Your email address will not be published.