Sherlock

Piše: Vanja

Sherlock (2010. – … )

Redatelj: Paul McGuigann, Toby Haynes, Euros Lyn

Scenarij: Stephen Moffat, Mark Gatiss

Glume: Benedict Cumberbatch, Martin Freeman, Una Stubbs, Rupert Graves, Mark Gatiss, Andrew Scott

1. I observe everything.
2. From what I observe, I deduce everything.
3. When I’ve eliminated the impossible, whatever remains, no matter how mad it might seem, must be the truth..

Nisam purist i prihvaćam promjene, te ih uglavnom pokušavam pojmiti tek kao drugačije pristupe ili poglede iz druge perspektive. Obrada već rađenog neće uvijek i svakome uspjeti. Neće imati „ono nešto“. Neće biti „po knjizi“, neće… i stotine nekakvih „neće“. Ne mislim pisati „od epizode do epizode“, ne znam dobro vući paralele, iako mi Doyle nije nimalo stran. Vidite, kad je u pitanju Sherlock, grizem i bez mamca k’o najgluplji som. Parkiran u moderno doba, ovaj je Sherlock morao hrabro preskočiti neke granice originala kako bi zablistao pred morem sretnih gledatelja, jer Stephen Moffat i Mark Gattis uspjeli su, vjerujem, čak i tvrdokornijim fanovima, na izvranredan način oživjeti jednog drugačijeg, no svejedno Sherlocka Holmesa (Benedict Cumberbatch) i njegovog nesuđenog (ili da?) pomoćnika, dr. Johna Watsona (Martin Freeman). Kako reče Moffat, došlo je vrijeme da se „SH.“ izvuče iz magluštine, jer nije on ostario – ostarilo je vrijeme. Ljudi, itekako je upalilo. Dvije sezone po 3 epizoda od po 90-ak minuta pružaju fantastičnu modernu avanturu, a neobični detektiv briše svaku skepsu od prve scene u kojoj se pojavi, lud, teatralan i više no prepoznatljivo šerlokovski. Nakon prve – teška ovisnost, uživanje u režiji, fotografiji, stilu, glumi, scenariju – all in one.

Neočekivanom špicom sijeva blistava panorama današnjeg Londona, vreva Picadillyja, jednostavna no upečatljiva vizualna rješenja popraćena fanstastičnom glazbenom podlogom, u seriji koja ne počinje „slučajem“, tipičnim za krim-branšu; zapravo počinje toliko neobično da sam se zapitala gledam li greškom nešto posve drugo. No, bez spoilera. „Who’d want me for a flat mate?“ izjava je dr. Johna Watsona, koja ga sudbinski spaja s razbarušenim čudakom, dok u meni još vrije iščekivanje jer tek na pola devete minute upoznajem i Sherlocka u logično neobičnoj sceni u kojoj – bez spoilera. Od prvog trenutka u laboratoriju u kojem, naoko nesvjestan ičije nazočnosti, rafalnom paljbom referira Johnovu obiteljsku i inu povijest, jasno je kako će Watsonu sustavno uništavati socijalni i život općenito, no uporedo ga i ispunjavati u već dugo poznatom i nikad do kraja razjašnjenom odnosu ovog vrsnog dvojca. Dosad uvijek Holmes i Watson, novi cimeri postaju Sherlock i John, unajmljuju stan u… a gdje drugo već Baker Street 221B, kod materinski nastrojene i malo udarene Mrs. Hudson (Una Stubbs). Više ne pratimo tisak, već, informatički osvješteni, čitamo o Sherlockovim uspjesima na Johnovu blogu (propisana terapija protiv PTSP-a). Isti je mnogo posjećeniji od maestrove web stranice jer John piše o Sherlocku, a ovaj o 243 vrste duhana. Današnji je ovisan o smartphoneu, laptopu, fancy ručnom povećalu i uslugama laborantice Molly, koju bezočno iskorištava laskanjem, a zatim baca u očaj sitničavim, objektivnim zapažanjima. Brzinom svjetlosti konzultira world wide web  i šalje SMS-ove koji nam blinkaju na ekranu, zabavljajući no i štedeći vrijeme koje bi protagonisti potrošili na objašnjavanje kompliciranih znakova, brojeva, formula. “The Science of Deduction” je, očekivano, naziv Sherlockove stranice na koju u seriji tek rijetko provirimo, no ako vam je stalo, ona odista postoji. I jako je simpatična. A po logici scenarija, the freak koristi modernu forenziku, no ništa ne prati brzinu kojom operira njegov mozak, tu se već i svjetlost stidi. Čujte, Benedict Cumberbatch u (npr.) epizodi „The Hounds of Baskerville“ (yes, plural …) savršeno jasno ispali 260 riječi u roku od minute i par sekundi (mjerila sam, činilo se nemogućim), dokazujući Watsonu po stoti put kako njegov um, čak i pod utjecajem emocija (?), radi na raketni pogon. (Dobro, na tu sam epizodu osobito slaba, priznajem.)

Pomislih često, R.D. Juniore, no offence, mate, volim te i cijenim iznimno, ali poslije ovoga spakiraj svoju šerlokovsku karijeru, a ti, Ritchie, gospodski priznaj kad si potučen i prepusti posao BBC-ju. Bez pretjeranog pucanja na sumorne boje i atmosferu kakva me nerijetko smarala u njegovim nedavnim filmskim obradama, ovdje sam uživala i uživjela se u svaku sekundu, rečenicu, scenu, zvuk i lik, lako se dočekavši u mrežu sveprisutne magije Doyleova lika koji je izmislio jedinog detektiva-savjetnika na svijetu. Šarmira njegova razmetljivost koja nije zlo, već jednostavno opsjednutost vijugama, njegova dedukcija je ubojita, a netaktično (često nehotično) vrijeđanje drugih ljudi su mu prirođeni. Britak scenarij i ovakvi likovi daju mi nadu kako će uz ovakvoga Holmesa i neke nove generacije naći za shodno pročitati i koju knjigu, jer ovo jest pravi Doyleov Sherlock, no modernoga doba. (Mislim, ne treba zaboraviti – „Brainy is the new sexy“.) Oh, how so and how true! Upućeniji će primjetiti kako su se Steven Moffat i Mark Gatiss (koji slučajno glumi Mycrofta u ovom serijalu) prilično držali Sir Arthura C. Doylea, ponegdje promijenivši naziv i ubacivši dosta detalja iz njegovih drugih djela, no otišlo bi se daleko ako bi se čovjek osvrnuo na sve što se dotaklo originalne riječi. Ima tu i velikih odstupanja, no ima li zbilja velike veze ako je na nekom slučaju radio drugi inspektor, a ne Lestrade? Kako rekoh u prvoj rečenici…

Holmes boys su obojica naoko bezosjećajni, puni prijezira prema ljudskom sentimentu koji nas čini ranjivima (tko ne zna, daju se i oni zagrebati…), u klasičnoj bratskoj natjecateljskoj zavadi. Imajući na raspolaganju raznolike resurse kojima ga je obdarilo radno mjesto u britanskoj Vladi, Mycroft svejedno brine za mlađeg brata, iako to ponekad graniči s propašću ili jednoga ili drugoga – ili obojice. U predvorju mrtvačnice nagrađuje ga cigaretom za Božić, gdje mu nakon prvog nikotinskog šuta Sherlock skreše u brk jer… cigareta je low tar, no (deducirati će Mycroft) žrtvu nije dovoljno poznavao da bi zaslužio jaču. Umjesto lule, ova legenda nosi nikotinske flastere, a krizira po podu, urla i na kraju puzeći na koljenima moli Watsona da mu zbavi cigaretu.

Ah. Tako običajeno zloban jer nitko posve ne shvaća (niti prihvaća) njegovu genijalnost, koja je vrlo jasan križ koji nosi…

Oh, look at you lot. You’re all so vacant. Is it nice not being me? It must be so relaxing.

Za svaku je pohvalu Benedict Cumberbatch koji je odradio ovakvog Sherlocka, kakvog sam valjda podsvjesno i željela vidjeti. Usukan i blijed, s gomilom čupave smeđe kose, u dva broja premalom odijelu i kaputu koji je osvojio svijet, pravi je gospodin čak i s krvavim harpunom u ruci, a sjeda u današnje okruženje poput uputstva za „kako biti neodoljivo geek“ u nekom sretnijem smislu od uobičajenog. Gluma je za desetku, ujedno čvrst dokaz da je zbilja sposoban vrsno se nositi s raznolikim likovima. RDJ je uzimao lekcije iz borilačkih vještina, Cumberbatch je učio svirati violinu (čovjek voli biti autentičan, što sad…). Njegov se Sherlock savija poput gume, prkosno skače sa sofe, bos prelazi preko stolića (gubiti vrijeme i zaobilaziti ga, kad mu napamet zna koordinate?), vlada svakom scenom upravo onako kako pristaje jednom – Sherlocku Holmesu, jedinom na svijetu. I to je sve ispalo tako… neobično prirodno.

Tugujući što je vani tako depresivno mirno, sapliće se o skutove svilene kućne haljine ogrnute preko obične, isprane i naopako navučene majice; eventualno ogrnut tek plahtom završi u Buckinghamskoj palači; pada i propada, biva izubijan, davljen i sve po propisu, gotovo nemoralno jurca za svime što je nesvakidašnje i čudno, stekavši mnogobrojne fanove, no i prizvavši svog pandana, čudovište crnog srca, Moriartyja (Andrew Scott), njegov kriminalni um i cijelu svitu u svoje dvorište. M-a nećemo često viđati, no nazočnost mu je osjetna od prve do posljednje epizode i malo u kojem slučaju nema barem jedan prst. Isprva sam bila razočarana njegovom fizičkom pojavnošću, no kako je serija odmicala, dečko je sjeo pristojno. Dovoljno je ludila u njegovim očima, a Doyleove priče same su od sebe pozornica koju samo treba znalački postaviti. Dok Moriarty priprema smak svijeta, Sherlock od dosade uništava zid pucajući u nacrtanog smajlića. Upeglan no ležeran, čudnih crta lica, neobičnih očiju i osobito izražajnog glasa, Cumberbatchov Sherlock je stopostotni i briljantni čudak koji će priznati pokoju grešku, no češće izraziti svoju odbojnost prema stvarima koje mu zauzimaju prostor u glavi. Osnovna su mu znanja o svijetu skučena (Sunčev sustav?! Što će njemu to?), ali upoznat je sa svakim otrovom poznatim i nepoznatim čovjeku. Njegov um je ipak nezamjenjiv hard drive, a u takvu se palaču s pažnjom i krajnjom selektivnošću instaliraju samo programi koji će danas-sutra biti od objektivne koristi.

Cimer John čeličnih živaca i smirene ruke veteran je naučen na stresne situacije, te svakodnevno trpi torture i ispade sjajnoga uma koji se nerijetko ponaša poput razmažena derišta koje je dobilo krivu vrstu pahuljica za doručak, no često uzvrati i uspješno ubode Sherlocka (ono kao, hurt him back…). Njihov je odnos iznimno delikatan, upravo kako treba, s masom hintova o Sherlocku „koji mora biti gay“ i Johnu, koji se umjesto njega svakom živom pravda jer on to nije, ni sam ne znajući imena cijelom nizu svojih djevojaka. Pa koja će se nositi sa Sherlockom i Johnovom odanošću svom uvrnutom kolegi? Unatoč mišljenjima koja su suprotstavljena mome, savršeno mi je nebitno je li ovaj SH. gay ili ne – bez njega bi svijet bio siromašniji, što god da jest. (Kad smo kod nezaobilazne Irene Adler – Lara Pulver, sjedi, pet – moram je spomenuti, ali svejedno ću hrabro izvaliti što mi je na umu: uvijek mi je kao neki balans ili dokaz da Sherlock ima osjećaje ili je jednostavno ustupak ravnopravnosti radi – ona je pametna/prekrasna/žena. Over.) Sherlock, kako je pouzdano informiran, nema srca, jer osjećanja su značajke običnih ljudi, gdje riječi „ordinary people“ često mogu poprimiti potpuno negativnu konotaciju. Naravno, on to mora uprskati odmah, pa se iste sekunde vadi.

Watson: Why didn’t I think of that.
Holmes: ‘Cause you’re an idiot. No no no, don’t be like that, practically everyone is.

Izbor Johna Watsona je presretno pao na fenomenalnog Martina Freemana, koji je sasvim zasluženo pokupio Baftu za najbolju sporednu mušku ulogu. Profesionalno odrađen potlačeni liječnik svom cimeru (visoko funkcionalnom sociopatu) služi kao dodavač olovki, zamjena za lubanju kad je skloni gđa Hudson, no očito i neizbježni accessory i suradnik, yang jednostavnosti nasuprot yinu njegove genijalnosti. Sherlock bi bio izgubljen bez svoga blogera, u biti čovjeka koji ga nadopunjuje i uz kojeg ponekad i iz njega proviri ljudsko biće. “I really, really, really, really did… expect it,” zbunjeno je govorio Martin dok je primao nagradu, gotovo watsonovski prepuštajući zasluge Cumberbatchu kao odista fantastičnom Sherlocku, scenaristima Moffatu i Gatissu te redateljima. Točno onako kako bi čovjek i očekivao kroz njegovu ulogu u seriji, izjavio je kako zna da je moderno praviti se ležernim kad vas nominiraju ili čak dodijele nagradu, no njega su osjećaji gotovo ugušili.

Neizbježni Lestrade (Rupert Graves) ovdje je zgođušan, pouzdan i relativno prijateljski nastrojen prema Sherlocku, s neobično visokim mišljenjem o njegovim sposobnostima i dubokom nadom da će, uz to što je veliki čovjek, Sherlock jednog dana postati i … dobar.

Ovo je prvi Sherlock s ekrana točno po mom ukusu, jer je skladno povezao jako draga štiva i vrijeme u kojem živim. Detektiv koji doslovce obitava u kaputu, omotan šalom ispod podignuta ovratnika, možda je odista bolji nego i jedan dosad, bez obzira na stoljeće u kojem prosipa svoje bisere. A da nije kaputa, ni Sherlock ne bi bio takav. Naime, isti je osmišljen i skrojen u Walesu, da bi uz seriju postao valjda jedan od najtraženijih odjevnih predmeta – dovoljno tražen da se stavi u proizvodnju i prodaje po zanemarljivoj cijeni od gotovo 2000 funti. Voila! Informacija sasvim nepotrebna, ali ti su zalepršani skuti tako prirođeni…

Skidam šešir uz duboki naklon. Urbani Sherlock pametno je osmišljena i sočna audio-vizualna avantura od početka do kraja, koja nas ostavlja na rubu litice, s koje virimo tužni, željno čekamo sljedeću sezonu (ponovo proklinjući tamo neke Indijance i njihove kalendare, ma nije meni što će kraj svijeta, već što neću dočekati nastavak).

Još čitate?! Dobro, mislim, ne znam što se čeka?

Nakon 2000 riječi, s vjerojatno više strasti nego razuma, I rest my case. Thank you.

25 komentara za “Sherlock

  • Marin Mihalj says:

    Napisah ovo na više mjesta, ponovit ću i ovdje: Prva epizoda druge sezone Sherlocka je nešto najbolje što televizija nudi.

    A ni ostalo epizode nisu loše. Bolje su, recimo, od 90% onoga na što će te naići inače.

    Velika preporuka, također.

  • vanja says:

    ne znam koju bih epizodu izdvojila, svaka ima nešto svoje, što me kupilo, a jako mi je dobro što su fino uvezane. (priznajem, jesam bila skeptik, ali … )

  • Jelena Djurdjic says:

    čitam recenziju ubeđena da je Marin pisao, i čitam čitam i ne kapiram šta se dešava hahah i vidim glagol u ženskom rodu i skrolam dole ccc 😀

    elem, lepo na uvodnoj špici kaže ‘zasnovano na rečima Conana…’. Ovaj Sherlock je sve ono što svako misli kad priča o rimejkovima, ovo je sve što je svako ikada želeo da gleda na tu temu.

    Jedina slabija epizoda mi je Baskervilski pas, a Scandal in Belgravia je kako Marinče reče ‘nešto najbolje što televizija nudi’

    poslednju epizodu bih puštala Ričiju dok mu iz glave ne izbijem ideju da se dalje blamiira na ovu temu

  • Gjuro says:

    Tek sam odgledao prvu epizodu, ali moram podijeliti oduševljenje. Stvarno vrhunski remake. Sherlock je odličan, ali takav se i očekuje (rekao bih da su mu dodali malo mizantropije i zajebanosti Dr. Housea). Ugodno me iznenadio Watson koji prvi put nije uštogljeni dosadnjaković.

  • vanja says:

    Ja apsolutno nikoga osim Freemana ne mogu zamisliti kao Watsona, savršen je :)

  • Marin says:

    Heh, ona scena u prvoj epizodi kad Watson guta sranja od Sherlocka da bi kasnije, na nedužnu opasku gospođe Hudson, vrisnuo: “Damn my leg!!!”…

    Freeman je sjajan, Cumberbatch savršen, a i ostali briljiraju. Posebno mi se sviđa pristup onog mladića koji tumači Moriartya.

  • vanja says:

    “poslednju epizodu bih puštala Ričiju dok mu iz glave ne izbijem ideju da se dalje blamiira na ovu temu”

    čini se da smo na isto valnoj po tom pitanju :)

  • Marin says:

    Meni je Ritchieva verzija Sherlock Holmesa sasvim korektna, moram reći. Drugi dio nisam gledao, ali je prvi bio baš kvalitetna žvaka za mozak. Što mu i je cilj, je l’.

    Dok, s druge strane, Moffat i Gattis imaju sasvim drugačije ideje.

  • vanja says:

    Rithie je lik kojeg jako volim, njegov mi je prvi “Sherlock” bio relativno zanimljiv, ali poslije ovoga mi je smiješan. Šta’b sad … (slažem se, ideje …)

  • Jelena Djurdjic says:

    nije sporno da su drugačije pristupili adaptacijama/rimejkovima, kao što meni bar nije sporno da su Moffat i Gattis svojim pristupom Ričijeve gledljive filmove prebacili u rubriku ‘nikad ih više ni na tv-u neću pogledati’

    recimo, da se ovaj bbc.jev Sherlock zove ‘Davor’, mi bi svi kompletno odlepili za novim cool tipom

    da se Ričijev film zove ‘Davor’, i da likovi u našim glavama nemaju one težine koje imaju, taj Davor bi bio debilče

  • Marin says:

    To je tvoja pretpostavka.

  • Jelena Djurdjic says:

    zasnovana samo na mom subjektivnom osećaju, jer sam i sama nesposobna to baš tako plastično da sagledam. jednostavno kako vreme prolazi baš mi je Riči smešan i bled

  • Marin Mihalj says:

    To stoji, ali ne bih išao tako daleko i rekao da bi Ritchiev film, da se zove Davor, lošije prošao. Po mom skromnom sudu – sasma suprotno.

    Jer ne bi imao breme koje nosi ime Sherlock Holmesa i Doyleova rada.

    Pritom mislim na bolje kritike, ne na financijsku prođu.

    Ritchievo ime ipak donosi izvjesnu težinu. Na kraju, kad se sjetim Swept Away, Sherlock, čak i ovakav – isuviše flashy, style over substance, blatrućsrać – mila je majka za tu katastrofu.

  • Jelena Djurdjic says:

    razumela sam te, samo msm da si nepraktičan, jer da je liku sasvim drugačije ime a iste osobine svi bi rekli da vuče na Sherlocka, a nije dovoljno osoben da od toga ne pati kao House. Dok je Sherlock iz serije osoben do daske, dobro tu se slažemo, to je dosadno 😀

    Mislim da je Riči daleko više dobio jer je koristio poznato ime (i ne samo finansijski), pošto naravno nije upropastio stvar do daske, i mila je majka za masu stvari. Samo nije imao sreće sa ovom adaptacijom, iako mu u biti osim sujeti ne može nikako naškoditi

  • Jelena Djurdjic says:

    i ovaj tip što glumi Morijartija je meni pregenijalan i luđe i veće osveženje od Votsona (btw prepoznaste li Votsona iz Love Actually :D?)

  • Sven Mikulec says:

    Točno tako, Moriarty je ovdje nevjerojatno genijalan.

    Žao mi je što moram reći da nisam čitao Doylea, a o Ritchiejevim Šerlocima imao sam sasvim ok mišljenje (imam i sad), ali nakon serije jednostavno su mi se kriteriji promijenili. RDJ mi je zakon gdje god se pojavi, ali zbog različitih pristupa serija mi je vrh, kolikogod neke epizode malo kaskale za drugima.

    Watson je također odličan (prepoznah ga, Jelena, još mi je simpatičniji :) ), ali Moriarty je takvo osvježenje da je to strašno nešto. 😀

  • Marin Mihalj says:

    Ja sam Freemana prepoznao U The Office. 😀

    Sad je već household ime. :)

  • vanja says:

    jao kad moriarty pleše pred krunskim draguljima :*

    (je li ovo spoiler?)

  • Deni Zgonjanin says:

    Odlična serija sa odličnim glumcima… Moriarty je jednostavno jeziv i karizmatičan, stvarno nisam očekivao takvo portretiranje njegovog lika i djela. Kraj treće epizode u prvoj sezoni sam valjda 10 puta odgledao…

  • vanja says:

    a desetak minuta pred kraj treće u drugoj? :)

  • Deni Zgonjanin says:

    Još nisam došao do toga, ali ne sumnjam da ću 10 puta i to odgledati :)

  • Vedrana Vlainić says:

    Odgledala (napokon, nakon ohoho mjeseci koliko mi stoji na hardu) prvu epizodu i već sam totalno zaljubljena. Serija je na toliko višem nivou od valjda 98% ostalih koje su trenutno u opticaju da doslovno ne mogu doći k sebi. Općenito sam fan britanskih TV uradaka, ali moram reći da su Sherlockom nadmašili sami sebe. Cumberbatch je savršen, Freeman simpatičan za popizdit (Love Actually, da, otkinula sam kad sam ga prepoznala, kao i iz Hitchiker’s Guide to Galaxy) i njihova interakcija je genijalna. Koliko sam dosad uspjela vidjeti, svi likovi su odlično pogođeni. Prva scena prve epizode druge sezone (škicnuh malo duže dok sam rihtala titlove, nisam mogla odoljeti) – nemam blage što se događa, ali totalno sam se uživila u onu scenu na bazenu. Moriarty maestralan, cijela spika s mobitelom… ma briljantno nešto.
    čisto zbog nedostatka vremena nisam sve riješila noćas. Nadoknadit ću za vikend.
    Baš, kako Vanja reče, duboki naklon. Moffat se iskupio u mojim očima sto je upetljao Doctor Who-a do neprepoznatljivosti…

  • vanja says:

    čini se, dr-watsona se nitko ne sjeća iz one majušne ali genijalne skoro cameo ulogice u hot fuzzu, ma taj momak je fakat svugdje genijalan. 😀

  • J. says:

    serija je vrh!!

  • Izabela says:

    ‘Prva epizoda druge sezone Sherlocka je nešto najbolje što televizija nudi.’, i must agree.inače, serija me oduševila u svim aspektima, baš ju gledam iz užitka,kao što pijem kavu ujutro; i da, ne bi čovjek očekivao talvog moriartya, ali nakon nekog vremena ne može ništa drugačije zamisliti. izvrsni su svi odreda, zaista nemam riječi. ne sjećam se kad sad tako iščekivala slijedeću sezonu.a što se tiče ritchiea,  njegova verzija mi je bila  itekako slasan zalogaj koji uvijek pogledam s užitkom(prvi  dio tj.) iako mi je sherlock i watson odnos puno prirodniji (i draži)  u seriji. i watson općenito. ma serija naprosto ima ono nešto

Leave a Reply

Your email address will not be published.