Sense8, 1. sezona

[2015.]

8

REŽIJA

Andy Wachowski, Lana Wachowski, Tom Tykwer, James McTeigue, Dan Glass

SCENARIJ

Andy Wachowski, Lana Wachowski, J. Michael Straczynski

GLUME

Aml Ameen, Doona Bae, Jamie Clayton, Tina Desai, Tuppence Middleton

SAŽETAK

U današnje doba kada multikulturalnost kao politički projekt propada na svim frontovima, lijepo je vidjeti umjetničko djelo gdje je ona prikazana u najboljem svjetlu.

8,4

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

8,5

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Igor Marić

Sjećam se epizode Star Treka u kojoj biva naznačeno da će televizija do 2020. postati irelevantna. Koliko god stvari je ta kultna serija do danas predvidjela, čini mi se da nikada nije točnije pogodila vremensko razdoblje nekoga događaja. Trenutno je 2015. godina i uvjeren sam da je svima jasno da televizija kao takva nema budućnost. Zamjena za nju je već tu i zove se Netflix. Istina, nije to jedini poslužitelj, ali kao što kalkulatore znamo kao digitrone i pastu za zube kao kalodont, uvjeren sam da ćemo u skorijoj budućnosti i mi u ovom nebitnom dijelu svijeta svoju televiziju zvati netfliksom. Još jednu kritiku serije na pretežno filmskoj stranici počinjem spominjanjem Netflixa s jasnom namjerom. Osvrnuvši se na serije koje ovaj poslužitelj stvara posljednjih nekoliko godina, jasno je da cilja na globalnu revoluciju načina na koji gledamo serije. Ali ne čini to tako što uništava televiziju, nego tako što je približava kino-doživljaju. Još od malih nogu svi smo upoznali ritual gledanja serija. Uživao sam gledati filmove u kinu i na TV-u, ali je od tog dvosatnog užitka daleko bolji bio čak i polugodišnji užitak nestrpljivog čekanja na novu epizodu neke mi, u tom periodu, omiljene serije. Čak i kada su trajale samo pola sata, čitav je doživljaj gledanja činio i tjedan čekanja na tih pola sata.

Već prilično dugo svi znamo za torrente i koliko god se svi pravili da Game of Thrones gledamo na HBO-u i pažljivo pratimo reklame tijekom serije, kako bi sponzori nastavili spoznorirati proizvodnju sadržaja, to nije istina. Upravo tijekom tih posljednjih godina svi smo shvatili način na koji želimo gledati sadržaj. Bilo to odjedanput 12 epizoda, ili tri puta po četiri u tjedan dana, ili jednu svakoga tjedna, poanta je da želimo sami odrediti dozu. Klasični kablovski producirani sadržaj koji nam prispjeva iz Amerike nije takav. Netflix nam zato pruža priliku odgledati seriju epizodu za epizodom. To oblikuje sasvim novi ritual uživljavanja u izmaštane svjetove, ekspresan i relativno kratkotrajan, ali zato daleko intenzivniji. Filmski intenzivan. Iako na svaku epizodu, recimo, Game of Thronesa ili Hannibala čekam strpljivo i u tome, mogu reći uživam, tako i Orange Is the New Black i Sense8 gledam u komadu. Možda je to samo moj fetiš, jer kao što volim debele knjige, tako volim i ideju satima dugoga filma koji se gleda u udobnosti doma, ali poznajem dovoljno primjera da mogu sa sigurnošću reći da nitko više ne rasteže serije tjednima, ako ih ima priliku pogledati u komadu.

2

Razmišljajući o ovoj tematici, zaključio sam da tjednom i sezonskom rasporedu emitiranja/izdavanja serija ipak nema smrti. Dosad je on jedini postojao, ali novi cjelosezonski način emitiranja nije tu da bi ga uništio, već upotpunio. I da kroz par godina ostanemo bez svih kablovskih televizija, uvjeren sam da ćemo još uvijek imati serije koje će se izdavati sezonski, jer bi u suprotnom već kroz nekoliko godina došlo do nevjerojatnog zasićenja gledalaštva i pada kakvoće sadržaja. Živimo, uvjeren sam stoga, u najzlatnijem dobu za televizijski program, ali i prvim godinama smrti televizije same. Netflix pruža idejnim tvorcima i realizatorima gotovo art-film slobodu, ne podliježe prizemnoj cenzuri, a kao rezultat nudi gledateljima radove koji možda nisu najbolji, ali su svakako među najzanimljivijim i najpotentnijim.

Brat i sestra Wachowski ove godine predstavljaju publici svoje novo veliko djelo: Sense8. Izazivam sve čitatelje da smisle što originalniji i besmisleniji prijevod naziva, dostojan domaćih distributera i dalekovidnice. Nego… Zamislite da se jednoga jutra probudite i vidite čovjeka pored kreveta, kojeg nikada niste vidjeli, a znate sve o njemu. Znate jer ga osjećate, kao što osjećate samoga sebe. Principi rada našega mozga, a još više mehanizmi uma vjerojatno nikada neće biti u potpunosti istraženi ni nama razumljivi. Ali dijeljene svijesti nisu toliko rijetke u životinjskom svijetu, pa zašto bi i ljudi bili zakinuti za njih, pitanje je na kojem je idejno utemeljena serija Sense8. Sam naziv asocira na englesku riječ sensate (osjetan), ali i na japansku sensei (rođen prije, učitelj), te uključuje i broj osoba koje jedan grozd/skupina mutanata sadrži. Spomenuvši mutante, analogija s X-Menom se otkriva u svojoj bistrini. Sense8 jest ZF o mutantima, ali bez fizičkih super-moći, što ga lišava oznake super-herojske serije čak i kada likovi izmjenjuju vještine i spoznaje. Prema izjavama The Wachowskisa, serija je osmišljena kao ZF u kojem se više govori o stvarima o kojima se u ZF-u inače ne pridaje mnogo vremena, što zbog ograničenoga trajanja djela u slučaju filmova, što zbog usredotočenosti na akciju i krupni plan u većini serijaliziranih ZF serija. Daleko od toga da je to pravilo, ali tematike koje su oni imali u planu otvoriti Sense8om uglavnom su slabo obrađene na individualnoj razini. Problematika globalizma, ekonomije, trenutnih političkih trendova i društvenih sukoba, seksualnih i inih sloboda, filozofije i religije mnogim je ZF djelima bila jedna od središnjih tema, ali uzmemo li za primjer samo Star Trek kao kultni ZF koji se gotovo uvijek fokusirao na slične tematike, primjetit ćemo da se u velika pitanja današnjice nije diralo izvan metaforike. Sense8 tu tematiku obrađuje intimno i detaljno. On gotovo po popisu svim pitanjima pridodaje lika kojega ona muče, kako bi se gledatelju dala prisnija slika određene teme. Jesu li The Wachowskis uspjeli u naumu revolucionaliziranja tematskog sadržaja ZF-a? Nisu u potpunosti, ali su svakako učinili dovoljno da poželim i u drugim filmovima i serijama upravo ZF žanra vidjeti daleko više likova različitih kulturnih pozadina, društvenih pripadnosti, seksualnosti… Zapravo svega. U industriji koja još uvijek ima probleme s tamnom bojom kože, koliko se god trudila to osporiti i zanijekati, ovo je izrazito pohvalno.

3

Prvo ćemo se osvrnuti na dobre aspekte. Produkcija serije je svakako zapanjujuća, ako ne i revolucionarna. Snimana je na devet lokacija na četiri kontinenta, što je od ekipe tražilo mukotrpan posao koordiniranja i vremenskog usklađivanja različitih ekipa, da bi na kraju u svakom od gradova (San Francisco, Chicago, Mexico City, Reykjavik, London, Berlin, Nairobi, Mumbai, Seoul) radile pomoćne ekipe i redatelji, čiji je materijal na kraju spajan u epizodne cjeline. Takav pothvat je zadivljujuć i stvarno podiže realističnost serije na visoku razinu. Lokacije i objekti na kojima je snimana uvelike su odgovorni za lakše razlikovanje likova, ali i jednostavnije praćenje njihovih prijenosa s jednog kraja svijeta na drugi. Serija obiluje prekrasnim prirodnim i urbanim pejzažima, bili oni postmodernistički hladni kao u Europi i Koreji, izrazito kičavi i topli kao u Meksiku i Indiji, ili pak divlji kao u Keniji. Intro serije sastavljen je od stotinu sekundnih prizora diljem svijeta i na neki način najavljuje motive koje će obrađivati. Savjetujem da je jednom pozorno pogledate i uočite osobitosti svakoga, jer će ih se izrazito mnogo pojaviti i tijekom same serije. S The Wachowskisima su na vizualnom i redateljskom identitetu serije radili mnogi njihovi vjerni suradnici unatrag nekoliko godina. Tko je za što točno odgovoran nije baš jasno, kao što sam već naveo, ali su Tykwer (Cloud Atlas, Perfume: The Story of a Murderer) i McTeigue (V For Vendetta) zaslužili redateljske potpise na nekoliko epizoda. Različite lokacije, zapravo, govore više o režiji od potpisa. Mnogi kritičari su upravo na to imali zamjerke, no meni se kaotičnost redateljskih tehnika i vizija zapravo prilično svidjela. Afrička priča primjetno vuče na dokumentarac National Geographica i duhom i izgledom, meksička je prepotentna i drčna, glumački najteže svarljiva zbog neprirodne emocionalnosti i same intertekstualne (interfilmske?) analogije, ali i najhumorističnija, europske su mračne i bolne, uznemirene i ureknute, centrirane oko simbola patnje, korejska je globalistički hladna i beskrupulozna, a indijska na trenutke neprijemčiva kao što je i njihova kinematografija, ali uglavnom fascinantna u ljepoti i ljudskoj toplini. Daleko najmanje identitetski zanimljiva, ali upravo na identitet usredotočena je ona američka, poput magneta rastrgana između svojih polova (u svakom smislu te riječi).

Glumačka postava uključuje uglavnom, široj publici, slabo poznata lica. Ipak, casting je teško osporiti. Razina kvalitete odrađenoga posla sasvim je zadovoljavajuća, iako se malo tko ističe. Morao sam zapaziti da u određenim trenucima sporedni glumci odrađuju impresivniji posao; razlog čemu ću upravo navesti. Glavni likovi su izrazito klišeizirani. Aml Ameen, kao Capheus, vozač je autobusa u Nairobiju koji ima od AIDS-a bolesnu majku i koji pokušava srcem odvagnuti dobro i zlo, vodeći se filmskim postupcima uzora Van Dammea. Njegova priča je priča o idealima, o teškom životu i neiskvarenosti, ali i o sposobnosti preživljavanja. Tina Desai kao Indijka Kala nosi priču o premišljanjima žene koja se treba udati za čovjeka kojeg ne voli, bez obzira na to je li on možda potencijalno savršen suprug za nju, i religiji u suvremenom dobu. Doona Bae, kao Sun, mlada je nada underground kickboxing scene Seoula, ali i nasljednica korporacije koja pokušava odlučiti između lojalnosti prema sebi i prema obitelji, kada se otkriju mutne radnje njezina brata, u društvu pritajeno mizoginične kulture. Max Riemelt, prominentni mladi njemački glumac, predaje liku Wolfganga uvjerljivo klasični književni motiv kompleksa oca i propadanja osobe u krugovima organiziranoga kriminala. Mlada Tuppence Middleton kao Riley iznosi bolnu i tragičnu priču napaćene djevojke koja bježi od svoje prošlosti, nasuprot Litu, kojega glumi Miguel A. Silvestre, a koji bježi od svoje sadašnjosti, jer je closeted gej u vrhu glumačke scene Meksika. On i Jamie Clayton, kao Nomi, transeksualka i borac za ljudska prava, dijele patnje neprihvaćanja, s razlikom smjera iz kojega dolaze: Nomi negira rodbina, a Lita on sam. Posljednjega sam ostavio tematskoga spasitelja grozda, Briana J. Smitha kao Willa, dobrog policajca koji čitav život traga za odgovorima na ubojstvo kojem je kao mali svjedočio.

1

Sada je sve jasno. Sense8 je eksperiment u multikulturalnosti i to je njegova najbolja odlika. Onaj tko traži ZF, ovom bi serijom mogao ostati razočaran, jer se taj aspekt u navrate zna izgubiti iz perspektive. Likovi pričaju svoje životne priče detaljno i minuciozno, gradeći od njih kule koje povezuju mostovi ZF tematike preko kojih svatko od likova preskače na tuđe i proživljava dijelove njihovih stvarnosti. Razlog zbog kojega je Sense8 bolje gledati kao cjelinu jest to što neke zasebne epizode pate od neravnomjerna tempa. Kada promatrate cjelinu ta mana postaje vrlina jer serija gledatelja umiruje dugim konverzacijama (koje su, kad smo već kod toga, često preteciozne i izvještačene, pa bi nekome mogle biti blago nepodnošljive, iako sam, osobno, fan pretencioznosti), da bi odmah potom udarno započela s akcijskim scenama koje posjeduju savršen matriksovski duh i kakvoću izvedbe, ili istočnjačku hladnokrvnost i brutalnost, ili pak europsku kinematografsku realnost, ili srednjoameričku markezovsku magičnost. Ljubitelji dobre akcije neće ostati zakinuti. Ipak, kardinalne nekonzekventnosti u izvedbi nekih ne mogu proći neprimjećene, čak i ako pretpostavimo da su namjerne.

Scenarij bih mogao svrstati u lošije aspekte serije, ali samo unutar kritike, s ciljem objektiviziranja mojih osjećaja prema njemu. Daleko od toga da je loš, no povremeno mu nedostaje jasnoće i razumljivosti. Većinu vremena, likovi i gledatelji saznaju stvari istovremeno, što zna biti problematično kada gledatelj nakon spoznaje o nečemu uočava praznine ili rupe, koje oni ne uočavaju. Scenarij više pažnje posvećuje osobnim pričama i pripremanju akcijskih sekvenci nego samome sebi i svakako je aspekt koji treba poboljšati u nadolazećim sezonama (kojih će skoro pa sigurno biti – osmišljeno ih je još četiri). Serija ima 12 epizoda koje se dužinski kreću od 45 do 65 minuta, što nas na kraju dovodi do brojke od oko 11 sati sadržaja. I ta razlika u trajanju jasan je pokazatelj da se u nekim trenucima stremilo iskoristiti što više snimljenoga materijala kako težak trud produkcije ne bi bio uzaludan.

4

Prije zaključenja recenzije htio bih se osvrnuti na još jedan aspekt: necenzuriranost. Umjetničku slobodu volim i stopostotno odobravam, ali sam svjestan da neki ljudi ne dijele takva uvjerenja. Njih će zasmetati penisi, vagine tijekom rađanja, scene hetero, homo i grupnoga seksa, masturbacije, ali ne i odsjecanje ruku i propucavanje glava. Sense8 je upravo za takve češnjak i kolac, travestija, parada pijanstva i kiča, veličanstven hram posvećen ljepotama ljudske slobode i raznolikosti čak i kada kinematografski zakazuje. Svi su likovi prema izjavama The Wachowskisa panseksualni i donekle poliamorni. U svoj svojoj slobodoumnosti, ova serija još je jedna američkoj produkciji nesvojstvena eskapada u europski duh, koji najbolje ocrtava Wolfijeva izjava: „Nama Nijemcima nagost nije neki poseban problem.“ Osobno se nadam što većem broju filmova i serija koji će izbjeći licemjernoj cenzuri koju nad umjetničkim djelima provode američki mediji.

Za zaključak, vratit ću se još jednom na multikulturalnost. U današnje doba kada ona kao politički projekt propada na svim frontovima, lijepo je vidjeti umjetničko djelo gdje je ona prikazana u najboljem svjetlu. Jer, što god dijelili s drugima, ljudskost je ono što nam je svima zajedničko. I ako smo stvarno jedina vrsta koja čini zlo radi zla samoga, činimo i dobro radi dobra samoga, radi zajedništva, ali i zbog individualnosti. Sense8 je priča o osmero potpuno različitih ljudi, s različitim društvenim običajima, različitim motivacijama i shvaćanjima, koji dijele i najintimnije aspekte svoga života s potpunim strancima. A život na ovom planetu sasvim je dovoljan temelj na kojem možemo dijeliti sve ostalo.

8 komentara za “Sense8, 1. sezona

  • Iskra says:

    Odlična recenzija! :)

  • Lev says:

    Savrsena!!!

  • Mr. Whispers says:

    Odlična recenzija :)
    A što se tiče prijevoda za hrvatske distributere… Osmosjet 😀

  • Léa says:

    Vjerovatno jedna od najsveobuhvatnijih recenzija koju sam imala priliku pročitati u skorije vrijeme. I upravo je u zaključku dočarano ono što ova serija zaista jeste – serija o ljudima i za ljude koji svijet žele posmatrati u njegovoj sveobuhvatnosti i kompleksnosti kakav zapravo i jeste.
    Apsolutan užitak čitanja!

  • Ico says:

    Ja sam ovo doživio potpuno drugačije.Jedva sam uspio odgledat do kraja prve dvije epizode.Očajno režirano,očajni dijalozi,neke mi je bilo neugodno slušat.Serija s toliko glavnih likova i na kraju mi nije stalo ni do jednog,niti me briga šta će im se desit.Ali Vverovatno ću pustit da se malo slegne pa seriji dat drugu šansu.
    I tekst ti je oke.

  • 357toms says:

    Izvrsna serija , meni prve 2 epizode nisu problem jer obožavam bracu i seku washowsky , čak mi je jupiter vrlo dobar , no serija je 9-10*

  • Vanja says:

    Ne znam što mi se više dopada, moje osobno mišljenje tako lijepo izrečeno Igorovim riječima – “novi ritual uživljavanja u izmaštane svjetove, ekspresan i relativno kratkotrajan, ali zato daleko intenzivniji. Filmski intenzivan. Iako na svaku epizodu, recimo, Game of Thronesa ili Hannibala čekam strpljivo i u tome, mogu reći uživam, tako i Orange Is the New Black i Sense8 gledam u komadu. Možda je to samo moj fetiš, jer kao što volim debele knjige, tako volim i ideju satima dugoga filma koji se gleda u udobnosti doma, ali poznajem dovoljno primjera da mogu sa sigurnošću reći da nitko više ne rasteže serije tjednima, ako ih ima priliku pogledati u komadu …” etc. ili sama recenzija, jer sam seriju pogledala prije desetak dana. Ono kad staviš povez i buraš po ormaru dok se oblačiš. Tabula rasa (to mi je nekako drago – kad o nečemu ne znam ništa i onda se skroz zblanem, a često o stvarima ne znam ništa.)

    Osvježenje, osvježenje, puno nekih poveznica (Van “Damn” kombi …), zabavno, tužno, emotivno, doslovno pršti od nevjerojatnih boja (ona Indijka kad puše balone od sapuna, ajme, da, uvodna je špica nenormalno dobra, ja bih svaki frame izrezala za poster).

    Definitivan zalogaj za ovo ljeto. Svega i svačega u čudnim ali prijatnim omjerima. Serija prva liga. Preporuka.

  • fijasca says:

    Serija za ljubitelje LGTB zajednice. Još jedna propaganda braće. Postalo je tako očito u novim serijama na što idu. Prilično slabo razdoblje za serije. Do prije 6, 7 godina sam uživala, ali sad svi namjerno guraju neke stvari u prvi plan umjesto da ispričaju priču. Recenzija je kao da ju je pisao netko ko ima 15 godina.

Leave a Reply

Your email address will not be published.