Misfits

Piše: Sven Mikulec

Misfits (2009. – …)

Autor: Howard Overman

Glume: Iwan Rheon, Robert Sheehan, Lauren Socha, Nathan Stewart-Jarrett, Antonia Thomas

 

Petoro potpuno različitih mladih ljudi, uz malu pomoć pravosudnog sistema, život okupi u lokalnom društvenom centru, kad zbog svojih većih ili manjih „očešanja“ o zakon završe osuđeni na komunalni rad. No već prvog radnog dana, prije nego je ijedna prazna limenka pive podignuta s prljavih londonskih ulica, gadna oluja popraćena neviđeno žestokom tučom i zastrašujućim munjama učinit će upravo ono što je trebao postići taj društveni centar – promijenit će im živote u potpunosti. Pogođeni munjom, neugodni lajavac Nathan, propali atletičar Curtis, introvertirani samotnjak Simon, neobično agresivna Kelly i flundrasta koketa Alisha iz te neobične oluje izaći će bogatiji za moći kakve su dotad mogli vidjeti samo u stripovima. I dok polako shvaćaju da više nisu isti, njihovi se putevi isprepliću s putevima nekih njihovih sugrađana, koji svoje nove supermoći doživljavaju malčice ambicioznije…

Britanska, mnogo jeftinija verzija Heroja smještena u sumorno sivo predgrađe Londona nije toliko blještavo zapakirana, niti si je priuštila ikakve potvrđene glumačke klase. Međutim, ako bismo je usporedili s razvikanim Amerikancima, ima četiri velika plusa zbog kojih će kod mene uvijek imati prednost. Prvo, dobar britanski humor s nadahnutim one-linerima, apsurdnim situacijama i prilično zabavnim prepucavanjima. Drugo, moći su među likovima raspoređene ciljano, kako bi to jedna draga prijateljica rekla, kao „hiperbolizirane manifestacije njihovih karakternih osobina“ (naj!). Tako će plahi, povučeni dečko dobiti sposobnost nevidljivosti, koketa koja nesigurnost i usamljenost liječi seksom dobit će dar dodira od kojeg ljudi polude od požude, obećavajući atletičar koji ne može prežaliti što je zbog malo kokaina odbacio vjerojatno vrlo svjetlu karijeru mogućnost da se vrati u prošlost da popravi zajebe, i tako dalje. Treći je plus manje je više modus operandi, pri čemu ne mislim samo na ne osobito impresivne ali sasvim korektne specijalne efekte, nego i na hvalevrijedan izostanak bilo kakvih globalnih prijetnji, gadnih zlikovaca koji žele zavladati svijetom (i zato počinju u jebenom predgrađu Londona), i sličnih tipičnih superheroj-nebuloza – radnja je ograničena na jedan izmišljeni kvart i negativci ne pokušavaju zaratiti London i Washington, aktivirati nekakve nuklearke da bi oživjeli Hladni rat ili istrijebiti crnce just for the fuck of it; svoje moći uglavnom koriste da bi zaradili pokoju pinku ili impresionirali djevojku u pubu, čime se cijela ta priča oko superjunaka spušta na jednu pristupačniju, kvartovsku razinu. I četvrto, ne toliko manje važno koliko bi se na prvi pogled možda činilo, ovdje nema Hayden Panettiere.

S moralne strane, ovo baš i nije serija koju ćete pustiti klincima u „razvojnim godinama“, jer bi ovi sasvim lako mogli steći dojam da je ubiti nekoga, eto, nezgodna stvar, ali čist’ opravdana ako brzo nakon toga kažeš „nisam namjerno“. Seksa ima k’o u prljavim pričama iz Klika, krv curi gdje god pogledaš, a ljudi padaju mrtvi kao u kakvoj video-igrici. I pritom mislim podjednako na nasilne, „zle“ ljude koji takve brutalne krajeve apsolutno zaslužuju, i one jadne, obične ljude koji nisu bogznašto loše napravili i čiji je jedini grijeh to što su se u krivo vrijeme našli u blizini ove naše simpatične skupine smrtonoša.

Makar mi je jasno da ne dijele svi moju nedavno otkrivenu sklonost britanskom izgovoru, moram reći da sam i taj dio doživio kao plus kod Misfitsa – od Irca Nathana, preko „prosječnih“ lokalaca do Kelly, djevojke s teško razumljivim izgovorom koji zahtijeva čak i nešto navikavanja… Dopustite svojim ušima da malo uživaju.

Nakon druge sezone mladi Robert Sheehan napustio je seriju, pretpostavljam, u želji da karijeru odvede u jednom drugom pravcu. Nestankom dežurnoga klauna Nathana, nažalost, nestali su i Misfitsi koje preporučujem – na više načina njegov lik i ova serija ista su stvar: glasan, brutalno direktan, bez srama, povremeno neugodan, ne baš najbolji uzor i, najvažnije od svega, usprkos svim onim obavljanjem stolica po tuđim krevetima, klamidijama i masturbacijama u lijesovima, Nathan je i dalje ostao sasvim simpatičan. Iako je rekao „nikad ne reci nikad“ i „serija je zauzela jedno vrlo drago mjestašce u mome srcu“, Sheehan je sreću potražio drugdje, a sad kad je objavljeno da se, u već odobrenoj, četvrtoj sezoni ne planiraju vratiti ni njegovi kolege Iwan Rheon (Simon) i Antonia Thomas (Alisha), postavlja se neizbježno pitanje koliko to više ima smisla.

Uostalom, ne treba ni forsirati. Misfitsi su tiho došli, iskreno nas zabavili i u (ne samo) mojim očima potpuno zasjenili svog puno skupljeg američkog (tematskog) rođaka, mehaničke, bezdušne Heroje. Pokupili se oni dostojanstveno i na vrijeme ili još naštancali nekoliko sezona živeći na staroj slavi, na kraju krajeva i nije toliko bitno – službeno ću priznavati ionako samo prve dvije sezone, dok je originalna ekipa još bila na okupu.

Da skratim, ako vam high-paced mješavina akcije, drame i crnoga humora zvuči kao solidan način na provedete nekoliko večeri, Misfitsi vas vjerojatno neće razočarati.

You lot, super-heroes? No offence, but… In what kind of a fucked-up world would that be allowed to happen?

3 komentara za “Misfits

  • Koraljka Suton says:

    Odgledah 1. sezonu i oduševljena sam :) I dakako, mnogo genijalna recenzija, as always :)

  • Gjuro says:

    Meni je recenzija bolja od same serije. Ideja je imala potencijala, ali mislim da ga nisu baš razvili, bar što se 1. sezone tiče. Likovi su mi užasno odbojni i iritantni (pogotovo lajavac Nathan), a radnja bezidejna i spora. Tu i tamo pojave se genijalni bljeskovi (Nathan i bakica, tip koji misli da je pas, mijenjanje prošlosti) kad si mislim “evo, sad kreće prava stvar”, ali uvijek se sve nekako uspori i razvodni ili pak dođe do abruptnog antiklimaksa. SPOILER: Kako se rješavaju sve problematične situacije? Izvor problema se ubije, tek tako – kao da scenarist nije znao što bi drugo. To vrijedi za oboje socijalnih radnika kao i za čednu hipnotizerku. Šteta jer onaj bijesni crnac baš mi je bio zanimljiv (kao neka mračna verzija Hulka). Moglo ga se bolje iskoristiti.

    “Heroje” nisam gledao, ali sklon sam se složiti s tezom da su gori od ovog.

  • Koraljka Suton says:

    Moram komentirati kako sam i sama bila poprilično skeptična prema 3. sezoni upravo zbog Nathanovog odlaska, no u konačnici mi je, na moje veliko iznenađenje, ta bila čak i najbolja sezona do sada, prvenstveno zbog Simonovog storylinea tj. vremenskog paradoksa, koji se baš fino razvija i naposljetku zaokruži u zadnjoj epizodi.

    Makar u početku nisam bila naklonjena Rudyju koji je došao umjesto Nathana, taj me lik s vremenom uspio skroz osvojiti te se odlično uklopio u tu neprilagođenu škvadricu delinkvenata. :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.