Masters of Horror

Piše: Matej Lovrić

Masters of Horror (2005 – …)

Autor: Mick Garris

 

Neosporna je činjenica kako je današnji horror u vrlo jadnom stanju. Remakeovi, remakeovi remakeova, remakeovi filmova koji nisu bili dobri ni u originalu, na brzinu sklepani filmovi koji djeluju gore od „exploitation“ žanra iz 70-ih itd. Krajnja nemaštovitost, netalentiranost, ali i nedostatak umjetničke ambicije vodi žanr u sve dublji ponor iz kojega ga samo radikalne promjene mogu izvući. Nameće se pitanje – gdje su nestali svi ti prepoznatljivi stvaraoci koji su donedavno bili vrlo prisutni i, ako ništa drugo, godinama stvarali jednostavna, ali i zabavna i, često, kultna djela?

Pa, jedan dio njih moguće je ponovno susresti u vrlo zanimljivoj i ozbiljno produciranoj američkoj seriji vrlo bahatog naziva – Masters of Horror. Koga je serija okupila? Krenimo od Johna Carpentera, sjajnog redatelja i majstora balansiranja s očajnim budžetima, autora slasher-horror pionira Halloween, odličnog i predivno odvratnog The Thinga, atmosferičnog Prince of Darkness, Vampiresa, Ghost of Mars itd. Svakako jedna od najvećih faca što se strašenja publike tiče. Nadalje, tu je Dario Argento, talijanski umjetnik i autor legendarnih Suspirie i Inferna, kao i ponajbolje epizode prve sezone (od dvije postojeće) ove serije. Imamo i Joe Dantea, talentiranog, ali i nepotvrđenog momka, kojemu je prva polovica 80-ih bila plodna, s vrlo dobrim Howlingom te fenomenalnim Gremlinsima. Don Coscarelli nije razvikan autor, no njegov bizarni Bubba Ho-tep jedno je od najugodnijih horror-comedy iznenađenja u zadnjih 10-ak godina. Tu je i genijalni John Landis, poznat po sjajnim komedijama (Trading Places, Animal House, The Blues Brothers), ali i jednim od najboljih filmova o vukodlacima ikad, urnebesnom American Werewolf in London. Treba spomenuti i Tobea Hoopera, Spielbergovog štićenika i autora originalnog Teksaškog masakra motornom pilom i jezivog Poltergeista. Listu poznatijih će zaključiti japanski genij Takeshi Miike, autor koji uistinu nije za svačiji ukus, no čiji Audition po mnogima spada na top-liste filmova ’90-ih.

Toliko o autorima, ali što je sa serijom kao takvom? Pa, treba napomenuti kako je besmisleno ulaziti u nekakvo prepričavanje radnje, jer je svaka epizoda uistinu svijet (i radnja) za sebe. Iz istog razloga, nemoguće je dati konačnu i sveobuhvatnu ocjenu. Dakle, MoH sadrži svoje više i manje kvalitetne trenutke, no moguće je objektivno zaključiti kako poznatiji redatelji jednostavno režiraju bolje i intrigantnije epizode. Na veliku radost svih fanova spomenutih redateljskih imena, njihov prepoznatljivi (i kod svakog drukčiji) dodir je vrlo, vrlo očit i treba odati počast odgovornima na omogućavanju kreativne slobode. Tako će Carpenter biti vrlo atmosferičan, s dinamičnom režijom i adrenalinskim impulsima, Landis će nas poslužiti obilnom porcijom svog crnog humora, Dante će bacati svoje tradicionalne kritike američkog društva, Argento spajati erotiku i stravu, a Miike šokirati eksplicitnim scenama i poznatom japanskom beskompromisnošću, tako drukčijom od suptilnih europskih i ziheraških američkih poteza.

Na kraju, treba zaključiti kako će serija zadovoljiti, a ponekad i oduševiti fanove horrora, što je svakako njezin primarni cilj. Oni koji bježe od strašenja, neka se ne zamaraju. Kvalitetnije epizode ponudit će radnju i izvedbu dostojne cjelovečernjeg filma i to onog iz svjetlijih dana ovog žanra. Inventivnost, kvaliteta pojedinih fabula, atmosferičnost i, općenito, osjećaj strave i užasa su doista na nivou te efekti i šminka na kraju dolaze kao dobar dodatak, a ne nešto na čemu se sve temelji. Što se tiče nekakvih preporuka, ako baš ne želite pogledati kompletne dvije sezone, svakako treba izdvojiti jezivu Jenifer (ep4, sez1, Argento) te Cigarette Burns (ep8, sez1, Carpenter), a upozoriti na moguće prljanje plahti nakon groznog Imprinta (posljednja epizoda 1. sezone, Miike). Ipak, na kraju, iako MoH uglavnom ostavlja odličan dojam, okus nije savršen. Zašto? Pa, sve te autore bismo radije vidjeli za kormilom pravih, filmskih projekata i vjerujem kako bi lista noviteta u kinima izgledala mnogo dinamičnije s barem jednim njihovim naslovom godišnje. Ovako, ostaje nam pričekati, već možemo i sami predvidjeti, neuspješne i površne remakeove filmova ostarjelih virtuoza, koje je Mick Garris bahato nazvao „Masters of Horror“.

Leave a Reply

Your email address will not be published.