Jednom davno (Once Upon a Time)

Piše: Vedrana Vlainić

Jednom davno (Once Upon a Time, 2011. – … )

Tvorci: Adam Horowitz, Edward Kitsis

Glume: Jennifer Morrison, Ginnifer Goodwin, Josh Dallas, Jared Gilmore, Lana Parilla, Robert Carlyle

 

Je li vas ikada, kao klince, zanimalo što bi se dogodilo da je, recimo, Crvenkapica na putu prema bakinoj kući nabasala na Snjeguljicu i sedam patuljaka? Ili možda, jesu li se koji puta zle vještice našle za vikend i, uz partiju karata i bocu nečeg žestokog, tračale one grozne princezice, koje usprkoj silnoj dobroti i naivnosti nikako da umru? A što je s onim „happily ever after“, je li to ikada zbilja išlo tako?

Ako je odgovor na bilo koje od gore navedenih pitanja da, onda je ovo prava serija za vas.

Dobrodošli u Storybrooke, naizgled sasvim prosječan gradić u američkoj saveznoj državi Maine, sa naizgled sasvim prosječnim stanovnicima i jednim nimalo prosječnim tornjem sa satom koji stoji, pokvaren, od pamtivjeka. Svatko tko ima imalo opće kulture zna da takve jezivo tipične američke gradiće bilo kakav putnik-namjernik treba zaobilaziti u širokom luku. Emma Swan (Morrison) očito nikada nije gledala Twin Peaks. Ona je mlada žena s traumatičnom prošlošću siročeta koje je djetinjstvo provelo seljakajući se od jedne udomiteljske obitelji do druge, što ju je učinilo pomalo mizantropom i uvelike nesređenom osobom. Jedne večeri, na njezin 28. rođendan, na vratima joj se pojavljuje dječak koji tvrdi da je njezin sin, koji joj se „zalomio“ prije desetak godina i kojega je, potom, odlučila dati na posvajanje. Mali Henry (Gilmore) snalažljiv je i relativno pametan klinac koji joj već s vrata uletava s ludom teorijom da dolazi iz grada zamrznutog u vremenu, čiji stanovnici su likovi iz bajki koji su zaboravili svoje stvarne identitete i koje samo Emma, kao biološka kći Snjeguljice i njezinog princa (Goodwin i Dallas), može spasiti od kletve zle kraljice (Parilla).

Saznavši da su idejni začetnici i glavni scenaristi gospoda Adam Horowitz i Edward Kitsis, koji su svojednobno radili na još jednoj ABCjevoj uspješnici Izgubljeni, upustila sam se u gledanje ove serije podijeljenih dojmova. Naime, bila sam veliki fan Izgubljenih jedno tri i pol sezone, dok se nije pretvorila u bućkuriš paralelnih priča koje je postalo teško pratiti, previše loose endova i konstantnog uvođenja novih likova. No, zbog medijske navale i velike količine instant-fanova na raznim društvenim mrežama, te vrlo mi interesantne polazne premise, poželjela sam se i sama što prije uključiti u gledanje ove serije. Moram priznati da mi Jednom davno nije sjela na prvu, ali dala sam joj šansu i s vremenom mi se uvukla pod kožu. Kvaliteta epizoda rasla je s njihovim rednim brojem i finale prve sezone nije razočaralo.

Snow i njezin Charming ovdje su glavni par, njihova priča je dominantna i provlači se kroz većinu epizoda te ne odudara previše od originala. No, ne treba zanemariti i ostale likove koji svi, na ovaj ili onaj način, imaju svoju ulogu i međusobno povezuju sve bajke. Ovisno o karakterima i ulogama dobro nam poznatih likova iz bajki u njihovim pripadajućim pričama, dodijeljena su im odgovarajuća zanimanja u našem „realnom“ svijetu. Tako je nježna i draga Snjeguljica – osnovnoškolska učiteljica, lovac (Jamie Dornan) koji joj je spasio život – gradski šerif; cvrčak (Raphael Sbarge) koji Pinokiju služi kao glas savjesti – gradski psihijatar; zla kraljica – gradonačelnica koja manipulira svima, a čarobnjak Cvilidreta (Robert Carlyle), koji iz slame stvara zlato i ekspert je u sklapanju nagodbi – čovjek koji se bavi svime od iznajmljivanja nekretnina preko vođenja zalagaonice do davanja pravnih savjeta (sve za određenu cijenu, naravno) i koji, vrlo doslovno, „posjeduje“ grad.

Epizode su koncipirane kao kronološki tijek života u Storybrookeu, prikazan iz Emmine perspektive svojevrsnog outsidera, ispresjecan flashbackovima (iako ne u doslovnom smislu) koji u svakoj epizodi gledatelju otkrivaju bajkovitu prošlost nekog od likova. Pojedine bajke prerađene su na zanimljiv, originalan način i često se radi o kombinaciji nekoliko bajki, vjerojatno kako bi se izbjeglo suvišno kompliciranje radnje. Shodno tome, dvoje glavnih negativaca, Rumpelstiltskin i Regina, na ovaj ili onaj način upetljani su u svaku priču.

Iako je možda suvišno posebno isticati glumca koji je već odavno zvučno ime ne samo britanske već i svjetske kinematografije, ipak želim spomenuti Roberta Carlylea kao svakako najjaču kariku glumačke postave. Proporcionalno tome, dodjeljena mu je uloga vjerojatno najkompleksnijeg lika u seriji, ona Rumpelstiltskina, odnosno njegova Storybrooke pandana, gospodina Golda. Iako bi se moglo reći da i ostali glumci igraju više-manje različite likove, ovisno o tome radi li se o svijetu bajki ili „našem“ svijetu, Carlyle je ipak jedini u pravoj dvostrukoj (čak i trostrukoj, moglo bi se reći) ulozi i savršeno balansira ekscentričnog Rumpelstiltskina i proračunatog „hladnokrvnog gada“ Golda.

Na ženskom dijelu „tamne“ strane je izvrsna Lana Parilla kao Snjeguljičina seksi zla maćeha, koja se svo ovo vrijeme skrivala negdje po bespućima opskurnih TV filmova. Recimo to ovako – ona je jedina koja ne blijedi u pozadinu kad se Carlyle pojavi na sceni i uspjeva istovremeno biti totalna kučka i izazvati iskreno sažaljenje (do te mjere da zaista zaželite da ta glupa Snjeguljica već jednom umre kako bi Regina napokon dobila svoj happy ending).

Ginnifer Goodwyn slatka je i simpatična i kao takvu pamtim je iz nekolicine romantičnih komedija koje sam gledala. No, tu staje svaka pohvala. Svakako, ima ona trenutaka kada je super-prirodna i lijepo balansira dobricu Mary Margaret i (pogotovo) buntovnu Snow, ali, nažalost, vrlo često preglumljava na jako iritantan način, u nastojanju da istakne „dramatičnost“ pojedinih situacija.

Što se tiče Jennifer Morrison, tehnički gledano glavne glumice koja nosi seriju, teže mi je biti objektivna, jer imam kompleksan odnos s njom još od prvog nam susreta, prije više godina u Dr. Houseu. Reći ću samo da ima svojih svijetlih trenutaka, ali uvelike računa na podršku ostatka ekipe, pogotovo Parille i Carlylea.

Objektivno, Jednom davno nije nikakav vrhunac televizijske zabave. Suštinski sapunica, a ono što je čini interesantnom jest ideja skupljanja svih onih dobro nam poznatih likova na jedno mjesto. Nešto što je serija odmah u startu ponudila, jest originalan zaokret na svaku od dobro nam poznatih bajki, i upravo je to, po meni, najzaslužnije za privlačenje velikog broja gledatelja koji su joj se vjerno nastavili vraćati iz tjedna u tjedan. Ipak, sve ima svoje pluseve i minuseve pa tako i ovdje, s jedne strane, stoje zbilja loši specijalni efekti (toliko su loši da čak i ja to primjetim), banalni (bajkoviti) zapleti, plošna karakterizacija većine likova te iritantna glavna junakinja i podjednako naporan potomak joj (no, to je možda samo do mene), a na drugom pak kraju, prilično originalna radnja i Robert Carlyle. No, iako teško da će ikada u bilo kojem periodu sloviti kao najbolja, najinovativnija ili najzanimljivija, dovoljno je simpatična i originalna za 45-ominutni eskapizam u svijet omiljenih priča na kojima smo odrasli. Jer ipak, all magic comes with a price, a true love can break any curse, pa čak i prokletstvo američke eksploatacije televizijskih uspješnica. Nadajmo se…

10 komentara za “Jednom davno (Once Upon a Time)

  • Gjuro says:

    Dobra recka, Vedrana. Slažem se sa svime osim za iritantnu Parillu (maćehu). Lik joj je već u startu plošan i dosadan, nije mu pomoglo što glumica cijelu sezonu ima jedan jedini (namršteni) izraz lica. Ako gledatelj počne navijati za nju, to je samo zato što su Snjeguljica i Princ još iritantniji.
    Šteta što Crvenkapica nije dobila više prostora. Osim što je eye candy, spada u zanimljivije likove.
    Sve u svemu osrednja serija s povremenim dobrim bljeskovima koji su na kraju ipak prerijetki da bih nastavio s 2. sezonom.

  • Vedrana Vlainić says:

    Hvala :)
    Kraljica je i meni bila tipičan cardboard villain većinu prve sezone i prilično nezanimljiva (osim što je žena fakat komad), ali pred kraj negdje su joj dali nešto dubine i sad u drugoj sezoni mi se omilila, jer je napokon dobila solidan character development. Snjeguljice i Princa je previše, to je činjenica, nema veze što su kakti “glavni”, i zauzimaju screen time puno zanimljivijim likovima. Slažem se za Crvenkapicu, a osobno patim za Jeffersonom/Mad Hatterom, koji je po meni jedan od najzanimljivijih likova u cijeloj seriji (također eye-candy; općenito, cast je pun fakat lijepih ljudi 😀 ). Iako ima dobar razlog zašto njega nema više u seriji pa u tom pogledu nemam pravo psovati tvorce zbog upornog silovanja Reginine vendette umjesto bolje razrade pozadinskih likova.
    Druga sezona je dosta slabija od prve, po meni. Izuzev par svijetlih trenutaka, radnja se pretvorila u klasičnu sapunicu i sveopće tapkanje na mjestu. Ja gledam i dalje, jer je Carlyle kralj samo takav i zabavno mi je gledati kako vuče sve konce i jebe ih sve u zdrav mozak… :p

  • Gjuro says:

    Je, Carlyle je fakat car.

  • Koraljka Suton says:

    Odlična recka Vedrana i u potpunosti se slažem. Carlyle je fantastičan, Parilla mi je isto jako (glumački) sjela, a isto kao i ti slaba sam na Jeffersona 😉 S time da je meni i Captain Hook skroz…ahm, super. :)

    Nisam pratila zadnjih par mjeseci, ali mi je prvih desetak epizoda druge sezone bilo bolje i zanimljivije od većine prve sezone, koja je imala brutalno puno ultradosadnih i patetičnih fillera.

  • Vedrana Vlainić says:

    Meh, druga sezona je počela ok, ali se skroz srozala nakon one pauze koju su imali u 12. mjesecu. Točno se vidi da namjerno rastežu priču i ostavljaju si materijala za treću sezonu, ali sve to nekako trapavo i kao da na licu mjesta smišljaju svaku sljedeću epizodu, bez nekakvog cilja ili plana.

    Uh, Captain Hook je bio jedno od najugodnijih iznenađenja sezone. Nažalost, i njega su pretvorili u sprdnju. Sreća pa je vizualni aspekt… pa, ugodan, jel, tako da se još uvijek može ubrojiti u sveukupne pluseve. 😀
    A kad smo već kod *zanimljivih* likova, i Pinokio je meni bio baš, jel, super… 😉
    Ali Jefferson u <3 :ljubav:

  • Izabela says:

    ja nisam došla do kraja prve sezone, moram reći da mi je dinamika i plošnost u karakterizaciji nekih likova malo previše išla na jetra, odnosno nije mi serija držala pažnju. ovo luđačko doba u kojem živimo toliko je ubrzalo i ograničilo sve što radimo, da se promjena tog tempa osjeti i uu ovom slučaju serijama ali once upon.. tu istupa tu malo, što ne mora biti negativno. mene je serija privukla prvo zbog naslova, slučajno nabasah na nju a onda i zbog koncepcije priče. nisam se detaljnije bavila njome, ali kad bih, svakako bih se zadržala na strukturi, čini mi se da su dosta dobro bile povezane priče. A što se ostatka recke tiče, uglavnom se slažem. Zanimljiva ideja u svakom slučaju, ali trebala bih se vratiti seriji da nešto konkretnije mogu reći, osim da naravno, Rumpelstiltskin rula 😀

  • Izabela says:

    i da, zanima me zašto su odabrali priču o snjeguljici kao glavnu priču

  • Emma Frost says:

    tko god je napisao ovu recenziju mi očito čita misli jer sam baš prije nekoliko dana poželjela da fak napiše recenziju ove serije…ja je obožavam!

  • Emma Frost says:

    @Izabela vjerojatno jer ju je najlakše povezati sa drugim likovima i pričama

  • Vanja says:

    Ja još čekam da me netko (osim Carlylea) “uhvati” i malo finije zalijepi za ekran. Doduše, pogledala sam tek nedavno desetak epizoda 1. sezone a u međuvremenu bilo nekih jačih stvari pa je možda i zbog toga izostao efekt senzacije.

    Međutim, smatram da je svejedno izvrsna ideja upravo za odmoriti glavu i napariti oči na lijepim facama i ispreturanim, dobro poznatim pričama.

    U sebi mislim ali evo i kažem, kakva je – takva je, ne može se dopasti ljudima koji nisu voljeli bajke. Onima drugima, da. U većoj ili manjoj mjeri ali da.

    Kakogod, mislim da to nije loše imati u mediateci, pa kad je svega puna duša i kapa, malo pobjeći u taj šareni svijet.

Leave a Reply

Your email address will not be published.