Friday Night Lights (2006. – 2011.)

Piše: Hrvoje Johnny Novak

Život se dijeli na faze, na neka, ajmo reći, unutarnja previranja koju utječu kako na naše ponašanje tako i na stvari koje prihvaćamo ili odbijamo. Recimo, jedan dan bi ubili za onaj nekvarljivi hamburger iz McDonald’sa, a drugi dan bi se najradije ubili što smo isti stavili u usta. Isto vrijedi i za filmove i serije. Sjećam se kako sam bio razočaran Batman Begins kada sam ga prvi put pogledao. Naime, film je bio sniman kamerom, mutan i taman, a ja sav nikakav, umoran… I još se usred filma, u filmu frajer ispred mog snimatelja/kamermana ustao i otišao na WC. I vratio kasnije, naravno. Srećom, kamerman nije gledao u kokice dok je snimao. Čemu ovih par rečenica? Ovo je prepravljeni uvod u prvotnu recenziju o ovoj seriji. Prvotna recenzija je toliko bljutavo, sladunjavo tetkasta bila, da je to grozno bilo. Naime, ovu seriju sam gledao u nekoj fazi, nekom raspoloženju da sam je vidio kroz ružičaste naočale. Bez kritičnog razmišljanja. Dva mjeseca nakon, čitam tu istu recenziju i zahvaljujem Bogu što je Sven zaboravljiv pa je nije objavio!

Naslov serije identičan je onom filma Petera Berga (glumac, redatelj, producent – Battleship, Collateral, Chicago Hope) iz 2004. s Billyjem Bobom Thorntonom u glavnoj ulozi, snimljenom po istoimenoj knjizi H.G. Bissingera iz 1990. Film i knjiga bave se tipičnim teksaškim gradićem i odnosom prema srednjoškolskoj momčadi američkog nogometa odnosno njegovoj vezi s rasizmom, ekonomskim problemima, pobrkanim vrijednostima te samim narkotično-utopijskim učinkom srednjoškolskog američkog nogometa na zajednicu. Uslijed snimanja navedenog filma, a zato što nije uspio na željeni način dovoljno opsežno prikazati međuljudske odnose koje stvara, kvari i uništava takva tipična teksaška atmosfera, Peter Berg odlučio se prihvatiti snimanja serije koja bi se dublje dotaknula svega onoga što čini jedan teksaški gradić tako posebnim.

2

Nekoliko godina prije gledanja ove serije bio sam svjestan njena postojanja. I to primarno kroz lik i obline Minke Kelly. No, kao osobi koja će ubrzo zaći u srednje dvadesete [op. ur. dok je recenzija ležala zaboravljena, autor je već debelo zašao], gledanje nečega poput One Tree Hilla nije zvučalo privlačno. No, kao ljubitelju američkog nogometa i američke kulture, odlučio sam dati šansu ovoj „seriji o srednjoškolcima“. I dobro da jesam. Naime, netko se grdo zeznuo kada je krenuo u marketing ove serije. Ona ne samo da nije teen, nego vjerujem da je dosta tinejdžera ne bi ni doživjelo na pravi način. Friday Night Lights ustvari je priča o Teksasu, saveznoj državi „u kojoj je sve veće“, pa tako i očekivanja od srednjoškolskih football momčadi. Srednjoškolski football svojevrsni je bijeg od stvarnosti za mještane gradića u Teksasu, gdje su klinci „celebrities“, a školsko igralište svetište. S druge strane, serija se ne vrti isključivo oko utakmica, pobjeda i poraza te tinejdžera. Tinejdžeri jesu nositelji serije, ali ne i presudni faktor. Serija na veoma specifičan način omogućuje gledateljima da se pronađu u nekom od likova, prisjete svojih srednjoškolskih dana i u neku ruku sažive s njima. Upravo ta „povezljivost“ tj. lako poistovjećivanje s nekim likom ili više njih čini seriju toliko privlačnom. Doslovce sam sam sebi spoilao seriju u nemogućnosti dočekati što će se dogoditi s nekim od likova s kojima sam se saživio. Ali, kako bi Joey Tribbiani rekao: „I ain’t even sorry“.

Uz navedeno poistovjećivanje važan dio, možda čak i glavni, čine Coach Eric Taylor i njegova supruga Tami (Kyle Chandler, dobitnik Primetime Emmyja 2011. za tu ulogu, i Connie Britton). Serija se u stvari vrti oko njih, oko njihova odnosa, međusobnoj žrtvi i potpori. Ta njihova ljudska crta, zdrav odnos, nešto su što doista inspirira. Gledajući neke njihove zajedničke intervjue snimljene nakon završetka snimanja i čitajući komentare ispod njih, vidljivo je koliko je doista jaka kemija između to dvoje ljudi, koliko ih je lako „progutati kao par“ čak i kad nisu na setu. Chandlerov lik, trener Taylor, učestalo se pojavljuje na ljestvicama najboljih televizijskih očeva – tako se na ljestvici od aol.com nalazi na 13. mjestu, a ispred Dannyja Tannera iz Full House, Stevea Keatona iz Family Ties, Hala iz Malcolm in the Middle, između ostalih. Makar, na toj ljestici je Homer 3. najbolji TV Dad, tako da počinjem sumnjati na objektivnost iste.

1

I drugi noseći likovi veoma su realno prikazani. Aimee Teegarden (Scream 4), kao Julie Taylor, toliko je uvjerljiva tinejdžerica (u lošem, ide mi na k***c smislu) da je masa fanova dobila želju pronaći je i spank, ovaj, zašamarati (ne znam otkud mi ovo prvo) ). Bitno je spomenuti i Taylora Kitscha (John Carter, Savages, Battleship, X-Men Origins: Wolverine) u odličnoj karakterizaciji pripadnika white trasha, ali s velikim srcem, koji nikad ne dostigne svoj vrhunac, ali utječe na druge da budu bolji no što jesu. Posebno bih istaknuo Zacha Gliforda, u ulozi Matta Saracena, veoma talentiranog mladog glumca s iznimnim potencijalom i očito veoma lošim menadžerom. Makar, vidim da je zadnje snimao s Arnoldom The Last Stand. Koliko je to dobro za njega, ne znam. Uglavnom, epizodi „The Son“, u četvrtoj sezoni, dramskim prikazom mladića koji ostaje bez oca, Zach je nadmašio sam sebe. Po ocjenama na iMDb-u, uz finale serije, navedena epozoda najbolje je ocjenjena od svih, a maltene ju je sam nosio baš Gilford. Uz navedene, bitne uloge ostvarili su i Scott Porter (Speed Racer), Minka Kelly ((500) Days of Summer, The Roommate), Adrianne Palicki (Legion, Red Dawn), Gaius Charles (Salt), Jesse Plemons (Breaking Bad, Battleship), Brad Leland…

Jedna od stvari koje čine ovu seriju posebnom jest sloboda dana glumcima da improviziraju, odnosno eksperimentiraju sa svojim likovima. Tu slobodu dodatno je omogućio specifičan način snimanja, gdje su snimatelji pratili glumce, omogućavajući im da se opuste i iznesu svoje likove na što slobodniji način. Pritom kamera treperi, učestalo fokusirajući se na izraze lica glumaca i njihove emocije, što zna biti užasno iritantno dok se ne naviknete. Treperenje i mutnost ponekad ide na živce jer niste sigurni jeste li malo pretjerali s vinom za nedjeljni objed ili razvijate bazu za epilepsiju. Kako bilo, do 5. epizode čovjek se navikne. I nisam čuo niti za jedan slučaj epileptičnog napada prilikom gledanja ove serije (zašto sam se sad sjetio da su iste znali Pokemoni uzrokovati dok smo bili klinci?).

3

Kao i svaka druga serija i ova ima svojih lošijih ili manje zanimljivih strana. Druga sezona, ujedno i naprasno prekinuta štrajkom scenarista 2007. na 2008. godinu, najslabija je od svih. Serija ponekad pati od problema u kontinuitetu kao kod nekih sporednih priča, gdje se likovi pojavljuju i nestaju bez traga, ostavljajući te priče nedorečenima. Ponekad pak ostajete zbunjeni „pogrešnim zbrajanjem“ godina likova u priči (npr. za lika koji od 1. sezone vozi auto u 4. sezoni saznate da je postao maturant, s tim da pojedina sezona prati jednu školsku godinu), i sl. Iako su zadnje dvije sezone drugačije od prvih tri svojim konceptom odnosno naglaskom na socijalno-ekonomski aspekt (naglasak sa cijeloga grada prelazi na manjinski, sirotinjski dio), cijela serija čini jednu zaokruženu cjelinu. Veliki plus joj je što je „završila kad je trebalo“, odnosno, nije dozvolila da joj daljnje sezone poremete ritam i oduzmu dah, što je mnoge druge serije sličnog profila koštalo identiteta (One Tree Hill, kak si kaj? A i ti, How I Met Your Mother, nemoj mislit’ da sam te zaboravio).

Friday Night Lights skupila je vjernu i entuzijastičnu, iako relativno malobrojnu publiku. Navedenoj malobrojnosti kumovao je loš marketing, o čemu sam već nešto sitno rekao. NBC, njen tvorac, reklamiranjem serije kao teen projekta o američkom nogometu nesvjesno je odbio žensku publiku i mlađe osobe koje bi serija ustvari mogla i zanimati. Nažalost, tu pogrešku prekasno su krenuli ispravljati te je stigma „teen-serije“ ostala duboko, iako apsolutno pogrešno, utisnuta u imidž Friday Night Lightsa. S druge strane, teško ju je svrstati u neki kalup. Teen nije, iako tinejdžeri prevladavaju. Drama jest, relativno sportska, u neku ruku obiteljska, sa značajnim socioekonomskim aspektima. Ili jednostavnije:

4

FNL nas uvodi u svakodnevicu Teksasa. Gdje je život high school football. Gdje srednjoškolci dožive svoj životni vrhunac, otrježnjenje i pad prije nego što pravo zakorače u život. Gdje ništa nije značajnije od petka navečer.

Jedan komentar za “Friday Night Lights (2006. – 2011.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.