Dr. Horrible Sing-Along Blog (2008.)

Piše: Suzana Krčmarek

Dr. Horrible’s Sing-Along Blog 42-minutni je tragikomični mjuzikl Jossa Whedona, boga geekova i njegove ekipe freakova. Nastao je 2008. godine u vrijeme štrajka američkih pisaca protiv korporativne medijske gamadi koja ih je desetljećima potkradala. Nakon jednog u nizu medijskih prikaza pisaca kao lijenih pijavica koje ne rade ništa, Joss je krenuo u križarski pohod kako bi dokazao da je priča osnova svakog filmskog i TV proizvoda. A za dobar film ili seriju potrebna je samo nekolicina briljantnih mozgova. U teoriji. U praksi, Joss je sam financirao mjuzikl na budžetu od 200.000 dolara. Ideja je bila razraditi model financiranja, baziran na modelima B produkcija, koji će piscima i ostalim umjetnicima omogućiti slobodu kreativnog izražaja. Izazovu su se pridružili pisci Jed i Zack Whedon te Maurissa Tancharoen, glumica Felicia Day (The Guild, Dollhouse) kao Penny, kao i glumci Neil Patrick Harris (How I Met Your Mother) kao Billy/Dr. Horrible i Nathan Fillion (Castle, Firefly) kao Captain Hammer, the corporate tool.

Dr. Horrible je web mini-serija u tri epizode od kojih svaka traje oko 14 minuta. Međutim, forma njene priče tvori srednjemetražni film u tri čina prikazana kao epizode mini-serije. Posebno zbog Horriblea osmišljena je Emmy kategorija za najbolju web seriju, a njegova je ekipa pokupila prvu nagradu. Toliko za one koji nisu gledali. Ako ste jedan od njih, lijepo usmjerite kursor prema gornjem desnom dijelu ekrana i kliknite x. Yes, x always marks the spot. Ostatak teksta sadrži spoilere. Idite gledati. Sad.

4

Dr. Horrible/Billy ludi je znanstvenik, wannabe villain i traženi zločinac čiji je jedini cilj uzimati novac, stvarati nered i narušavati status quo „jer status nije quo“. Dobro, ne jedini cilj, jer Billy je puno više od toga. On je nevin, iskren romantični sanjar s ružičastim naočalama idealizma na očima i odlučnim stavom da promijeni svijet. Da stavi moć u druge ruke. On ne smatra da je uzimati novac profitabilno, smatra da je to nužno „[Because] it’s not about making money, it’s about taking money.

U liku Billyja Joss pokazuje svoje predobro poznavanje i izvrtanje tropa. Billy je kao lik pomalo troperiffic: nesposoban i simpatičan villain, ludi znanstvenik i totalni geek koji ne zna kako prići djevojci svojih snova. Mislite da ste već sve vidjeli kad vas Billy u prvoj sceni zaskoči svojim nezaboravnim, zlim smjehom. Jer, molim, imati nezaboravan smijeh znači držati do sebe kao villaina. Upravo takvo izvrtanje tropa i stavljanje dodatnih pojašnjenja kroz sitnice ono je što daje trodimenzionalni karakter i dubinu Jossovim likovima. Billy nije samo villain s nezaboravnim, zlim smijehom. Taj zao smijeh nije se samo pojavio ondje. Nismo to morali samo prihvatiti kao kod dvodimenzionalnih nosioca radnje. On ima svoje pojašnjenje koje je dodalo slojevitosti njegovog karaktera, iako se o Billyju, kao trodimenzionalnom liku, može iscrpno raspravljati s obzirom na kratkoću priče. Ali, to je ono što Joss radi najbolje. Njegove likove ne promatramo. Njegove likove upoznajemo.

Neil Patrick Harris ulogu je odigrao kao da mu je svaki mišić lica bio točno na onom mjestu na kojem je htio, u vrijeme u koje je htio. Nije dovoljno reći da Harris poznaje Billyja. Ni da Harris jest Billy. On se tako delikatno transformirao u svog lika da sam imala osjećaj kao da gledam drugu osobu u istom tijelu. A to je samo njegova vještina glume. Karizma je već drugo pitanje. Malo tko je karizmatičan poput Harrisa. Ne znam što je točno u tom čovjeku, ali mora imati neka magnetska svojstva na vid i pozornost. Ni u jednom trenutku nisam dobila utisak da je Billy zamišljen lik: tako je fino modeliran u pisanju i izvedbi kao da je NPH vruća glina od koje su ga izgradili. Takvi likovi nastaju kada se spoje dobra vještina method actinga i domišljatog pisanja.

5 - Copy

U ovom uratku Joss se malo poigrao standardnom aristotelijanskom strukturom. Njegovi likovi Dr. Horriblea i Captaina Hammera zamijenili su uobičajeni odnos antagonista i protagonista. Tako je villain Dr. Horrible glavni lik i nosioc radnje, a superheroj Captain Hammer antagonist. Horrible je naš heroj s kojim se poistovjećujemo, a Hammer ono zlobno đubre, onaj negativac koji spletkari protiv našeg heroja. Likovi su napravili taj pomak, ali njihove karakteristike nisu. Protagonist i dalje ima sve karakteristike koje smatramo pozitivnima, a antagonist sve karakteristike koje smatramo negativnima. Horrible je sramežljiv, iskren, plemenit i ambiciozan. Hammer je narcisističan, egomanijak koji uživa u tlačenju. A opet, Horrible je taj koji narušava socijalnu konstrukciju, pljačka banke i želi postati član Evil League of Evil, a Hammer onah koji čuva zakon i red. Vidite kako su kompleksno pomiješane stvari kod Whedona. Nitko ne ocrtava moralni ambigvitet kao Joss. A govoreći o njegovoj moralnoj dvojakosti, moram napomenuti malu mrlju koju je načinio svom ethosu u liku Penny.

Osim što se poigrao sa standardnim stripovskim tropima, Joss, inače veliki feminist, poigrao se i feminističkom kritikom dajući svom jedinom ženskom liku dvodimenzionalan karakter. Pisac koji se proslavio pišući jake ženske likove pretvorio je Penny u sredstvo borbe moći između dvojice muškaraca. Borbe koja je dovela do njena tragičnog završetka. Možemo reći da je sve što se dogodilo Penny bila posljedica Billyjevog karaktera i Hammerovih mačo brija, da ona sama nije imala aktivnog djelovanja u svojoj sudbini. Ali to je onaj trenutak kada se trebamo odmaknuti od feminističkih laprdanja. Štoviše, ovo je onaj trenutak gdje njezina dvodimenzionalnost ide njoj u korist. Nije bitno to što je ona žena, bitno je to što je Billyjev romantični interes. Dvodimenzionalnošću dobila je dovoljno uvjerljiv karakter da možemo suosjećati s njom; a, ako nam je ona simpatična, koliko ćemo tek suosjećati s Billyjem? Prvi dio Prvog čina nije introduction to show, to je introduction to character. Tamo upoznajemo Billyja kao osobu, tu se uvlačimo u njegov svijet. Efekt dodatno pojačan probijanjem četvrtog zida: Billy se obraća direktno nama. On nam priča priču. Naravno da ćemo Penny upoznati kao dvodimenzionalnu osobu. O njoj i imamo samo one informacije koje nam je on, svojim konstantnim uhođenjem, pribavio. Uostalom, sjećate se da on do tada nikada nije razgovarao s njom? On je ne poznaje. A i kad je upozna, nije baš da ima puno vremena za razviti odnos. I to ovdje funkcionira. Dovoljno je jasno da možemo vlastitom voljom staviti nevjericu sa strane i poslušati villaina što nam ima otpjevati.

3

Dr. Horrible’s Sing-Along Blog briljantna je priča o nastanku supervillaina. Priča kakvih Hollywoodu definitivno nedostaje. Zamislite samo kako bi svijet bio prekrasan da za sve naše najdraže supervillaine postoji filmić od 45 minuta koji precizno i smiješno objašnjava kako su oni postali takvima kakvi jesu. Primjerice, zašto Joker nema konzistentnu priču oko svojih ožiljaka? I zašto Loki ima takav brutalan pik na brata (mama ga nije dovoljno grlila kao malog?)? Ili zašto Shredder ne podnosi vodozemce?

Ne tvrdim da su navedeni negativci loši likovi. Tvrdim da je Horrible izvrstan primjer kako se može napraviti miniuvod u, potencijalno, jednog od najboljih supervillaina ikad (ne, u podtekstu se uopće ne nalazi suptilan poziv na fan fiction villaina). Horrible je pionirski pokušaj profesionalnog pisanja da iskoristi jedini slobodni medij – internet – kao izražaj svojih priča. Može poslužiti kao ohrabrenje i inspiracija mnogim mladim filmašima koji ne znaju otkuda početi. Osim za bustanje ega, možemo ga iščitati i kao kritiku neokapitalističkog društva, a sve izneseno kroz pjevni, dosjetljivi dijalog i izvrsnu glumu. Horrible nas tjera da volimo likove koje ne želimo voljeti i ne želimo voljeti likove koje volimo. Tko ne bi htio imati PhD. in Horribleness?

Jedan komentar za “Dr. Horrible Sing-Along Blog (2008.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.