Zimski san (2014.)

Piše: Jelena Djurdjic

Bilo jednom u Anadoliji, nakon što je pao snijeg, kolnike okovao led. Bio jedan bivši glumac, sada hotelijer, vlastelin. Pisac u pokušaju. Bila njegova lijepa žena. Bila njegova ogorčena razvedena sestra. Bili neki drugi ljudi, seljani.

Zimski san, novi  Ceylanov  (Tri majmuna, Bilo jednom u Anadoliji) film s kojim je trijumfirao u Cannesu, na bajku vuče samo mizanscenom i naslovom.  I da se redatelj nije pozvao na Čehova u špici znali bismo da to želi biti. Ljepota spoznavanja kompleksnih karaktera kroz razgovor, stepe Kapadokije kao nekakvo dobrovoljno izgnanstvo, naglašeno kazališna režija u svakom interijeru. Samo je napolju malo povukao na Puškina pa poneki nezemaljski bajkoviti kadar zagrije misli. Ljepota žene – to ide pod univerzalno.

Film traje malo preko tri sata i izvjesno je samo da sve što pišem treba uzeti s rezervom.  Dosad baš ne karakteristično za Nurija ovdje je sukobljeni dijalog dominantna forma. Čak tvrdi da se posebno trudio da mu prirodne ljepote ne pojedu film pa ih je snimao što manje, dajući prednost i focus onome čega se dosad plašio – riječima, kamerom i svjetlom formirajući junake ljepše od četiri zalaska sunca. Poslije skoro 200 minuta ozbiljnog čitanja prijevoda, pomiješanog  sa strahom da će se propustiti nešto najbitnije na platnu, najtočniji gledateljski utisak je zaludjelost i nesigurnost.

3

Aydin  (Haluk Bilginer) je taj bivši glumac, šarmantni, nadobudni lik koji sada drži hotel u stijenama Kapadokije, i ima vjerojatno cijelo selo na platnom spisku. Tijekom vožnje automobilom, Aydina i njegova predradnika Hidayeta netko kamenuje. Hidayet hvata počinitelja. Ispostavlja se da je u pitanju dijete, Ilyas. Oni ga odvoze kući jer brinu za njegovo zdravlje (bježeći upao je u baru). Dječakov otac i Hidayet ulaze u skoro fizički obračun, polako kapiramo motiv – Ilyasova obitelj  duguje novac Aydinu za kiriju, došlo je do tužbe, utjerivanja dugova i javne sramote… Sve su to detalji, ali Aydinovo ponašanje tijekom scene sukoba je indikativno. On stoji u pozadini, drži se po strani, iznad situacije, ne prilazi, ne miješa se. I od tog momenta se gradi stub filma, njegova ličnost – čovjeka koji izbjegava neugodnosti, iako ih uzrokuje i ne sprečava. Pratimo njegove reakcije, a ne otpetljavamo dramaturgiju. Onog koji lamentira iz posljednje klupe (izbor novina za koje piše, npr.). Čovjeka taštog, bezosjećajnog, nadmenog. Intelektualca, smišljeno rastresenog?  Ili možda tipa koji je knjigu pročitao do kraja? Ipak je o glumcu riječ. Prelako je napisati ali – glumcu i u vlastitom životu? Tad je ta scena samo uvod,  no retrospekcijom se može reći da se ova istina u priči ponavlja više puta, svaki put manje zamagljena jer znamo više. Nijanse portreta Ceylan filigrantski gradi do kraja filma – otvarajući pred nama  Aydinove razgovore sa sestrom Neclom (Demet Akbag) i suprugom Nihal (Melisa Sözen), prateći razvoj situacije koju je ovaj incident izazvao. (Ako bih napisala još dvije i pol rečenice o ‘razvoju situacije’ znali biste sve, toliko se priča ‘razvija’.)

Scenarij, koji je Nuri napisao sa svojom suprugom tako što su svaku scenu pisali odvojeno, a onda sukobljavali međusobno,  ne pretpostavlja zaplet onome što želi postići. Dugi promišljeni razgovori, obojeni rečenicama kakve nema teorije da pokupite u bilo kojem filmu sadašnjice i intimnim osvjetljenjem, u kojima kamera klizi od jednog do drugog nepokretnog sugovornika, nadvladavaju.

2

Ono što počne kao dio (ugodne) svakodnevnice prerasta u raspravu i na koncu otvoreni sukob i tirade. Vi vidite da im nije prvi put, da su uvježbani. Možda čak ubijaju vrijeme. S Neclom dominira ogorčenost njena, mizoginija njegova, i skoro sve je na nivou formuliranja efektnije uvrede. Razvedena žena postaje kraljica pasivne agresivnosti, on oličenje turske podvrste salonskog intelektualca.

Prava drama i patos je, naravno, s Nihal. Skoro pa film u filmu. Bergman i Farhadi, dio treći. Brak starijeg, markantnog muškarca i mlađe totalno prelijepe žene jest klišej. Žive u okviru istog imanja, odvojenim životima. Na prvi pogled to se čak čini i zanimljivim.

On piše kolumne i sprema knjigu o povijesti turskog teatra, ona se bavi humanitarnim radom.  Jedna od ljepota filma od tri sata je i što ti pruža mogućnost da se predomisliš. Više puta. Muškarac koji djeluje ostvareno, ali ne previše, nego sa svim onim prigodnim, seksi sumnjama i nemirima,  onaj koji je prošao svašta, spoznao istine, kasnije se (možda) otkriva u punoj zalutalosti svojih misli i uvjerenja, i u nekom momentu najtočnije postaje reći za njega da je slabić. Iscrpljen i potrošen. Pokvaren sebičnošću. Zlurad i inferiorno snishodljiv. Bilginer je tako maestralno izgradio Aydina da vi do kraja, do posljednje rečenice,  imate otvorene karte, i spremni ste ga odbaciti i prihvatiti, jednako iskreno. Glumci inače stopljeni s onim što su njihove uloge, moguće i jer ih ne znamo po drugim, izuzetno uspješno ostvaruju nejednodimenzionalne likove. Tako Sozen, recimo, uspijeva već u svega par kadrova pružiti melankoličnu ženu, sposobnu se transformirati od ukrasa i tokena prošlih vremena, u onu koja još ima snove i planove. Inteligentna, slaba i jaka, mila i umorna, bar od svog supruga.

4

Troje sretnih ljudi da ostaviš u zabačenom mjestu, pitanje je kakvi bi izašli. A ovi su bogati, duboko nesretni, povrijeđenog nehranjenog ega, i toga svjesni. Aydin u jednom momentu kupuje divljeg konja, te se scene ne zaboravljaju, i drži ga vezanog u štali.  Ne može to upaliti.

Zimski san film je svjesno nefokusiran, opredijeljen da govori o ‘svemu i ničemu’. Dužina nije problem, humor, originalnost izgovorenog i neizrabljena iskrenost vrijede svake sekunde. To opredjeljenje je problem, ali, simpatije mi, samo na nivou osobnih preferencija. Film je, ovo, dakle savršen.

4 komentara za “Zimski san (2014.)

  • Dora Eva says:

    Zbog onog što si napisala u jednom komentaru par dana unazad upravo sam pročitala ovaj tvoj prikaz. Odgovara mi velika većina napisanoga.

    Ono u čemu se ne slažem s tobom jest to da je film nefokusiran. Po meni, film vrlo fokusirano govori o problemu samozavaravanja i zavaravanja drugih, i inače i u momentima vrlo direktnog sučeljavanja.

    Kraj filma, u kojem Aydan odluči ostati kući umjesto da ode u Istanbul, po meni – krah je samozavaravanja.

  • jelena says:

    ni to neslaganje nije strašno 😀 , ali recimo da nisam ni mislila da likovi i njihovo ponašanje nisu filigranski određeni, nacrtani i objašnjeni, već da su se dubine razdora ispitivale na možda previše frontova, što je dragoceno, znam, ali ga je koštalo publike, i zamerka je (verovatno svakom) filmu koji sebi daje tri sata fore

  • Dora Eva says:

    Osobno nemam problema vezanih uz pitanje o širini publike filma, niti o onima vezanima uz njegovo trajanje :) Ta su pitanja, po meni gledateljici, a dotle dok film funkcionira, izvan sfere tzv. autorskog filma :)

    Jest, verbalno se sukobljavaju opako, pri čemu ženski likovi u filmu (sestra i supruga), intelektualno i inače, nadvladavaju nesretnog supruga i brata. Nadvladava ga i učitelj u lokalnoj školi.

    Meni je ovaj postupak redatelja opravdan. Kao ilustracija koja daje odgovor na jedno ključno pitanje. Ono, o načinima komunikacije u obitelji i njenoj iskrenosti. Po meni, ovaj je film kontrapunkt svakodnevnom i uobičajenom.

  • Edi Hejzel says:

    Momak o filmu znaš kao Donald Tramp O Pantovčaku ili beogradskom Mirijevu. Film je remek delo. Ćao, za htvoke bolje shvatanje kritike filmpvs, preporučujem ti derijal ŽIKINA DINADTIJA. The End.

Leave a Reply

Your email address will not be published.