Željezna dama

Piše: Vedrana Vlainić

Željezna dama (The Iron Lady, 2011., 105 min.)

Režija: Phyllida Lloyd

Uloge: Meryl Streep, Jim Broadbent, Nicholas Farrell, Anthony Head

Ocjena: 7/10

 

Od trenutka kada sam čula da će se ekranizirati život kontroverzne britanske premijerke i da će naslovnu ulogu nositi Meryl Streep, više me ništa, osim te informacije, o filmu nije zanimalo. Znala sam da, ako netko može dostojno odigrati „željeznu lady“, onda je to Meryl. I nije me razočarala. Previše.

Osvrt na život dame iz naslova dobivamo iz prve ruke, iščupan iz kaotičnog uma ostarjele i umirovljene gospođe Thatcher (Streep), koja bijegom u prošlost pokušava preboljeti smrt muža. Denis Thatcher (Broadbent), prikazan kao jedina osoba, izuzev nje same, na koju se Margaret uvijek mogla osloniti, ostaje uz nju i nakon smrti, gotovo opipljiva halucinacija koja je tjera da zaviri dublje u svoja sjećanja i preispita neke svoje postupke. Takvim pristupom, dobivamo sadržajan presjek njezina života, uvid u nesigurnosti kćeri trgovca iz malog mjesta (Alexandra Roach), predrasude s kojima se morala nositi na putu prema ostvarenju svojih ciljeva, zatim ulazak u Parlament, čvrsti osobni principi kojih se držala i koji su je istakli među ostalim Torijevcima, njezin uspon prema prvoj ženi koja je zauzela čelno mjesto na „broju 10“ te put od najpopularnije do najomraženije britanske političarke u 11 godina njezina mandata. A kroz sve to, suptilno ispresijecan krupnim kadrovima Streepinog lica, zahvaljujući kojima Margaret Thatcher prestaje biti tek ime zapisano u povijesti 20. stoljeća i postaje stvarna osoba od krvi i mesa.

Ako postoji nešto što bi izdvojilo ovaj film od ostalih sličnih mu, to je sposobnost da gotovo niti u jednom trenutku nije zamoran, kakve političke drame, neovisno koliko kvalitetne, znaju biti. Meryl Streep već godinama smatram jednom od najvećih živućih glumica i neosporno je da je i ovdje ostala na svojoj razini izvrsnosti i ponovo pokazala za što je sve sposobna. Ima li nešto što bih zamjerila? Nažalost, da. Karakterističan, pomalo piskutav, Thatcheričin glas koji je Streep uporno pokušavala „skinuti“ na trenutke je djelovao previše isforsiran i preglumljen. „Feler“ u Merylinoj, obično besprijekornoj, glumi, koji teško mogu previdjeti.

No, savršena mimika, pokreti, držanje, apsolutna uživljenost u ulogu, čini mogućim „zažmiriti“ na pokoji nedostatak. Jednako kao što je Helen Mirren onomad, „davne“ 2006., bila Elizabeta II, tako i Meryl ovdje, natapirane kose i u neizbježnim plavim kostimićima, jednostavno jest Margaret Thatcher – ujedno nepokolebljiva željezna lady i rastresena starica izgubljena u sjećanjima. No, je li time zaslužila i trećeg zlatnog ćelavca koji će joj skupljati prašinu na kaminu? Uloga koja će se pamtiti, svakako, ali, po mom skromnom mišljenju, imala je i boljih.

No gluma, iako (uglavnom) vrhunska,  ostala mi je, začudo, u sjeni odlične strukture filma i veoma lijepe režije. Iznenađena sam ostala kada sam shvatila da iza kamere stoji izvjesna Phyllida Lloyd, „krivac“ za, vrlo prikladno imenovan, Mamma Mia! iz 2008., koji niti izvrsan cast, čak niti moja neizmjerna ljubav prema Colinu Firthu nije uspjela učiniti nečim više od zaboravljivog vegetiranja pred ekranom ispresijecanog nervoznim smijehom svaki put kada bi koji od tih divnih, talentiranih velikana sedme umjetnosti napravio budalu od sebe.

Iako kritiziran zbog nešto slabijeg fokusa na samu politiku koliko na Margaret Thatcher kao osobu, upravo to je ono što se meni svidjelo – jedna druga, ponešto neočekivana i poprilično osobna, dimenzija. No, bilo bi suviše dosadno kad bismo svi isto mislili, nije li tako?

U globalu, The Iron Lady zanimljiv je pogled na život jedne od najpoznatijih britanskih ličnosti, ispričan iz perspektive kakvu malo tko spominje. Daje gotovo intiman pogled na Margaret kao osobu; njezinu ranu mladost, njezin odnos s roditeljima kojega je odraz i njezin kasniji odnos prema vlastitoj obitelji, komplekse sredine u kojoj je odrasla i, svakako najpozitivniji trenuci filma, odnos sa suprugom Denisom.

Sve u svemu, radi se o solidnom filmskom ostvarenju koje, unatoč očekivanjima, ipak neću uključiti u svoje favorite iz filmskog opusa talentirane gospođe Streep.

 

6 komentara za “Željezna dama

  • vanja says:

    Mene je film ostavio tako … nezadovoljnom, ne znam zbog čega. Možda mu je falilo još dvadesetak minuta, pola sata ili neka zvrčka u radnji, nemam pojma. Film je po sebi odista lijep, ne mogu naći rupu i reći “nepotpun” kad nisam baš potkovana u tom smislu, ne mogu precizirati što nedostaje.

    Sviđa mi se što je naglasak na Maggie kao ženi, premijerki, njenom životu, težnjama, nadama, a ne nabrijani politički triler. Poslije sam u par filmova upratila baš neke momente koje sam prvi put vidjela/čula u ovom filmu, pa mi sve nešto drago što sam upamtila. 😀

    (Ja zbilja nenormalno volim Meryl Streep i apsolutno je odlična u svemu, ama baš svemu čega se prihvati (moje skromno mišljenje) – pa čak (a i osobito …) u toj Mamma Mia šećerlemi koju ne voliš, Vedrana 😀

    Divni i talentirani, npr. Colin Firth nikad nije imao ništa protiv rom-coma (stoji mu, što je), pa svi ti (u)kleti “Bridget Jones Diaries (uh, mnogo ih je …), meni isti nisu ništa bolji/lošiji od mamma mie, ali svakome svoje, naravno.

  • vanja says:

    da… sjajno kako te neke filmske face mogu biti i “više” osobe od onih koje glume 😀

  • Vedrana Vlainić says:

    Razumijem skroz što želiš reći. Dobar je film, ali jednostavno fali “ono nešto” da bi mi sjeo baš onako kako treba.

    Apsolutno ništa nemam protiv Meryl u Mamma Mia (niti protiv Colina, Piercea, Julie i ostatka ekipe). Dapače, čak mi je precool što su svi oni svjesni da film nije bogznakako dubokouman, ali oni se zabavljaju, plešu, pjevaju – jebiga, već su svi renomirani glumci, ne trebaju se nikome dokazivati, znamo svi za što su sposobni, i sad rade nešto u čemu uživaju i što im je zabavno. I to cijenim. Zbilja volim glumce koji ne briju isključivo na neke nabrijane filmčine i tu i tamo rade nešto što ih jednostavno opušta, kakav god rezultat iz toga izašao na kraju. I još kad govore s takvim entuzijazmom o tome, da baš vidiš koliko uživaju, da im gluma nije samo posao koji “odrađuju”…ma rastopim se momentalno 😀
    Ali jednostavno, Mamma Mia nije ostavio neki dojam na mene. Ni pozitivan, ali niti previše negativan. Izuzev tih izvrsnih glumaca, za mene neku drugu kvalitetu niti nema baš…

    A što se Colina i rom-coma tiče, odgledah ga u (gotovo) svakom; dobrom, lošem, zlom pa sve do majko-moja-što-mu-je-to-trebalo. U pokojem i više puta, samo zato što je to Colin. Neka on nema ništa protiv njih, niti protiv bilo čega, gledat ću ga ja u svemu što god snimi, makar to bila reklama za kremu protiv hemoroida…

  • vanja says:

    likewise 😀 (a tako i meryl … 😉 )

  • Marin says:

    Prije bih si zabadao igle u spolovilo negoli gledao ovaj ćušpajz.

  • vanja says:

    pa pusti nas da glabamo :(

Leave a Reply

Your email address will not be published.