Zatočene (2013.)

Piše: Jelena Djurdjic

Prije par godina na Festivalu autorskog filma užurbanim koracima sam uletila u svježe renoviranu salu Doma omladine. Organizirajući maramu, jaknu, torbu i telefon očekivala sam početak Incediens (nominiran kasnije i za stranog Oscara), nespretno i fokusirano. Kraj festival se bližio, ulov je bio mršav i zicer je dolazio da preokrene situaciju. Kasnije čitajući kritike i masovne hvalospjeve bila sam u iskušenju da ga ponovo pogledam. Ali jebi ga, Villeneuveova preambicioznost i telenovela-zaplet izbacili su me previše iz takta da bih osim smaranja išta dalje iz filma dobila. Prilika za popravni stigla je ovog ljeta. Nismo u ljubavi ni dalje, ali simpatije postoje.

Zatvorenici su film o ljudima emotivno, službeno ili sociopatski umiješanim u slučaj dvije nestale djevojčice, Anne i Joy. Stvari se nakon otmice odvijaju standardno –  pretresanje okoline, opsežna potraga, a slučaj preuzima detektiv Loki (Gyllenhaal). Glavnoosumnjičenog, ne baš funkcionalnog, Alexa (Paul Dano) panduri puštaju iz pritvora. Tu dolazimo do ciljane osobenosti ovog filmića – Annin tata, Keller Dover (Hugh Jackman)nakon te odluke preuzima stvari u svoje ruke. ‘Dokle biste vi otišli da spasite svoju porodicu?’, prodaju nam  braća Warner premisu, sugerirajući da će netko (Dover?) biti wild card.

2

Villeneuve u debiju na engleskom jeziku i u Hollywoodu na poklon  dobiva  direktora fotografije, tatu Rogera Deakinsa (Iskupljenje u Shawshanku, Coenovi, The Reader,  Skyfall), i montažere Joela Coxa i Garyja D. Roacha (Eastwoodovi frendovi) pa kišovita i tmurna Pennsylvania u dva I po sata preganjanja izgleda filmski savršeno. Rog postavlja atmosferu na fonu No Country for Old Men po kiši The Killinga, mizanscen koji i bez uvida u priču skreće pažnju na odsustvo topline, u bojama, u suncu, u ljudskim odnosima i najavljuje pizdarije. Čisti očekivani kadrovi, uz poneku fino infiltriranu perspektivu (ulazak u podrum), pristojnost , neobrukanost, opterećenost, formalizam, nefokusiranost i recidivi pretencioznosti prve su asocijacije za opis režiserskoga postupka.

Scenarij Guzikowskog (Contraband ) za Prisoners se poodavno motao po holivudskim ladicama kao potencijalni hit, i  DiCaprio je bio u igri, onda dolazi do zatišja da bi nedavno  tekst završio kod  Denisa. On iako već u poslu adaptiranja Saramagovog O Homem Duplicado (Enemy) ne može zaboraviti na pročitane Zatvorenike i ide Jackmanu ne bi li ga privolio da glumi. Kada je Hugh pristao, Villeneuve kaže da je znao da imaju film. Okolo naokolo želim reći da mi je nejasno kojom metodom je njegovo ime završilo na stolu.  Jackman (Wolverine, Les Miserables) se jednostavno ne zna slomiti pred vašim očima, što melodramu čini pogrešno intoniranom, da ne pišem riječi na p. Nema u njegovoj glumi snage da dotakne bezdno, nema fatalnosti, agonije i nepovrata. Kako minute odmiču, glumačka nemoć bode oči i ne bi me iznenađivalo sve to da je, recimo, izabran nakon kastinga sa scenama iz prvih pola sata filma (lovac, muževan suprug, bijesni otac). Hugh Dovera  pozicionira dramaturški precizno, ti kapiraš što on u sceni treba iznijeti, no umjesto udarca u glavu ili želudac gledamo groteskno bljedunjavu i limitiranu egzekuciju na planu životnosti. Moralne dileme koje ima, povodljivost pa odlučnost, njegova religioznost, prošlost…  redateljsko-scenaristički koriste se samo ne bi li se lik zavolio, ili bar prihvatio, jer znaju da odatle sve počinje štimati. Što bismo mi uradili na Doverovom mestu, točka koju vodeći akteri navode kao suštinu, je na nivou efekta čitanja crne hronike i sav neki dobar rad na filmu pojednostavljuje i  guši ta lažna i nepotrebna tema. Haj da vidimo što je Dover izabrao, što je njega opredjeljivalo, tko je on, itd., su, mislim, bolje polazne zapitanosti. Sreća za nas ovdje se pojavljuje na drugoj strani – glumac koji u Zatvorenike dolazi neplanski, kao redateljev kec iz rukava (upravo završavali rad na Enemy) je su pe ri o ran. Detektiv Loki nosi košulje zakopčane do grla i ne nosi kravatu. Kosa mu je zalizana,, lice lijepo, tetovaža na vratu i tik u treptaju oka. Nema otvorenih slučajeva iza sebe. On proživljava i ostvaruje sveprožimajuću empatiju s nestalim devojčicama i Jake (Zodiac, End of Watch) to isporučuje u svakoj sceni. Sjećanje na završnu jurnjavu kolima izaziva blagu jezu i sada. Suprostavljanje metoda njih dvojice i generalno konfrontacija nisu dovoljno pametno eksploatirani za  dobro filma i više djeluju kao nuspojava nego li noseći motiv. Ostali glumci/likovi su neozbiljni – od Melisse (Homicide: Life on the Street Melisse) sam očekivala više, Dano (Looper, Little Miss Sunshine) dobar ali nema manevarski prostor,  Maria Bello i Viola Davis nebitne.

3

Većim dijelom spomenutih 153 minuta, do recimo posljednjih pola sata, redatelj/scenarist i montažeri žongliraju, i loptica jedan (napetost), loptica dva (nepatetičnost) i loptica tri (vizualnost ) padaju tek ponekad . Paralelno pripovijedanje najviše pomaže građenju štita i doprinosi dramatičnosti – kada s obitelji postane napeto i na malo od granice eksploatacije bola prelazimo na Lokija i stranputice kojima luta (napeti zmije momenti), i obrnuto – emotivna involviranost , i likova i nas, biva pretpostavljena rutinskim policijskim postupcima. Greške se potkradaju jer redatelj još uvijek ne vlada žanrom – prekasno uvodi pojedine segmente, nit priče nije izbrušena do krajnjih istina, napete scene pojavljuju se periodično, i nema velikog  twista koji bi torpedirao posljednju četvrtinu filma.

Zatvorenici nisu do kraja promišljen film. Mnogi motivi, karakteristični za triler, nabacani su i neistraženi, ne poštuje se institucija negativca i ne znam zašto traje dva i pol sata. Gdje je Fincher kad mi treba?! (radi Gone Girl.) I na koncu pitanje koje je besmisleno – čemu ovi Prisoners? Nedavno sam gledala priču o trgovini ljudima (Kornél Mundruczó, Teško je biti bog). Obilje eksplicitnih scena torture golih djevojaka donekle radi jer nas čovjek u jednom momentu pita ima li dobrovoljaca među nama da je zamijene, trudna je, i ako netko može… To u Villeneuveom filmu nema, ta jedna iskra zbog koje bi, npr., šurenje nekog retardiranog tipa imalo smisla, taj čin kojim iz pukog voajera postaješ dio proaktivne iluzije.

3 komentara za “Zatočene (2013.)

  • Carlito says:

    malo prezahtjevan gard si zauzela. režiser ne podilazi nikome,niti u jednom momentu, i već je to jedan ogroman plus, a gdje je sve ono ostalo…

  • Ime says:

    Predosadno,predugačko,prenelogično…XXL gubljenje vremena

  • Clark says:

    Pa Loki može uci u povjest kao najnesposobniji detektivu filmskom svijetu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.