Zatočene (2013.)

Piše: Killing Time

Ja sam jedan od onih ljudi koji ignoriraju probleme. Ne smatram to svojom manom – to je naprosto sustav u koji sam odlučio vjerovati. Štoviše, dolazim iz duge loze ljudi koji ne idu liječniku iako su neki od mojih predaka i sami bili liječnici. Postoje tri profesije čije savjete uglavnom ignoriram: liječnici, zubari i automehaničari. U kakvom god stanju čovjek ili njegov automobil bili, naći će se problem. Tijelo je falično od rođenja, naravno da nešto nije u redu! Radi se o katastrofičnom produkt dizajnu – najranjivije točke na tijelu smještene su na najglupljim mjestima. Pretpostavljam da većinu ne brinu takve stvari, ali razmislite o jednom: naši organi za reprodukciju vise iz trupa. Najbolnija točka na muškom tijelu i organ koji ispunjava jedinu stvarnu svrhu koju kao vrsta imamo na ovome svijetu jednostavno visi nezaštićeno izvan tijela. Svaki put kad sjednete, riskirate živote svojih potomaka. Gledajući se u ogledalu ne mogu ne razmišljati o tome da je inicijalna ideja morala biti da tijelo bude u nekakvom oklopu. Izgledamo kao kornjača s greškom.

Problemi se općenito javljaju neprihvatljivo često – život je zaista nepravedno težak – pa smatram da nije pametno pokušati ih sve i odmah riješiti. Do tog zaključka došao sam računajući vrijeme utrošeno na rješavanje svih problema u odnosu na šanse da će jedan od njih biti smrtonosan. Nisam zaista računao, naravno, ovo je još jedna od potpuno nepromišljenih teorija koje izgovorim i onda počnem razmišljati koliko su utemeljene. Kako god, toliko sam ustrajan u svojoj želji da ne znam što će mi se dogoditi da uvijek kupujem slušalice koje se na pakiranju hvale kako izoliraju sve vanjske zvukove. To ukratko znači da ću primijetiti automobil, vlak ili pobješnjelog psa tek u trenutku kad moj duh bude lebdio iznad mog mrtvog tijela. Ima li boljeg načina za umrijeti od umrijeti iznenada?

11

Filmovi su jedna od mojih rijetkih strasti koja uključuje prihvaćanje i proživljavanje neugodnih osjećaja. Taj empatijski avanturizam uglavnom se ne isplati, ali jednom u mnogo, zaista mnogo ninjaless filmova budem jako sretan što sam se osjećao loše tijekom tih stotinjak minuta.

Prisoners je film o otmici dvije djevojčice i načinu na koji je to promijenilo njihove obitelji i zajednicu. Zvuči kao nešto iz Oprah Winfrey Book Cluba. U suštini i je, ali prokleto je dobro. Unatoč postavkama detektivskog trilera, ovo je u svojoj srži film osvete. Još jedan od zaista mnogo njih u posljednjih nekoliko godina koji ispituju etiku tog čina. Pitam se ima li ovo obilje vengeance filmova sociološko utemeljenje u nekakvom porastu osjećaja građanske nesigurnosti, na način na koji su akcijski filmovi Reaganove ere bili reakcija na ekspanziju velikih liberalnih gradskih sredina – jazbina droge, “punk bandi” i crnaca. Prisoners u svojoj jedinstvenoj formuli miješa elemente osvetničkog i noir filma o serijskim ubojicama. Kroz tako žanrovski nejasne granice postavlja pametnija pitanja od svojih krvavih suvremenika. Jer ovdje je pitanje osvete dovedeno do svoje najekstremnije točke – što ako niste niti sigurni da imate krivca? Hoćete li stati? Na koji ćete način pred sobom racionalizirati vlastite postupke? Iako se nikako ne radi o filmu oslobođenom klišeja, Prisoners uvodi jedan potpuno novi faktor u analizu ljudske potrebe za osvetom: koncept žrtvenog jarca. Dok većina filmova preispituje granice do kojih smo spremni podržati, opravdati ili samo okrenuti glavu na upražnjavanje oko-za-oko principa, ovaj film zna da je krivica u konačnici nebitna. Osveta je objektivno beskoristan čin. Zlo se ne može popraviti. Ostaje samo želja za destrukcijom. Ona proizlazi iz nemoći da se ponovno uspostavi prvobitno stanje. Tko će se naći na putu te sile nije od najvećeg značaja.

2

Film se u podtekstu bavi i besmislom nasilja u načelu. Hugh Jackman (Wolverine, Oprah Show Sydney crash) kao Dover, otac jedne od nestalih djevojčica, započinje svoje uspostavljanje krvave pravde s nekoliko riječi o čovjeku kojeg se sprema mučiti: “He’s not a person anymore.” Nije li to jedno od najjednostavnijih i ujedno najtočnijih objašnjenja mehanizma koji omogućuje psihološkom aparatu čovjeka da provari zlo koje će učiniti? Ovom unutarnjem previranju uvjetno rečeno normalne osobe film suprotstavlja sociopatsku potrebu za zlom. Dok je potreba za osvetom, koliko god gnjusna bila, čovjeku prihvatljiva i u neku ruku rezultat poznatog sustava, ova druga neshvatljiva je, strana i zbog toga beskrajno užasavajuća. Uspjeh ovog filma leži u nelagodi s kojom promatramo obje “strane” nasilja.

Prisoners je majstorski orkestriran film u kojem nekako sve štima. Čini se da je svakom segmentu produkcije posvećena velika pažnja. Sama je lokacija, primjerice, možda najjeziviji lik u filmu. Redatelj od malog, rekao bih republikanskog gradića, nad kojim bdije recesijski duh i eterična paranoja, uspijeva stvoriti izoliranu pozornicu za svoju predstavu. Iako uznemirujuće stvarna, radnja filma kao da se odvija u nekakvom hipotetskom prostoru na pola puta između Farga i Dogvillea. Casting je besprijekoran. Film je uglavnom napisan za veliku ulogu i pecanje Oscara Hughu Jackmanu, ali Jake Gyllenhaal kao detektiv Loki je – ne znam. Nemam dovoljno jak superlativ jer ne čitam dovoljno. Rekao bih “bog” da me nije strah opcije da pravi bog zaista postoji i da će mi spomenuti ovaj incident nakon što me zgazi automobil kojeg nisam čuo jer sam slušao pjesmu Nuke The Cross. Detektiv Loki jedini je lik u filmu koji ima stereotipnu auru serijskog ubojice. Visoko zakopčana kragna koja sakriva tetovažu iz delikventskih domova i facijalni tik koji otkriva potisnutu tjeskobu boravka u njima možda su najbolji maniri u mainstream filmu još od Ledgerovog popravljanja frizure u Vitezu tame.

3

Hugh Jackman također je izvrstan. Ali – hm. Njegova uloga alfa i omega mužjaka, zaštitnika obitelji i još jednog republikanca koji vjerojatno ne razumije o čemu se radi u pjesmi Born In The USA jedna je od onih koje Akademija voli. Taj specifični način glume koji je zanatski impresivan, ali istovremeno nekako odvojen od stvarnosti svojim gotovo kazališnim stilom ne prolazi dobro u ovako direktnom sučeljavanju s Gyllenhaalovom autentičnom i ovozemaljskom izvedbom. No kako je Dover ono što Amerikanci označavaju terminom doomsday prepper, a sam se deklariram kao lijeni doomsday prepper koji iz teorije preuzima samo paranoju, ne i dio u kojem se nešto treba raditi, njegov lik postao mi je blizak vrlo brzo.

Kao i svi slični filmovi, ni Prisoners ne uspijeva raspetljati svoju nevjerojatno napetu postavku na zadovoljavajuć način. No ne treba mu to uzeti za zlo, to je skoro pa sastavni dio žanra. Ono što mi je doista smetalo u filmu nepotrebni su klišeji koji Aaronu Guzikowskom, piscu prilično dobrog Contrabanda, nisu strani. U filmu ovako delikatne režije i snažne atmosfere posebno strše. Dvije obitelji čija djeca bivaju oteta kao da su iz Hallmarkovog televizijskog filma. Crnu obitelj predvodi otac Terrence Howard, intelektualac u puloveru koji nakon ručka na trubi svira Star-spangled Banner, a bijela radnička obitelj arijevske ljepote s lovcem, zaštitinikom i vjernikom Doverom posebno je teška za progutati. Moguće je, naravno, da su stereotipi pojačani na 11 zbog nekakve simbolike, no mislim da to samo otežava emotivno angažiranje u tragediju kroz koju obje manekenske obitelji prolaze.

5

Možda najveći problem koji Prisoners kao umjetničko ostvarenje ima je taj da sam ga vrlo brzo zaboravio. Točnije – zaboravio sam svu jezu i nemir koji sam osjećao tijekom filma. Nije mi se svidio izostanak osjećaja proganjanja tema iz filma i noćnih mora. Koliko god savršeno bio izveden u mnogim aspektima, nedostaje mu definirajući trenutak koji bi ga trajno utetovirao u čeoni režanj. No kako volim živjeti u trenutku, uglavnom zbog toga što nemam izbora – nisam bio kod liječnika pet godina, a posljednji put kad sam otišao po nešto za bolove rekli su mi da imam upalu pluća – spreman sam proglasiti Prisoners jebeno sjajnim filmom na temelju užasnog iskustva gledanja.

Denise Villeneuve, čestitam. Skinuo sam svoje slušalice protiv problema samo za tebe.

8 komentara za “Zatočene (2013.)

  • Neven says:

    Kakva je ovo glupa narcisoidna recenzija? Ajmo malo o tvom autu.

  • Marin says:

    Ne slažem se s ocjenom filma. Nagradio si ga, G. Ali, kao i uvijek, sjajno napisano.

  • Killing Time says:

    Funny you should say that – već sam pisao o svom autu:
    http://killing-time.co/?p=122

    Helluva story.

  • Dragonrage says:

    Ohoo…Killing Time na FAK-u! Pa čestitam na skidanju junfa ovdje na FAK-u 😀

    Kao i uvijek ,izvrsno napisano…a slažem se i za film. Ugodno me iznenadio…

  • jelena says:

    previsoka ocena i učitavanje stvari koje u filmu uopšte ne rade tako dobro kako su ovde predstavljene – recimo uzmeš li samo momente koje si naveo kao loše jasno je da one dobre nisu toliko dobre jer niko tako ne bi ove druge zajebao.

    a početak poslednjeg pasusa me stvarno pogodio jer to je najtačniji opis mog razmišljanja.

    suštinski neiskren tipski film, koji atmosfera i jake drže iznad vode, to što je pristojno režiran je samo magla

  • apoc_alypse says:

    Više nego dobar opis filma. Gotovo u potpunosti se slažem s kritikom pa tu nema neke polemike… samo kažem!

  • swvi says:

    Odlična recenzija i jebeno izvrstan film. Po meni film godine za sada.

  • Anonymous says:

    film je ok.

Leave a Reply

Your email address will not be published.