Zakon braće

Piše: Koraljka Suton

Zakon braće (Brothers, 2009.)

Režija: Jim Sheridan

Glume: Tobey Maguire, Jake Gyllenhaal, Natalie Portman, Sam Shepard

Ocjena: 5/10

Brothers (ili, kako su ga naši distributeri ingeniozno preveli, Zakon braće, jer je imenica Braća, pretpostavljam, prekompleksna i prezahtjevna riječ da bi funkcionirala kao filmski naslov) film je koji je obećavao. Snimljen prema danskom uratku Brødre iz 2004. (navodno ga ‘kopira’ scenu po scenu i riječ po riječ) okupio je mladu, talentiranu i nadasve perspektivnu glumačku ekipu koju čine Jake Gyllenhaal, Natalie Portman i Tobey Maguire.

Sam Cahill (Maguire) je od srednje škole u sretnom braku s Grace (Portman) s kojom ima dvije kćerkice. Jednog dana njegov stariji brat Tommy (Gyllenhaal) biva pušten iz zatvora u kojem je bio zbog pljačke banke, a Sam mu pokušava pomoći u ‘prilagodbi’ (makar ga ni Grace ni vlastiti otac ne mogu smisliti). No, Sam, kao oličenje hrabrog američkog vojnika, uskoro biva primoran napustiti blagodati doma zbog odlaska u Afganistan, gdje mu se helikopter sruši, a njega se proglasi mrtvim. Pogađate, na Tommyju je sada red da se brine za Grace i djecu…

Iskreno, malo mi teško pada izdvojiti pozitivne strane ovog filma. Naime, imala sam i više nego dovoljno problema s njim. Kao prvo, dijalozi. Posve neprirodni, nespontani, često patetični i isklišejizirani. Većinu filma sam provela otvorenih usta (šok i nevjerica) ne kužeći u kojem se paralelnom svemiru baš ta replika uklapa u baš tu scenu. Da ne spominjem stanke od valjda 10 sekundi između replika, čije je svrha, pretpostavljam, trebala biti postizanje dramske napetosti, ali je zapravo postignut kontra efekt. Drugim riječima: situacije u kojima su replike izgovorene djeluju isforsirano i neuvjerljivo. Ne znam, možda je sve to super funkcioniralo u danskom originalu zbog niza nekih drugih faktora (europski film?), ali u američkoj verziji nipošto (Hollywood?).

Dijalozi bi možda čak i mogli proći, da ih se glumačka ekipa potrudila izgovarati na koliko-toliko uvjerljiv način. Umjesto toga, svi osim Tobeyja ostavljaju dojam kao da su u ovom filmu preko kurca. U stilu, ponestalo im para za novi bazen pa odlučili da bi mogli snimiti neki tamo filmić da zarade štogod. Loše.

Natalie Portman, koja mi je inače sjajna, odradila je ulogu ‘shrvane’ i ‘razapete’ žene kao da glumi katatoničnog dabra (ne znam zašto baš dabra), s karizmom ravnoj onoj našeg predsjednika. Njen lik je iz nekog razloga najmanje razrađen i najviše drven, samo što ne znam je li problem u njoj i njenom nedostatku (emocionalnog i inog) angažmana ili u scenariju tj. razvoju kojeg joj je isti predvidio. Vjerojatno u oboje. Ja njoj naprosto niti u jednom trenutku nisam povjerovala da pati što joj je muž umro. Ili da se zaljubila u njegovog brata. Ili da je žrtva unutarnjeg raskola jer je zaljubljena u njegovog brata. Ili da osjeća išta. Uopće.

Tommy je već druga priča. On je mogao biti potencijalno najzanimljiviji lik (sjebani i neshvaćeni muškarci koji se uslijed svoje sjebanosti i neshvaćenosti odaju alkoholu uvijek izazivaju interes)…da je dobio malo više prostora na platnu koji bi mu omogućio kakav-takav character development. Ovako je maltene posve zanemaren, kao i njegov odnos s Grace. Naime, nakon odgledanog trailera (koji, dakako, ispriča čitavu radnju od početka do kraja), očekivala sam nešto a la Pearl Harbor… samo bez Pearl Harbora. Na kraju nisam dobila ništa slično tome, jer je ljubavna veza Tommyja i Grace (kao, uostalom, i njihova kemija) nepostojeća. Sve je nešto ‘bi-ne bi’ i ‘moglo bi biti’, a zapravo ispadne jedno veliko ništa. Općenito su odnosi među likovima nekako hladni i distancirani, uopće nema nekog osjećaja prisnosti, bliskosti, ljubavi ili pak ‘obitelji’, već svi djeluju kao da su van vremena i prostora. Jedina dobra ‘kemija’ ostvarena je između Tommyja (tj. Jakea) i klinki, dok je odnos tj. konflikt između Tommyja i tate mu imao puno potencijala (otac koji otvoreno više voli drugog sina), ali ni to nije do kraja realizirano. Imala sam osjećaj kao da je sve odrađeno napola – napola napisano, napola razrađeno i napola odglumljeno.

Tobey se još najbolje snašao. Definitivno ga je dopala najkompleksnija i najrazrađenija uloga koju je, k tome, uspio uvjerljivo interpretirati. On je ujedno i zaslužan za nekolicinu scena koje su mi ‘pomutile’ dotadašnji sveukupni loš dojam i navele me da se zapitam nije li ovaj film možda ipak… više ok no li sam mislila da je. No, i taj trenutak slabosti nepovratno je nestao u trenutku kada je Tommy izgovorio jednu kretensku rečenicu… pa je između nje i Samove jednako kretenske replike prošlo 10 sekundi.

Kako god bilo, scene s Tobeyjem bih definitivno istaknula kao highlight film zbog kojeg ga ipak, očekivanjima usprkos, neću otpisati kao potpuno razočaranje.

3 komentara za “Zakon braće

  • Kocka says:

    baš si ogorčena na film 😀

  • Gretchen says:

    Razočarana istim bi bila točnija definicija :)

  • maxima says:

    Je, čuj gretchen, ja samo mogu reći “Heil, Ceasar”… na tvoj osvrt. Jedino što mi je ostalo u glavi od cijeloga filma je scena kad Tobey poludi i polupa kuhinju (mislila sam da će polupati još koga ili, eventualno, onako PTSP-ovski, pobiti sviju, tu mi je definitivno “skočio” kao glumac koji se može nositi i s ulogama malo “oštećenije robe” od njegovih dosadašnjih ostvarenja.

    Jake, klasični antiheroj i nesvhaćeni dobrica, nije loš at all, ali film je definitivno na granici… niže od prosječnog filma. I fakat, da, Natalie, poslije “Vendette”, “Closer” i koječega, onako… cmizdrava i površna. Netko je tu nešto strašno zaboravio … nema naboja ni trunke, osim one Tobeyeve “kuhinjske” scene (inače, koji overkill, ono, idemo momci, on je “tamo” i bori se za zemlju bogu iza nogu, idemo mu napraviti kuhinju, patetično).

Leave a Reply

Your email address will not be published.