Zagonetni dječak (2013.)

Piše: Damjan Raknić

Zagonetni dječak (2013., 88 min.)

Režija: Dražen Žarković

Scenarij: Hana Jušić

Glume: Antonio Parač, Karlo Maloča, Toma Budanko, Vanja Markovinović, Filip Ružić

Ocjena: 4/10

 

Zagonetni Dječak, scenaristice Hane Jušić i u režiji Dražena Žarkovića, drugi je film u serijalu koji prati misteriozne događaje iz svakodnevnog života poznatog književnog, a sada i filmskog lika Ratka Milića Koka.

Početkom nove školske godine sumnjivo ponašanje jednog kolege iz razreda u Koku budi sumnju da taj dječak možda krije nekakve tajne. Koko i njegovi novi pomagači Tomo i Marijana nastoje riješiti zagonetku oko Marka Lukarića, poznatog u njihovom razredu kao Barbarossa.

Na početku je potrebno reći da je film vizualno vrlo lijep, za što je zaslužan izvrstan direktor fotografije Mario Sablić. Posebno se ističu noćne scene kojih u filmu ima podosta i one filmu daju jedan specifični vizualni identitet kroz izraženi kontrast dnevnih i noćnih prizora. Uz to, izvrsnom vizualnom dojmu pomaže i odlična kostimografija Emine Kušan, koja je vratila duh prošlosti kroz pomno odabrane kostime koji savršeno ocrtavaju period u kojem se radnja filma odvija.

Međutim, pravo otkriće i zasigurno buduća zvijezda hrvatskog filma je mlada glumica Vanja Markovinović, koja glumi voljnu i više nego sposobnu pomagačicu te špijunku Marijanu. Kada god je u kadru zahtijeva pažnju što zbog svoje prirodnosti, što zbog vrlo dobrog osjećaja za ritam scene. Posebno je bilo zanimljivo promatrati kako tijekom filma podjednako pokušava pomoći i Koku i Tomi, ali i zagonetnom Marku Lukariću. Kada bih je morao usporediti s holivudskim mladim glumicama, vizualno najviše podsjeća na Shailene Woodley iz The Descendants u režiji Alexandera Paynea.

Unatoč pozitivnim aspektima, film ipak u razvoju usporavaju dva ključna elementa, a to su zbrkana priča i ponešto nedorečena i vrlo suzdržana režija. Glavna zamjerka što se tiče scenarija nekonzistentna je karakterizacija likova, gdje su njihovi postupci na momente vrlo promišljeni i proračunati, dok su u drugim trenucima vrlo nesmotreni i brzopleti. Likovi u jednom trenutku smišljaju vrlo kompleksna rješenja, međutim u mnogo jednostavnijim situacijama ne pokazuju takvu lucidnost. Jedan primjer je sam zaokret u radnji kada se otkrije razlog čudnog ponašanja Marka Lukarića. Vrlo kompleksno i za osnovnoškolca vrlo vjerojatno neodrživo rješenje prikazano je kao rješenje koje nitko u niti jednom trenutku ne dovodi u pitanje. Ako ga se već zadržalo, gledateljima je moralo biti pokazano koliko je tako nešto teško za izvesti.

Takvoj karakterizaciji u prilog nipošto ne ide dramaturgija koja likovima u pravo vrijeme i na pravom mjestu daje predmete i informacije koje im baš tada trebaju kako bi radnja dalje napredovala. Premda su karakterizirani kao perceptivni mladi detektivi, i Koko i Tomo su na momente vrlo nesmotreni i neoprezni, međutim osoba koju prate unatoč Marijaninoj pomoći im i dalje daje previše šansi da je otkriju.

Glumaca u sporednim ulogama gotovo uopće i nema te je to još jedna zamjerka na scenarij. Nastavnici u školi su svedeni na stereotipe djelitelja jedinica i hvatača u neznanju, a roditelji glavnih glumaca su samo malo prisutniji od statista. S obzirom na poprilično kratko trajanje od 88 minuta, dobije se dojam da se ponešto vremena moglo i njima dati kako bi ponudili, ako ništa drugo nekoliko humorističnih momenata.

Rezultat takve oskudne i nekonzistentne dramaturgije je scenaristički poprilično siromašan film, gdje se vidi možda da je postojala najbolja namjera, međutim izvršenje nikako nije na razini koja bi bila zadovoljavajuća.

Spojimo li nezadovoljavajući scenarij s vrlo rudimentarnom i na momente zbunjujućom i neusmjerenom režijom, ishod ni tu ne može biti zadovoljavajuć. Film ne posjeduje definirajući stil već na trenutke posuđuje vizualne markere iz raznih žanrova kroz koje se prikazuje život adolescenata. Režija uvelike doprinosi stereotipizaciji likova, od kojih je najgori primjer čuvar (ili možda ravnatelj, s obzirom na nedorečenost u samoj priči) doma koji je prikazan kao vrlo opasan, iako mi njegovu zlu kob nikada uistinu ne vidimo, ona je samo vrlo površno sugerirana, kroz niz klišejiziranih ulazaka u kadar te zlokobnih pogleda tako reći u nigdje.

Najveća zamjerka, međutim, tiče se gotovo potpunog izostanka prisnosti i topline između glavnih likova. Kokova i Tomina interakcija se uglavnom svodi na naređivanje i razmjenjivanje informacija bez da se uspostavi njihov odnos kao prijatelja prvo, a tek onda boraca za pravdu i istinu. U njihov život ponešto vedrine unese Marijana, ali zbog kratkoće pojedinih scena i njihovih dijaloga, čak ni ona ne može spasiti neke od scena, koje su češće nalikovale na policijsko ispitivanje, a ne na prijateljsko druženje.

Osim toga, a što je teško za zamisliti, skoro cijeli film, izuzev vrlo kratke scene na kraju, ne sadrži niti implikaciju romantičnih odnosa glavnih likova. S obzirom na to da su glavni likovi na ulazu u ili u pubertetu (ne može se točno procijeniti), začuđujuć je nedostatak ljubavnih lajtmotiva, prilagođenih uzrastu, naravno. Tijekom nekoliko scena, Tomo i Marijana podijele nekoliko trenutaka na kojima bi se njihove (tada barem) međusobne simpatije mogle izgraditi, ali to se nikada ne dogodi.

Izuzev kontrolirajućeg lajtmotiva vode, koja je prisutna u filmu, priča i njezini elementi nisu dodatno vizualno naglašavani, ali uzmemo li u obzir oskudnost same priče, teško je bilo očekivati da će se to redateljski moći nadoknaditi.

Vizualno impresivan i tehnički dotjeran film nalazi se na vrlo klimavim temeljima kada govorimo o scenariju i režiji. Usprkos gotovo nepostojećoj kemiji između glavnih glumaca, Vanja Markovinović uspijeva ukrasti sve scene u kojima se pojavi i u Zagonetnom dječaku najavljuje gotovo sigurnu i uspješnu buduću karijeru. Preporučeno, ali oprezno s očekivanjima.

6 komentara za “Zagonetni dječak (2013.)

  • Izabela says:

    uglavnom se slažem sa svime, posebno što se tiče ‘klimavosti’ scenarija i vanje markovinović, al ipak bih mu dala malo veću ocjenu od četvorke. prvi dio mi je bio bolji, nekako puniji

  • Krsto says:

    Sjećam se da je bila neka serija koja se vrtila na HRT-u, možda čak i ljetos, koja mi je bila bolja od ovog. Ali knjiga je ipak najbolja.

  • Danis says:

    Gledao sam ga u kinu.Jako mi se dopao.

  • tomo :) says:

    :)

  • mihaela says:

    marko molim te da me obavjestiš o svemu koko je tako dosadan ali ipak drag ali ja sam sebično djete hvala ti što si me obranio ali ovako više nemože iči prvo ti pa sad on ja to nekužim nerazumijem kako mogu biti tako bezobrazna prema tebi

  • tomo :) says:

    😛

Leave a Reply

Your email address will not be published.