Wrong (2012.)

Piše: Sven Mikulec

Wrong (2012., 94 min.)

Režija: Quentin Dupieux

Scenarij: Quentin Dupieux

Glume: Jack Plotnick, William Fichtner, Eric Judor, Alexis Dziena, Steve Little

 

Davati filmske preporuke uglavnom je prilično nezahvalan posao. Uvijek to radim s najboljom namjerom, naravno, ali filmski ukusi su poput kakve sramotne uspomene iz puberteta – svatko ima svoju – i nemoguće je napisati univerzalno dobru, općeprihvaćenu sugestiju. Uzmimo za primjer moju sestru i nekolicinu njenih bliskih prijatelja. Dan-danas, više od pet godina nakon tog, njima nemilog događaja, to mi društvance entuzijastično predbacuje što sam ih poslao u kino gledati Fincherov Zodiac. „Moj buraz kaže da je super“, veli sestra. Nekoliko sati kasnije, njeni prijatelji spavaju pred platnom, dečko joj se želi objesiti od jada, a ona nam psuje majku, pitajući se kakav je to završetak i što točno ne valja sa mnom.

Oprezan sam, i ovaj tekst, stoga, plaho tipkam vršcima prstiju, odlučan u namjeri da mi preporuka bude jasnija i glasnija, da podcrtam svojevrstan disclaimer. Poslušaj me na vlastitu odgovornost. Novi film Quentina Dupieuxa, autora diljem kugle zemaljske opjevane priče o automobilskoj gumi s telekinetičkim moćima i ubilačkim nagonima (Guma, 2010.), dizat će obrve nepripremljenih gledatelja, živcirati sve koji su se u avanturu gledanja istoga upustili mimo vlastitih filmskih preferenci, ali i bogato nagraditi one koji znaju uživati u apsurdnom, pomaknutom i surealnom šarenilu teško spojivih boja, motiva i rečenica.

Dolph Springer jednog se jutra probudi u svojoj kućici u predgrađu i shvati da mu je nestao voljeni pas Paul. Potpuno shrvanom, izbezumljenom i izgubljenom bez svog najboljeg prijatelja, Dolphu će se život gotovo doslovce okrenuti naopačke. Naš junak odlučuje pod svaku cijenu pronaći ljubimca i vratiti ravnotežu u svoj, o rutinama ovisan, život, a da bi to postigao, morat će se bakćati s čitavom galerijom uvrnutih likova – spletkama sklonim vrtlarom Victorom koji mora riješiti problem ćudljive palme u dvorištu, usamljenom čudakinjom iz pizzerije spremnom ostaviti muža i preseliti se Dolphu na temelju jednog kraćeg telefonskog razgovora, tajanstvenim stručnjakom za pse koji tvrdi da ima informacije o Paulu, privatnim detektivom koji svoj slučaj temelji na komadu govna s travnjaka…

Iako bi Wrongu najbolju uslugu napravili tako da što manje govorimo o njegovoj radnji, otkrit ću jednu sitnicu koja, po meni, savršeno oslikava o kakvom se filmu radi, a s obzirom da pričamo o samom otvaranju radnje, sumnjam da ćete mi previše zamjeriti kvarenje gušta gledanja. Nakon što shvaća da mu je Paul nestao, Dolph uočava letak za pizzeriju i, makar mu je jelo zadnje na pameti, odlučuje nazvati broj i popričati s radnicom, tek toliko da mu odvrati misli od izgubljenog ljubimca. Ako vam je ova (meni izrazito simpatična) scena potpuno nelogična i iritantna, zaobiđite Dupieuxov film slobodno. Požaliti, po svemu sudeći, nećete.

Požalio, međutim, nisam ni ja. Dupieuxov na prvi pogled nelogičan, apsurdan svijet ipak posjeduje određenu unutrašnju logiku, iako se ne mogu pohvaliti da sam shvatio simboliku baš svih situacija i slika kojima nas gađa ovaj francuski svestrani autor, inače glazbenik koji pod pseudonimom Mr. Oizo već godinama stvara elektroničku muziku. S druge strane, sumnjam da je autorova namjera uopće bila da nam servira baš potpuno suvislu priču. Ernst Lubitsch rekao je da svaki dobar film mora biti ispunjen tajnama. „Ako redatelj ne ostavi ništa neizrečeno,“ veli ovaj, „film jede govna.“ (Dobro, moj je prijevod možda malo slobodniji, ali poanta je ista.) Daleko od toga da ovog francuskog glazbeno-filmskog entuzijasta uspoređujem s veličinom poput Lubitscha, cara filmske prve polovice 20. stoljeća. Ali Dupieux je znao procijeniti koliko treba otkriti, a koliko je bolje ostaviti gledateljevoj mašti i dedukciji na igru, i zbog toga je bez većih problema zaradio moju naklonost. Baš kao i fenomenalan, napadno nenapadan Jack Plotnick u glavnoj ulozi, suptilan, ranjiv i ekscentričan, koji odličnog partnera pronalazi u nikad neobičnijem Williamu Fichtneru.

Pružite priliku ovom dražesno pomaknutom svijetu da vas usiše u sebe. U najboljem slučaju, veselit ćete se Francuzovom idućem projektu, filmu Wrong Cops koji uskoro očekujemo. U najgorem, pak, ništa se strašno neće dogoditi. Svi smo mi svoje vrijeme trošili na puno manje inteligentne, manje zahvalne filmove od ovoga.

5 komentara za “Wrong (2012.)

  • Ime says:

    Trebao bi raditi kao prevoditelj 😀

  • Sven Mikulec says:

    Zašto? :)

  • Jelena pa još i Đurđić says:

    ne znam, ali msm da mu se dopalo kako si: “Any good movie is filled with secrets. If a director doesn’t leave anything unsaid, it’s a lousy picture. If a picture’s unsaid, it’s a lousy picture. If a picture is good, it’s mysterious, with things unsaid.”, preveo kao: „Ako redatelj ne ostavi ništa neizrečeno,“ veli ovaj, „film jede govna.“. Mislim da si ostavio dobar utisak :D, msm da bi trebao prevoditi na UN zasedanjima i sl 😀

  • Gjuro says:

    Genijalno pomaknut film. Najjači su mi random detalji (na budilici nakon 7:59 dolazi 7:60, pa onaj tip koji ničim izazvan boji ljudima aute, pa ured u kojem stalno pada kiša…). Za ovako nešto treba biti u pravom raspoloženju, a ja sam očito bio. I naravno, recenzija je standardno dobra.

  • vlado says:

    Predivno opičen film. Poslastica.

Leave a Reply

Your email address will not be published.