Words with Gods (omnibus, 2014.)

Piše: Jelena Djurdjic

Drugog dana osmog međunarodnog filmskog i glazbenog festivala Kustendorf,  u okviru programske cjeline Suvremene tendencije, prikazan je film Words with Gods, čiju režiju potpisuje devet svjetski poznatih redatelja. Ono što je zajedničko za svih devet kratkih filmova je da se bave različitim (neznanstvenim) objašnjenjima svrhe i porijekla svega postojećeg,  dakle religijama. S obzirom da je Kustendorf na prvom mjestu festival studenata, koji se natječu upravo u kratkoj formi, bilo je zanimljivo vidjeti kako to rade odrasli. Dobili smo ono što skoro da je opće mesto kada su u pitanju omnibusi  – odlične kratkiše, osrednje i one skoro ubitačne, uz uvijek prisutno pitanje koliko bi neki od njih bolje izgledali samostalno.

Ideja za film sinula je jedne večeri Guillermu Arriagi (21 Grams, Babel),  i njena suština je bila snimiti film u kojem bi se govorilo o četiri teme, koje izbegavamo na npr. obiteljskim ručkovima – seksu, drogama, religiji i politici, a kupio ju je već sljedećeg dana producent Alex Iglesias. Stvar se naravno razvila, i sada imamo situaciju da svaka tema dobija svoj film, a svaki film grupu redatelja.

1

O pripremnom periodu, vjerojatnom snu svakog producenta, bilo je dosta riječi na radionici  održanoj nakon prikazivanja filma. Uz producenta Iglesiasa, i domaćina Kusturicu, pred studentima su govorili redatelji Australijanac  Warwick Thornton i Iranac Bahman Ghobadi. Prema riječima producenta krenulo se od papira i olovke. Popisali su sve religije za koje su čuli, i pokušavali pronaći pripadajuće autore – pripadajuće u smislu da su vjerujući, ili da su o religiji govorili ili se njom bavili, ili su mislili da bi im bilo zanimljivo to raditi. Iglesias kaže da je posao bio jeben, da su se često ispaljivali u procjenama, i da je na kraju knjiga spala na devet imena i devet religija. Priče su rađene nezavisno, ali utisak cjeline je daleko jači nego što to zna biti slučaj. Postojao je doduše očito nekakav dogovor da se prednost da afirmativnom pristupu, tako da ne očekujte skoro uopće konfliktan film, na fonu aktualnih dešavanja.  Ili, kako je Kusturica pozvao u pomoć Junga ne bi li objasnio motivacije autora: ‘Gluplji od ljudi koji vjeruju u Boga su samo oni koji ne vjeruju. Ja ne vjerujem u Boga, ja znam da on postoji’ (parafraziranje). Nakon što su svi predali radove, peruanski pisac Mario Vargas Llosa je imao zadatak da  prepozna motive, uoči poveznice i osmisli redoslijed. Na kraju ih zapravo gledamo kronološki, i to funkcionira.

Otvaranje je tako pripalo  Thorntonu (Samson and Delilah), čiji je film True Gods, snimljen bez riječi, o Aboridžinki koja, nakon što fino parkira novi Mercedes  i izuje svoje 12mm štikle, uzme flašu vode i zaputi se u preriju. Obrt je u činjenici da žena očito već ima kontrakcije. Obrt je  u činjenici da je došla da rodi bebu, sama. Ispod drveta. U preriji. Da pupčanu vrpcu zubima pokida. Zaokružen i jasan, vizualno upečatljiv, ipak ostaje u glavi kao nesenzibilan, i malo pomaknut dalje od napisanog u ovih par riječi.

22

Slijede Hector Babenco (Carandiru),  i segment The Man Who Stole a Duck, Mira Nair (Monsoon Wedding) i God Room, Hideo Nakata (Ring) sa Sufferings i Amos Gitai (Kadosh, Kedma, Kippur) s Book of Amos. Najslabiji utisak ostavlja Nakata, s pričom o preživjelom ocu i suprugu nakon udara tsunamija, i njegovom potragom za Bogom. Mira Nair također nije dobra, u također klišeju – bučni sukobi u obitelji, naglasak na najmlađem članu i njegovoj vizuri. Babenco nešto uspjelije snima novo rođenje izgubljenog  čovjeka, ali njegova priča ne ostavlja utisak, i izgleda kao ekranizacija šturog članka iz biltena neke sekte. Gitaijev film ostaje vizualno možda i najupečatljiv. Sniman je formi niza kratkih monologa, iz npr Knjige o Amosu, a nastupaju glumci s kojima je sarađivao u Kippuru, Kadoshu i Kedmi. Oni užurbano hodaju ulicom i govore metaforično o socijalnoj pravdi. Više performans nego film.

Sve ovo čini odličan uvod za dio posvećen katoličanstvu, The Confession, Alexa de la Iglesia (La Comunida, Balada triste de trompeta). Malko umrtvljeni do tada viđenim, konvencionalnim, da ne kažem staromodnim pristupom, uživamo u modernoj režiji, i akcijskom trileru. Ranjeni ubojica bježi s mjesta zločina. Dok ga jure tjelohranitelji ubijenog, on upada u taksi, gdje ga dalje simpatični vozač doživljava kao svećenika. Obrtom na kraju Iglesia pokazuje da, iako pružajući prostor komediji zabune, i atmosferi trilera, nije zaboravio na ono ključno – sudbinu glavnog lika, i nju pred nama izvodi do kraja.

orig-poster-wwg-landscape

Kusturica (Otac na službenom putu, Podzemlje) se nije zaustavio iza kamere, pa je tako jedini autor koji u svom filmu, Our Life, i igra, ovdje zapravo jedinu ulogu.  On u središtu pravoslavlja vidi vezu između patnje (‘ko ne pati, ništa ne nauči’) i grčke mitologije, konkretno mita o Sizifu, i upravo ta dva motiva je školski sublimirao. Emir smatra da je Bog najveći izum čovječanstva, i da naš opstanak počiva i na potrebi da vjerujemo u mistično, da padamo na bajke.  Njegovog junaka budi koza, koja mu upada u kamenu kućicu. Slika stada, on pastir, monah na jutarnjoj službi u crkvi… Zatim ga vidimo kako tuca kamen, za izgradnju nove crkve, sve dok se ne odluči natovariti ga na leđa i krenuti uz brdo (par nevjerojatnih kadrova – prelazak preko vode, pogled iz podnožja planine). Uz put sreće zmiju, gore ga čeka gavran… Dakle vrlo jednostavne slike, dinamična, poletna režija, ubitačna muzika, gdje bubnjevi dominiraju. Međutim, odglumiti katarzu ne može ni svaki glumac, i eto, Emir glumac nije pomogao Emiru redatelju, pa se tu izgrađeni momentum čovjeka koji se žrtvuje za vlastito dobro i mentalnu čistoću, na samom kraju raspršio u ne baš željenom pravcu.

Među najuspjelije pored spomenutog dvojca, spada i Sometimes Look Up, Ghobadijev (No One Knows about Persians Cats, Turtles Can Fly), film o dva (bukvalno) nerazdvojna brata, koji sve, ali nama bitno religiju, doživljavaju drugačije. Scenaristički njihov sukob je iskorišten do kraja, i obojici je data šansa da poentiraju. Komedija i prilika za ironični otklon dolazi od  hodže, i njegovog malenog asistenta, koji braći ne uspijevaju pomoći u donošenju svakodnevnih odluka, čak ni nakon konzultacija sa Yahoo i Google pretraživačima. Redateljska rješenja da se kamera postavi ponekad iz ugla jednog od sijamskih blizanaca, neizbjegavanje zabavnosti situacije bez gubljenja oštrine, lagano i fino pogađaju suštinu.

Na kraju Arriaga (21 grams, Babel) se posvećuje ateizmu, i segment God’s Blood, u stilu Jose Saramaga  (nije baš Kolebanje smrti), je priča o Bogu koji je odlučio izvršiti samoubojstvo. Tekst je predugačak pa ću vam još samo reći da iako je možda malo snimati salonski film o vjeri, nije ni najgora ideja na svijetu ne konfrontirati se. Words with Gods je film predaha na zadatu temu. Uzeli smo zraka, možemo nastaviti s potrebnom prepirkom. Osnove od kojih polazimo su ojačane.

3 komentara za “Words with Gods (omnibus, 2014.)

  • LivLiv says:

    Mario Vargas Llosa je peruanski pisac.

  • Vidkung Kvisling says:

    Cile,Peru, Srbija, Hrvatska, sve je to isti k…
    Inače dobar film i dobar osvrt na isti.

  • jelena says:

    moja je greska, izvinjavam se, popravice sven

    film ce inace biti na festu, jos nema info za bioskope

Leave a Reply

Your email address will not be published.