Whiplash [D. Chazelle, 2014.]

Piše: Jerko Vičić

Filmovi o glazbi, kao i oni o sportu, imaju nesretnu tendenciju biti isprani nekreativnim i ziheraški sigurnim pristupom, što ih uvelike čini filmskim pandanima tv procedurala. Tematika kao takva uvijek će privući pristojan broj gledatelja i odgristi pozamašan dio zelenog kolača, no imati muda postala je rijetkost, gotovo pa nepoznanica među autorima iste.

Whiplash, film mladog redatelja Damiena Chazellea, novo je ostvarenje u filmskom svijetu, čija je duša pak starija od samog autora. Ama baš sve u Whiplashu bezvremenski je testament postojanju kroz jedini oblik uspjeha koji naša srca razumiju – priznanje o značaju.

Whiplash-5547.cr2

Cijeli film vrti se oko dva lika – mladog bubnjara Andrewa i sadističkog učitelja Fletchera, te njihov odnos stavlja u fokus, dok su svi ostali likovi u potpunosti sekundarni i služe samo kao ljudska nadopuna nositeljima priče, minimalistički jasno ocrtavajući njihovu motivaciju. Zahvaljujući maestralnim izvedbama veterana J.K. Simmonsa i mlade nade Milesa Tellera, interakcije ovih dvaju likova svaki su put nanovo iznenađujuće, neugodne i jezive, kreirajući tako potentnu dinamiku koja, unatoč čestim obratima u priči, uspješno slijedi njezin prirodan tijek.

Već u uvodnoj sceni uvučeni smo u jaki psihološki vrtlog, lagano klizeći mračnim hodnikom iz Fletcherove perspektive i približavajući se Andrewu, poput tihog grabežljivca koji prvi puta zapaža svoj plijen. U sljedećim trenucima postaje jasno koliko Andrew zrači nesigurnošću i željom za dokazivanjem, a Fletcher mu kontrira mračnim cinizmom i provokacijama. Andrewu ne manjka talenta, ni ljubavi od strane njegova oca, inače propalog pisca s kojim rado odlazi u kino svakog tjedna, no nedostaje mu vještine da živi prosječnim životom. Za jednog devetnaestogodišnjaka koji se nalazi na prijelomu zrelosti to i nije toliko čudno, no u ekspresijama i govoru tijela koje Miles tako zorno dočarava na Andrewu vidljivo je kako je njegova zrelost već odavno započela, i kako su strast prema sviranju i težnja ka uspjehu jače od trenutnog stanja. Lako se da zaključiti kako ta abnormalna želja potječe od kompleksa usađenog u njemu zbog očeva neuspjeha u životu, no sam povod i uzrok nisu bitni. Mnogo je zanimljivija njegova preobrazba kroz koju prolazi od onog trenutka kada se prvi put, u maloj prostoriji za vježbanje na kraju onog mračnog hodnika, suočava s Fletcherom.

520d4f7d751f1

Simmons je ulogu nemilosrdnog, makjavelističkog voditelja jazz banda učinio u potpunosti svojom (kao onomad onu Schillingera u HBO-ovoj uspješnici Oz), te mu priznanja za to ne nedostaje – Golden Globe za najbolju sporednu mušku uloguu filmu zasad je najnovija i najznačajnija, uz nominaciju za Oscara. Fletcher predstavlja mnogo toga za Andrewa – njegovog mentora, mučitelja, zamjenskog i strogog oca te jedinu osobu koja mu može dati ono za čim vapi: odobrenje da je među najboljima. Fletcher sanja o svom Charlieju Parkeru, genijalnom jazz glazbeniku koji je savršenom kombinacijom talenta i neumorne vježbe dosegao vrhunac, što ne bi uspio da taj isti Charlie nije imao svog Fletchera. Iako se po forumima vode rasprave o samom kraju i pravoj Fletcherovoj prirodi, tj. radi li se o deluzioniranom sociopatu ili učitelju koji je spreman učiniti sve da iz učenika izvuče najviše, to nije istinska poanta priče. Ona se odnosi jedino i samo na Andrewa, i apsolutno je nebitno tko je i što Fletcher. On postoji kao ogled, ljudsko mjerilo koje emitira vlastite frustracije i patnje, a koje Andrew prima, obrađuje i nadilazi, te u tom nadilaženju dolazi do prave istine. To je isti onaj Andrew koji će prekinuti s djevojkom, vježbati dok ne iskrvari, svirati odmah nakon doživljene prometne nesreće, i praktički žrtvovati što god treba da bi došao do cilja. Andrew nije ništa manji makjavelist od Fletchera, i to je razlog zašto je fuzija njihovih ličnosti urodila nečim nestvarnim.

Glumačke nepoznanice, mračni interijeri, lukavi dijalozi i vješto režirane scene ekstremnog vježbanja ostatak su precizno pogođenih filmskih elemenata. Veoma je zahvalan i za višestruko gledanje, te se kasnije mogu primijetiti mnogi detalji koji služe kao foreshadowing onome što slijedi. Scenarij je pametno strukturiran i ni u jednom trenutku nije predvidljiv – svaka scena završava nekim novim, malim preokretom koji logično vodi u iduću, i tako doprinosi već etabliranoj dinamici a sam film održava svježim i napetim.

3

Damien Chazelle film je bazirao na vlastitom iskustvu bubnjara u jazz bendu, kao i lik Fletchera, kojeg je u fiktivne svrhe ipak nadopunio zloglasnošću jednog Buddyja Richa (maestralnog bubnjara poznatog po izuzetnom perfekcionizmu i strogoći). Iako će glazbenici, a pogotovo bubnjari uživati u realističnom prikazu kompleksnih rudimenata, dupliranih swingova i ritmičkih akrobacija (nemalo omogućenima Tellerovom predanošću da sam svira gotovo pola prikazanih sviračkih sekcija), ovo je prije svega filmsko remek-djelo i ravnopravni kandidat u utrci za ovogodišnjeg Oscara.

Whiplash je jedan od najboljih filmova 2014. godine (popularno nazvan kombinacijom Full Metal Jacketa i Black Swana) i hrabro, uznemirujuće djelo o cijeni predanosti i strasti prema nečemu. Ne laže, ne uljepšava i ne skriva grubu istinu o ishodu, te na kraju pruža direktnu usporedbu glazbe i filma, kroz drum solo koji u notu imitira Andrewov put do točke s koje nema povratka.

No tko bi se dovraga i želio vratiti?

21 komentara za “Whiplash [D. Chazelle, 2014.]

  • Zagor :) says:

    Odličan film dođe ti nakon filma da lupaš po necemu( po mogucnosti ne po ženi:), odlična recenzija neki bi rekli full u ritmu 😉

  • jelena says:

    nije naravno za deset, ali skroz dobar. hit and run osećaj

  • Dora Eva says:

    Imam problema s minoriziranjem uloge Fletchera (J.K. Simmons). Na stranu njegova (diskutabilna) metoda.
    Njega promatrati kao nevažnog u razvoju bubnjara?

    hm

    Čini se kao postavljanje pitanja nad redateljskom koncepcijom, koju se, s druge strane, kao, priznaje.

    Nadalje, čini se kao shvaćanje da nema kontinuiteta među generacijama. Gotovo poput serije 100.

    Bez obzira na ovo, Fletcher (onaj stari) je iz ovog lika što bubnja (onaj balavac), dok je mogao izvlačio ono što je izvlačio.

    Sukobili su se. Fletcher se držao svoga načina.

    Ne valja zanemariti njegovu filozofiju, koju je iznio ispred svoga učenika u razgovoru u kavani. Isto tako, niti činjenicu da je, unatoč svojoj želji za osvetom, učeniku koji ga je koštao pozicije, nakon njegove borbene ekspresije na kraju filma, u stvari zbog svog poimanja glazbe i kvalitete – pomogao iznijeti bubnjarski solo. Prvo smirivanjem njegovih udaraca pa potom uzdizanjem ritma, nakon čega se uključio ostatak orkestra.
    On je u tom trenutku pokazao da njegova filozofija nije prazna priča, nego da živi taj život i tu glazbu. Mogao je povlađivati sebi. I takav bi princip bio za očekivanje. Nije to učinio. Glazba mu je bila važnija. Unatoč animozitetima, pomogao je balavcu da napravi najbolje što može.
    Umanjivati ulogu Fletchera u procesu razvoja balavca je, u najmanju ruku – deplasirano.
    Svaki od njih je pokazao svoje ljudsko lice i svoju strast za glazbom. Zanimljivo je kako je ovo govance od bubnjara, unatoč bubnjarskim sposobnostima, do samog kraja ljudski bilo totalno bez ključa o čemu se u stvari radi. I s tim ne mislim na podvalu koju mu je spremio Fletcher. Mislim na ideju o njegovoj vlastitoj veličini, koja nikad ne bi isplivala na površinu da nije bilo Fletchera. Lik je bio odustao od bubnjanja.

    I tko ga diže? Fletcher.
    Iako iz osvetničkih motiva, on ga u stvari diže. I, kad se ovaj osovi na noge, kako Fletcher reagira? Pomaže mu da se izrazi. da bude priznat.

    Ali da, nema zemlje za starce.

  • Jerko Vičić says:

    Slažen se da je Fletcher jako bitan, nisan ima namjeru umanjt njegovu ulogu, međutim, smatran kako je ovo Andrewova a ne njegova priča, i kao takvog san ga doživija poput emotivnog vrtloga koji se kroz priču vrti oko Andrewa. Isto tako, mislin da je Fletcher ipak običan deludirani sadist, i da je njegova priča u baru ništa do laž i deluzija koju priča sam sebi da lakše zaspi. Finalni čin ništa je do podla osveta, i tek na samom krjau shvaća da je Andrew doista genijalac – ne zato što ga je Fletcher učinija takvim, već jer je Andrew jedan od onih koji neće nikad, ni pred kakvom zaprekom odustati. Fletcher je samo jedna takva zapreka.

    Naravno, ovo je samo moje viđenje filma, i samim tim nikako jedino ispravno, a njegova ljepota i jest u višeznačju. :)

  • Dora Eva says:

    Po meni, ovo nije Andrewova priča, nego priča o vrlo složenom odnosu Fletchera i Andrewa, profesora na najboljem glazbenom konzervatoriju u državi i njegovog studenta.

    Fletcher je, doduše krajnje sadistički, i provodio metodu o kojoj je pričao u baru. I doista, nakon što je bio nježan prema Andrewu na hodniku, ovaj nije bio u stanju razlučiti da li žuri ili kasni s ritmom. Fletcher ga je to naučio na svoj način, nije se to naučio Andrewu sam. Inače nije ni trebao ići na konzervatorij.

    Imam dojam da je Fletcher igrao ulogu u učionici. To mi daje misliti ona scena njegovog sloma i suza ispred orkestra nakon one vijesti koju je čuo. A inače čvrstina i autoritet bez premca.

  • denis says:

    Kao da čitam recenzije i osvrte na roman, ne na film ? Naglasak samo na samu priču. :) To može biti i plus, odličan scenarij, priča koja te uzme. I to jako brzo.
    Koliko vidim, taj skoro pa vunderkind redatelj opsjednut je glazbom i glazbenim filmovima. I rad kamere je na visini. Ono – to je to. Klasa.
    Ako bi tražio manu, mislim da je sve moglo biti jasno i bez nekih (gotovo pretjerano karikiranih) uvreda. Na trenutke je bio presličan vojničkim filmovima :)

  • LaleNbg says:

    Тема младог бубњара који се за своје место под сунцем бори са суманутим професором тешко да може заинтересовати ширу публику, али се управо у томе и огледа можда и највеће америчко филмско изненађење ове године. Џ.К.Симонс је као сурови професор џеза на факултету своје место међу бесмртницима већ капарисао бројним наградама, а сам филм, радња и пре свега монтажа слике и звука то такође итекако заслужују. Упркос врло уском спектру могућих дешавања, филм држи пажњу кроз читаво своје трајање, а сам крај ипак не спада у клишеизиране. Добар сценарио, добра музика, добра глума и добар филм поред кога нпр. „Официр и џентлмен” изгледа као штиво за средовечне домаћице.

  • marcus says:

    @lalenbg

    jebemmusunce, kad sajtu koji ima domen .hr, budi korektan i piši latinicom da te ljudi razumeju. meni ne smeta, čitam ja te tvoje hijeroglife, ali ovde ima i mlađih ljudi koji to nisu učili.

    ontopic:

    film je jedna od većih podvala u poslednje vreme. ne samo da je formuličan, nego i fura formulu neprimerenu za temu. džaba solidnih glumačkih ostvarenja, džaba dobre muzike kada je tema ovako promašena.

  • denis says:

    Marcus, pojasni malo?

  • jelena says:

    @Dora

    whiplash mož biti svašta, osim priče o složenom odnosu. whiplash je oda jednostavnosti

  • marcus says:

    @ denis:

    muzika nije ni vojska ni sport. izdrkavanje ne pali, čak su i rusi to shvatili i batalili. postoje finije i učinkovitije metode za pritisak. drugo, ne ovisi sve od odnosa studenta i mentora. što je najgore, čini se da chazelle svoju manipulaciju izvodi svesno.

  • Dora Eva says:

    @ jelena

    Ne vidim kako bi taj odnos mogao biti oda jednostavnosti.. :)

    Po meni je to sve samo ne jednostavan odnos.

    Ako je to nečemu oda, onda je, po meni, oda činjenici koliko je mukotrpnog rada (simboliziranog krvlju, znojem i suzama, te teškim odnosom studenata i profe) potrebno da bi pri izvedbi orkestra u javnosti, izvođenje skladbe bilo savršeno, odnosno da bi se doimalo kako to glazbenici izvode s lakoćom.

  • jelena says:

    koliko sam skapirala ovo je skoro pa autobiografski film, o dva opsesivno posvećena tipa, dosta slična u metodama postizanja onog što je njima bitno. njihov odnos je pravolinijski, od početka do kraja skoro podizan repeticijama, vođen jednim motivom, omeđen sa dva sukoba, bez upliva ometajućih faktora, završen ‘porođajem’. cela opaska o jednostavnosti naspram složenosti mi je vezana za suštinu filma, jasnost ideje, i njene odlično rediteljsko sprovođenje, bez skretanja i traženja dubokih istina, čemu najviše svedoči finale filma (naravno da se može sve komplikovati i preispitivati, ali moje je uverenje da to nije u duhu whiplasha)

    kako ga ti karakterišeše onda skoro da je marko u svojoj kritici, gde film odbacuje jer promoviše naopake pedagoške metode, u pravu, ili da su bili u pravu kad su za zero dark objašnjavali kako zaboga promoviše nasilje. msm da ovo nije predlog reditelja za video izdanje vodiča kroz svet muzike, druga godina akademije, već samo jedna priča, nabijena ličnim sećanjima i frustracijama (kaže da je njega profesor izvodio ispred benda, da se on ubijao sa tempom, da i sad ima noćne more), pokušaj da se mjuzikl oživi i sve u svemu uživanje od malog filma, jednostavne strukture

  • Dora Eva says:

    Mora biti da je došlo do nesporazuma, jer sam mislila da se tvoja “oda jednostavnosti” tiče moje opaske o složenosti odnosa učitelja i učenika :)

    Po meni, složenost odnosa se očituje u sukobljavanju učiteljeve potrebe da u svakom trenutku bude autoritet (dotle dok mu se ne suprotstavi neko tko može) i učenikove borbe da izađe iz sjene učitelja, odnosno nametne svoju volju za bubnjanjem iznad učiteljevog poimanja njegovih trenutačnih sposobnosti. To je vrlo složen odnos percipiranja kvalitete sviranja, u kojem s učenikove strane dominira bahatost i arogancija koja na satima vježbe biva krhana od strane učitelja, jer, iako talent pokazuje, učenik treba dodatne sposobnosti, da bi bio vrhunski. Talent jednostavno nije dovoljan, treba krvi, znoja i suza.

    Ne bih sad skretala u Zero dark. To je druga priča :)

    Po meni, pogrešno je tumačenje da film neke metode promovira. Film je, po meni, namjerno doveden do apsurda u metodi, upravo da istakne poantu da nema ništa od milkenja egoa.

    Jednom netko zapne na lanac kojom je barka vezana za obalu i umalo padne drito na nosonju. Snađe se, ostane na nogama. Jedan stari barba i jedan mlađi kapetan na brodu, smiju se nespretnjakoviću. Ovaj se okrene prema njima i veli: mogao sam gadno nastradati, a vi mi se smijete. Stari barba veli: Da smo te tješili, ništa ne bi naučio i zapeo bi opet. Ovako ismijanom, to ti se više neće dogoditi. I nije.

    Što imamo od osobnih priča, ako nas one nečemu ne uče? Nije valjda da je svrha filma da onaj koji priča pročisti dio svog života? Koja bi u tom slučaju bila pozicija gledatelja? Pasivnh promatrača nečije egzibicionističke potrebe da javno pročisti svoju stvar, a bez držanja do iskustva recipijenta?

  • marcus says:

    @ jelena:

    ZDT je statusno neutralan, skoro dokumentarni film rađen na pravim i poverljivim podacima ustupljenim od strane nadležnih organa. to “lizanje” sa obaminom administracijom ga je i koštalo nagrada te godine. pomenuti stav o waterboardingu je jasan da ne može biti jasniji: izvući će najmanje komadiće informacija, nikako kompletnu sliku i zbog toga nije naročito koristan postupak. uostalom, nisu ga locirali mučenjem robijaša, već detektivskim radom i češljanjem dokumentacije.
    whiplash mnogo gorljivije brani ekstremne metode u pedagogiji i fletcher je na kraju napravio “samuraja” od andrewa.

  • jelena says:

    ne znam kako bi ovom logikom komentarisanja filma napisao npr kritiku za foxcatchera, jer tek tamo je papazjanija od realnosti i fikcije. za ZDT su kukali kako se ne ogradjuje od nasilja, ne jer nije dalo rezultate 😀 , nego jer zbog nasilje mučenje bad wrong no no, i tad je nedostajalo da ketrin to istetovira na celu

    za whiplash se zakljucno ne slazem, ne treba mi monolog flecerovog pokajanja ili endrjuov o samospoznaji da u filmu ne ucitam promociju nasilja, zapravo naprotiv. cak da ni jedan flecer u muzici nije postojao ne bih imala problem sa filmom

    @Dora
    preširoko odlazi diskusija, ne znam šta se ne slažemo pa da si pisala poslednji pasus o svrsi i motivu snimanja filma. iskustvo autora koje stoji iza price sam pomenula u kontekstu teze, sasvim interesantne, markove da se ide na ruku represivnim metodama. autorova priča o nocnim morama msm pomaze mom stavu. a zavrsetak filma tvom, da ovo nije tek prociscavanje licnih demona, iako msm da to svaki autorski film jeste, ali tu zivot filma ne staje!

  • Dora Eva says:

    @jelena

    po meni film ne promovira ovu metodu, nego pušta gledatelje da sami donesu svoj sud o tome. Inače bi to bilo s autorove strane podcjenjivački u odnosu na gledatelje. U suprotnom bi bilo moralizatorski, što je isto podcjenjivački

    Meni ovaj film ne bio bio ovaj (jako dobar) film, da u njemu nema bilo čega od onoga što u njemu ima :)

  • Gjuro says:

    Guštao sam u filmu, vjerojatno ću čak i početi slušati jazz. Ipak, moram se složiti s marcusom oko onoga što film komunicira. Stvarno (pogotovo s obzirom na završni kadar) odašilje prilično jasnu neironiziranu poruku da je strah/nasilje najbolja motivacija, da ne možeš u nečemu biti velik ako ne žrtvuješ apsolutno sve ostalo, štoviše da ne vrijediš ako ne dobiješ vanjsku potvrdu. A to je bullshit. Fali mi implicitne kritike/distance kakvu npr. ima “Vuk s Wall Streeta”.

    Likovi su u biti prilično jednodimenzionalni (još je najzanimljivija ona Nicole jer djeluje kao punokrvno ljudsko biće u tih svojih nekoliko minuta), ali ovo se isplati gledati, ako ništa zbog mjuze i nekoliko nevjerojatno intenzivnih scena nakon kojih se osjećaš kao činela po kojoj su mlatili double-time swing.

  • Jebedo says:

    Potpisujem Gjuro. Film je dobar i zaslužuje 10, druga stvar je što se ne slažem s finalnom porukom.

  • matt says:

    Katastrofa recenzija ! Nema smisla lose napisano…. Odustani od pisanja momak ne ide ti.

  • Goran says:

    Ovaj film je dobro napravljen skoro u svakom pogledu osim u pogledu Jazz-a i vjerojatno je za Jazz učinio više štete nego koristi.
    Muzika je općenito izraz slobode i kreativnosti. Jazz je pogotovo takav. Tako je nastao i tako se razvijao.
    U povijesti Jazz bendova postojali su bandleaderi koji su bili tirani (Buddy Rich ili Cab Calloway), ali čak i takvi, da bi bili uspješni, nisu zadirali u osobu muzičara na način na koji profesor zadire u ovom filmu. Takvom metodom može se dobiti “mehanički” muzičar koji djeluje iz straha i nesigurnosti. Svi koji znaju bilo što o Jazzu vjerojatno znaju da je takvo nešto potpuno suprotno od stvarnosti. Najveće Jazz bednove su ljudi kao Count Basie i Duke Ellington, koji ne samo da su bili blagi nego su i pisali/aranžirali pojedine komade za svoje muzičare.
    Istina je da su mnogu Jazz muzičari u povijesti teško živjeli, da su često bili gladni i da ih je bijela Amerika diskriminirala po rasnoj osnovi. Isto tako je istina da je Jazz nastao uslije bijeg od teškog života u trenutku kad je bilo bitno zaboraviti svakodnevne teškoće, kao platforma za afirmaciju i zabavu koja je odvojena od bijelačke zabave.
    Zato je ovaj film, iako pogođen u filmskom pogledu, totalni promašaj u pogledu Jazz-a i karakterizacije likova kroz Jazz. Ako se malo bolje istraži pozadina priče onda se saznaje da je film nastao temeljem redateljevog iskustva tokom studija, ali kako i sam priznaje, “And as for the actual portrait of the character, most of it is pulled from my teacher, but I certainly pushed it further.”, malo je stvarnosti dodao štofa. Tu svoju frustraciju za vrijeme studija je dobro prenio na filmsko platno i iskoristio da od sebe napravi filmaša. Da li je svijet bolje mjesto nakon njegove terapije i afirmacije? Mislim da nije.

Leave a Reply

Your email address will not be published.