We Need to Talk About Kevin

Piše: Vanja

We Need to Talk About Kevin (112 min., 2011.)

Režija: Lynne Ramsay

Glume: Tilda Swinton, John C. Reilly, Ezra Miller

Ocjena: 8/10

Iako isprana, tematika zlog sjemena (ili čega već) gotovo mimo pameti privlači i redatelje i gledatelje. Kao takva, uvijek je izniman rizik, redovito nas dijeleći na zadovoljne i ljutite. Kako kažu, dijete se po prirodi stvari voli instinktivno od dana začeća (ili barem dana kad se rodi), no postoje i u romanima i u zbilji mnogi slučajevi koji će nas natjerati da se preispitamo ili eventualno suočimo s činjenicom kako nismo svi bili anđeli. Čovjek bi rekao, poslije inih ostvarenja koja smo na tu temu imali prigode gledati, već je sve rečeno, no stoji činjenica kako ovakav film uvijek ima svoju (morbidnu) publiku jer se dešava tu – u obitelji, u obliku onoga što je ljudima najmilije. Reći kako je jednostavno izdržati ovih 112 minuta bilo bi pretjerivanje čak i ako je upravo ovo tematika koja vas intrigira. We Need To Talk About Kevin izaziva mučninu, bukvalno. Nesvakidašnje realistično je prikazano iskonsko zlo, neobjašnjeno i bez podloška u vragu, vuku, znaku ili slično, već zlo kao takvo u čovjeku, ogoljeno, promišljeno. Urađen po literarnom podlošku američke spisateljice Margaret Ann Shriver, romanu koji je 2005. godine dobio nagradu „Orange“, film škotske redateljice Lynne Ramsay o iznimno čudnom odnosu ambivalentne majke i njenog sina je definitivno vrijedan gledanja – ali samo jednom.

Nesvakidašnje su uvodne sekvence u kojima se mnoštvo na ulicama kupa u rijekama crvene boje, među njima i Eva Khatchadourian (više nego zahvalan odabir Tilde Swinton, ujedno i jedne od producentica). Iako naučeni na retrospekciju, često se uhvatimo u vrtlogu dok nju scenarij baca naprijed-natrag u priči njenog života, o njenoj obitelji, suprugu Franklinu (John C. Reilly) i sinu Kevinu (Ezra Miller) te kćerkici Celiji (Ashley Gerasimovich). Od prvoga dana, Kevin je noćna mora svake majke, gdje Eva ulaže (valjda) iznimne napore kako bi odgojila potomka do kojeg, čini se, ne uspijeva doprijeti ni kao majka ni na bilo koji drugi način. Otac Franklin s Kevinom nema problema; dapače, dijete s njim od malena komunicira, trči mu u zagrljaj, a gledatelj s ove strane ekrana čupa kose pokušavajući izaći iz filma i objasniti si može li tako mlada osoba baš u tolikoj mjeri i tako podlo manipulirati odraslima. Masa je trenutaka u kojima padaju u vodu sva naša znanja o dječjoj psihologiji i pedagogiji dok nas, frustrirane, čeka njegov sljedeći poduhvat, svaki čudniji i neočekivaniji od prethodnog, zao i daleko jači od puke dječje svojevolje.

Zlo koje slutimo od početnih napada bojom ne da nam se u potpunosti otkriti odmah (efektno je, mislim, jer tumačiti crveno nije baš zahvalno…), ali su mu rušilačke razmjere defintivno nagovještene. Ako ćemo o iznenađenjima, plot je jako dobar i nerijetko nas iznenadi jer ne daje ono što 100% očekujemo, već vreba nečim sasvim drugim. Tilda Swinton nevjerojatno je autentična kao majka u kojoj se na čudan a možda i upitan način lome ljutnja, ljubav, bijes, a kasnije i žena/osoba koja osjeća odgovornost jer je na svijet donijela nekakvo zlo koje neuspješno pokušava popraviti. Međutim, Kevinova je destruktivnost mimo poimanja, a scene, pogledi i potezi koje čini od malih nogu pa kroz cijeli film su za diviti se, jer zlo je nešto čemu se možemo diviti na sasvim drugačijoj razini. Seamus McGarvey je veliki plus ovome filmu, smišljeno napadajući vizualnošću. Ovakvu priču, rekla bih, nije uvijek jednostavno prenijeti na platno i napraviti nešto novo. Ramsay (čiji mi opus ipak nije poznat) uspješno je uvezala tu retrospektivnu priču u koherentno i ipak razumljivo tkanje u kojem potke i niti stručno miješaju prošlost i budućnost, a boja valjda čini sadašnjost.

Lik Kevina kako u djetinjstvu tako i tinejdžerskim godinama na trenutke je gurnut preko granica suptilnog, čudovišan je čak i ako ga gledatelj ne promatra kroz oči izluđene majke, čak i ako zaboravi da gleda film.  I bez mase postupaka iznimno je težak za provariti, kao i – u jednoj mjeri – lik Eve, za koju ponekad pomislimo kako joj je majčinstvo općenito, bez ozbira na Kevina kao prvo, kamoli zlo i naopako dijete, teret. Osjetna je njena isfrustriranost koja guši kroz ekran, guši jako jer film je prepun zla i kraj, takav kakav jest, prilično je logičan iako neočekivan. Od te užasno bizarne uvodne scene do završnice u kojoj netko i nađe mrvicu sućuti za dijete koje je oličenje svega što ne želimo ni na karti, kamoli u obitelji i to kao potomka, svoju krv, te unatoč prepoznatljivom (čak i literarnom) podlošku, mora se priznati da je ovo neobičan i svjež uradak, što ne znači da će vam se svidjeti.

Film obuzima, bez daljnjega, radnjom koju se pažljivo mora sklapati u glavi poput mozaika od crveno obojenog stakla, no isto tako i izvrsnom fotografijom i režijom. Prenategnutost pojedinih scena ili (čak) njihova suvišnost ne oduzima mu mnogo, iako su pojedine stvari preočite, a poneka akcija/reakcija  protagonista isforsirana/nepotrebna. Reillyjev lik nije razrađen kako bi možda mogao biti, no vjerujem kako je sve to i bio cilj, jer u cjelini to sve funkcionira, unoseći grozotu bez nekog velikog napora. Uglavnom, dobro ga je pogledati bez ikakvog predznanja, bez ikakvih silnih pozitivnih/negativnih osvrta, jer mislim da se tako jedino i može pojmiti onako… kako treba, osobno. Svaka informacija viška lako će i nesvjesno stvoriti predrasudu i možda upropastiti ono što bi se neupoznatom gledatelju iznimno dopalo. Nepodnošljivo uznemiravajući, ovaj film ne pušta kad uhvati u svoje flash-backove, nerijetko navodeći na pomisao „daj već jednom završi“, ali ne zbog toga što je loš, dosadan ili bilo što slično. Samo… daj već završi moju patnju, jer je prilično teško izaći iz sebe i pogledati ga bez emotivnog angažmana. To ne znači da mu se ne treba priznati kvaliteta, osobito Tildina, jer mi se čini da je ionako ona ta središnjica oko koje se ostatak ekipe vrti (vrti se i meni jedno pitanje u glavi, no pametnije je tu nego pred vašim očima.)

Jasno je da se čovjek upita, ma koji će mi vrag ovakva priča u životu, uopće? A upita se, što nimalo nije čudno. Jedino što sa sigurnošću mogu ustvrditi je da su u pravu i oni koji film glorificiraju i oni koji ga kude, jer se mogu poistovjetiti i s jednima i s drugima. Jako je dobar i ne bi ga trebalo propustiti, a gledati ga, čisti je mazohizam.

6 komentara za “We Need to Talk About Kevin

  • Marin says:

    Top 5 godine, definitivno. Nevjerojatna je lakoća kojom Ramsay preskače iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto.

    Tilda ima nenormalno dobre sise.

    Eto. 😀

  • vanja says:

    odgovor na treću rečenicu: očito se pobrinulo da, pošto je beba mala, a ona majka “po propisu”, da ima sisni ceker za dojenje, – ono definitivno nisu njene sise, ali sam isti taj detalj zamijetila i mjesto mu je to, prirodno :)

  • Matea Rebrović says:

    Super recenzija, zvuči jako zanimljivo. ide na listu :)

  • Matea Rebrović says:

    Sad vidim da sam već pročitala i komentirala recenziju prije 5 mjeseci :D.
    Evo, konačno sam počela gledati zaostatke,pa je ovaj film došao na red prvi. Imaš pravo, gledanje je čisti mazohizam, neugodno mi je i strah me je. Možda mi je malo i zlo, ili je to od nektarina koje sam pojela. Sve u svemu, film je A klase, ovakva tematika me uvijek privuče. Ooo,kako su glumci veliki plus. Svaka čast na izboru klinaca,ali i ovog starijeg Kevina, jer su svi do reda ZLO u svakom pogledu.
    Definitivno zaslužene nominacije za Oscara.

  • Gjuro says:

    Film koji sam za gledanja silno želio mrziti, a koji je nakon gledanja ostavio vrlo snažan, uznemirujuć dojam. Fino me protresao.

    Glumci su vrhunski, Tilda možda čak i “predobra” (prošla i sadašnja verzija kao da nisu ista osoba, malo su pretjerali s transformacijom). Zamjerka mi je koncept čistog, urođenog zla. Ta premisa funkcionira u horrorima, u stvarnosnoj drami šteka. Stvarne monstrume ipak proizvodi okolina, odnosno okolnosti odrastanja.

  • Vanja says:

    meni su ovo pravi horori.

Leave a Reply

Your email address will not be published.