Wara no tate (2013.)

Piše: Luko Žaja

Malo je onih koji su režirali stotinjak filmova, a Takashi Miike je prebacio brojku od 90 i neumoljivo gazi dalje. Ne čudi da je postao majstor zanata sposoban snimiti solidan film o bilo kojoj tematici koja vam padne na pamet. Od 2010.  snimio je „povijesnu“ koljačinu 13 Assassins, superherojski Zebraman 2, dječji hit Ninja Kids!!!, remake Hara-Kiri: Death of a Samurai, ekranizaciju video igre Ace Attorney, mjuzikl adaptaciju mange For Love’s Sake (koju još nisam pogledao jer je mjuzikl) i zabavni slasher o manijakalnom učitelju Lesson of the Evil. Najbolji od navedenih je sjajni remake samurajske povijesne drame Harakiri, koju samo boja dijeli od originala i sličnih klasika o samurajskoj časti i njihovom kodeksu. Ujedno i dokaz da Miike ne maskira znanje egzotičnim scenarijima. No dosta povijesti, najnoviji uradak je moderni akcijski triler Shield of Straw.

Nakon pronađenog golog leša unuke sramotno bogati djed javno ucijeni glavu odbjeglog psihopata i dotični se prisiljen predati u prvoj postaji jer više ne postoji sigurno skrovište. Zadatak da ga transportiraju u Tokio ima 5 policajaca na čelu s glavnim protagonistom Kazukijem. Kako se nagrade isplaćuju i za pokušaje ubojstva, potencijalni ubojica može biti bilo tko od policajca do sljedećeg prolaznika…

2

Uvodne scene s pronađenim lešom su me zaintrigirale u nadi da će radnja otići u nekakav kultni krvavi triler/horor. Ipak, radnja se brzo okrenula ka očekivanom smjeru. Početna postavka ogromne love diktira da hrpa likova ima skrivene motive, pa se brzo zaključi da je netko u ekipi izdajica, da su ljudi postavljeni na zadatak odabrani „odozgo“ radi nekog zakulisnog razloga, pa i da će se policija ubrzo okrenuti protiv izvršenja zadatka. Stvarno ne odajem puno, jer se sve to da zaključiti ako nakon 10 minuta stisnete pauzu i na brzinu spojite zadane točke. Scenarij je jednostavno lijen i izbjegava ulaziti u veću dubinu od potrebne da se film privede kraju. Korupcija postoji pa tu i tamo vidimo koju scenu vezano uz nju. Traumatična prošlost likova postoji pa tu i tamo vidimo koju scenu vezano uz nju. Pozadina likova i radnje je dana isključivo  za kontekst tako da je propuštena ogromna prilika za napraviti nešto ozbiljnije. S više dubine se ulazi u moralnost čuvanja manijaka, ali to je u najmanju ruku očekivano. Dodajmo na to poneke glupave momente (nitko ne pazi negativca), predvidljivi kvaziklimaktični finiš i scenarist se nije proslavio. Van tog jednostavnog i predvidljivog kostura Miike je napravio sasvim solidan posao. Film, iako predvidljiv, bez problema drži pažnju sa standardnom dozom napetosti, akcije i krvi da ne zaspete. Takao Osawa bi lako mogao nositi i puno zahtjevniju ulogu da mu je dana prilika, a nisu ni ostali podbacili. Žao mi je što radoholičar Miike dok lista scenarije više lovi kvantitetu nego kvalitetu jer bi puno češće gledali klasike poput Ichi the killera, za razliku od serije solidnih žanrovskih filmova na koje nas je navikao. S druge strane i to je Everest za dosta njih, pa ga je teško osuđivati.

1

Najveća mana filma je što ga u potpunosti mogu zamisliti kao zaboravljivi holivudski akcijski kino hit s poluzvijezdama kao glavnim glumcima. Prođe vrijeme, pojedete preskupe kokice, sve vam je nacrtano da ne zamarate mozak i možete doma na spavanje.

Leave a Reply

Your email address will not be published.