Vrisak 4

Piše: Sven Mikulec

Vrisak 4 (Scream 4, 2011., 111 min.)

Redatelj: Wes Craven

Glume: Neve Campbell, David Arquette, Courteney Cox, Emma Roberts, Mary McDonnell, Hayden Panettiere, Rory Culkin, Erik Knudsen, Adam Brody, Anthony Anderson

Ocjena: 6/10

 

Utorak je navečer, a da su mi baterije na zidnom satu u sobi poživjele još koji tjedan duže, ovaj bi brojio sitne sate. Još jedna tipična kolovoška večer u kojoj sam, u sebi karakterističnom, najčešće očajničkom pokušaju eskapizma, svoje utočište potražio na jednoj od rijetkih adresa gdje sam uvijek dobrodošao. Nije prvi put da sam pristao živčanim slomovima zarađene novce (klince podučavam engleskoj gramatici) izdvojiti za nešto što će mi, po svoj prilici, ponuditi još jedno razočaranje. Najnoviji nastavak Vriska, ponešto podijeljenih dojmova i još vruće glave zaključujem, pridružit će se svojim neuglednim kolegama Posljednjem egzorcizmu, Curi na lošem glasu ili vjerojatno najbolnijem Svetom ratniku na prestižnom popisu promašenih filmova zbog kojih je nekoliko novčanica, kao i ponešto moždanih stanica, zauvijek nepovratno nestalo iz moga posjeda.

Neuništiva Sidney Prescott vraća se u rodni Woodsboro u sklopu turneje svog bestsellera – autobiografske self-help knjige Out of Darkness, i to, vidi vraga, baš na godišnjicu masakra koji ju je i natjerao da piše knjige o samopomoći. Za to će vrijeme živjeti sa svojom tetom (Mary McDonnell) i njenom kćeri tinejdžericom (Emma Roberts), dok u istom gradiću i dalje žive simpatični Dewey (David Arquette), koji je, valjda smrću svih, ali baš svih protukandidata, napredovao do pozicije šerifa, i njegova supruga, nekad velika novinarka, danas samo „gospođa Dewey Riley“, Gale (Courteney Cox), čiji je brak u krizi jer ona pokušava prevladati višegodišnji writer’s block, dok on uživa u kockama od limuna koje mu priprema do ušiju u njega  zaljubljena zamjenica Hicks. Baš toga kobnoga dana, seksi tinejdžerke s velikim sisama još jednom nadrapaju, i prije nego li je stigla izustiti „ček, šta nismo ovako nešto već snimili“, naša neustrašiva Sidney bit će prisilno uvučena u svijet iz kojeg je vjerovala da se zauvijek izvukla.

Ne, odahnite slobodno, ovo neće biti jedna u nizu pljuvačkih recenzija, jer četvrta instalacija čuvenog modernog slashera (pre?)razvikanoga Wesa Cravena nije teško sranje kakvo je mogla biti, ali lagao bih kao pas kada bih vam rekao da sam zadovoljan viđenim. Cijela ta potpuno-smo-drukčiji mantra možda bi mi se i dopala da nije toliko prokleto mnogo puta naglašena tijekom filma, gdje i sami likovi komentiraju kako je stiglo „novo vrijeme horrora“ gdje treba „očekivati neočekivano“, gdje stara pravila više ne vrijede, a nož će se vrlo rado zaletiti i u želuce onih za koje ste dosad smatrali da su nedodirljivi. Od samog početka i vidljivog ograđivanja od dosadnih, na-isti-kalup, formulaičnih hororaca, upale su mi u oko ta kolektivna samodopadnost i, nakon što sam odgledao film mogu reći, čak i bahatost bez pokrića. Jer, svaka čast ekipi na ponekom zabavnom komentaru („Vraćam se odmah. Sranje, to nisam smio reći, jelda?“ ) i cijelom tom meta, film-u-filmu pristupu, ali kad mesarski nož ubode posljednji puta, iz njegova krvavog traga ostaje vidljivo – 1996. godina ipak nije toliko daleko koliko bi autori voljeli vjerovati.

Dok apsolutno stoji da je priča osjetno bolja od dvojke i posebice očajne trojke, to ni slučajno ne znači da je ona sama po sebi dobra. Neuvjerljivo, nategnuto i pomalo naivnog, razočaravajućeg kraja – nisam siguran koji su bili točni ciljevi gospodina Cravena, ali osim ako nas je naumio pošteno nasmijati i tek povremeno malo zaplašiti – popušio je big time. Za razliku od jedinice koju pamtim kao domišljatu, svježu i stvarno strašnu, četvorka ostavlja dojam mješavine horora i komedije, što možda i ne bi bilo toliko loše da ovaj drugi element ne prevladava u tolikoj mjeri da mi se na trenutke činilo da gledam kakvu parodiju. I sudeći po smijehu ciničnih kolega koji je dopirao iz mraka sarkazmom ispunjene kino-dvorane, rekao bih da nisam bio jedini kojem je prošlo kroz glavu: ako se vi ne doživljavate ozbiljno, kako ćemo onda mi?

Pustite klince koji pogibaju lakše od švapskih vojnika u partizanskim filmovima i koji su toliko inteligentni da bi, kad bi kojim slučajem film dovoljno dugo potrajao, vjerojatno sami poginuli od raznoraznih fenova u kadi, upaljenih cigareta na benzinskoj postaji ili prstiju gurnutih u utičnicu. Da su stvarno željeli snimiti moderni hororac koji malo odudara od prosječnosti na koju smo navikli, mogli su derištima u glavu staviti koje zrno soli više, ali od svih njih zanimljiviji je čovjek koji stoji u sredini tog krvavog kaosa, među svim tim leševima nesretnih, ali fizički savršenih mladih ljudi koje je, dakako, zakasnio spasiti. Bezazlen poput kakvog ozlijeđenog šteneta, Dewey Riley vjerojatno je najnesposobniji šerif kojeg sam ikad imao čast vidjeti. Taj čovjek, čini se, ne radi ništa drugo nego trči od mjesta zločina do mjesta zločina, konstantno kasneći poput Bijelog Zeca iz Alise, i pipa pulseve već hladnih tjelesa ljudi koji su imali nesreću roditi se u gradu povjerenom na čuvanje u njegove šeprtljave ruke. Iskreno, njegov je lik napravljen tolikim idiotom da bi se u stvarnosti vjerojatno slučajno ustrijelio. Jasno mi je da je Dewey i prije bio tu da nas zabavi svojom smetenošću, zamuckivanjem i dojmom kojim ostavlja, onim ne posve zdravog susjeda kojeg pozdravite u prolazu i onda ubrzate korak prije nego jadnik stigne započeti razgovor. Samo, ili se ja ne sjećam prijašnjih nastavaka, ili su ga napravili još glupljim ovdje, što filmu uzimam za zlo jer ga, unatoč potencijalu koji mu je osigurala nešto zanimljivija priča, gura sve dublje iz zone mračnog filma u onu – Mrak filma.

Slasheri ovog tipa i nelogičnost radnje uglavnom idu ruku pod ruku, pa tako ni ovaj film nije iznimka. Sve ono dobro, pak, što je ekipa uspjela izvesti (sporadična cimalica, ne potpuno očekivani twist, zapošljavanje lude Annie iz Communityja), bacaju u sjenu kiksevi na koje mi je teško bilo zažmiriti oba oka. Crni policajci s dubokim ubodnim ranama u čelu koji govore, pa čak i malo hodaju još neko vrijeme, konstantno pozivanje na pravila horror žanra i isticanje činjenice da je sve ovo što se njima događa tako novo, originalno i jednostavno prekul, neuvjerljiv rasplet što zbog Michael Myers karaktera jedne od glavnih nam (super)junakinja, a što zbog klimave i vidljivo nategnute motivacije osobe koja se skriva iza Ghostfacea… Ono što je činilo prvi dio atraktivnim – novi pristup horor filmu gdje, uz brojne opuštene scene, strah od ubojičine oštrice nije kopnio sve do odjavne špice – ovdje je raspršeno u milijun komadića zbog toga što, jednostavno rečeno, Vrisak 4 prečesto radi budalu od sebe. Dok se stravična ubojstva događaju pod budnim okom šerifa „Rain Man“ Deweyja i njegovih zamjenika koje glume Anthony Anderson iz Mrak filma i Adam Brody iz O.C.-a, malo je teško išta od svega toga ozbiljno doživjeti.

Na trenutke zabavan, iako uglavnom kad se to najmanje trudi biti, s ponekom dobro pogođenom scenom ili dijalogom nakon kojeg nema potrebe da ni najosjetljiviji od nas zakolutaju očima, Vrisak 4 popravio je dojam koji je na nas ostavio njegov jedanaest godina stariji prethodnik. Craven je još jednom zgrnuo pare bez previše prolivenog znoja, Arquette i Cox snimili su možda svoj posljednji film kao bračni par, Neve Campbell je po broju ožiljaka valjda prešišala i Nevena Ciganovića, a sentimentalni fanovi serijala koji su u svojim vlastitim maskama i s gumenim noževima pojurili u kina mogu zadovoljno trljati ruke, dobivši nastavak koji mnogo manje baca ljagu na original od prethodnih. A mi ostali? Neka ostane zapisano, i dalje smo Vrisnuli kak’ spada – samo jedanput.

4 komentara za “Vrisak 4

  • Marin says:

    Men’ se dopao.

    I da, od svih dijelova, Scream part deaux mi je najbolji. 😀

  • Deni Zgonjanin says:

    Zabavan film za jaaako dosadno popodne… I otkriće da Hayden Panettiere uopće nije tako loša glumica.

  • bakero says:

    Ubojstva predosadna, previše humora ubačeno ispada koda gledam mrak film u nekim trenucima, glupasti likovi, posebno policajci, film bez duše…. ko Halloween remake rekao bih… 1.dio nenadjebiv definitvno ovaj mi je bio toliko dosadan da sam ga u 3 puta uspio pogledat

  • Ducky says:

    Bolji od ocekivanog, u svakom slucaju boli od 3. djela

Leave a Reply

Your email address will not be published.