Vlati trave

Piše: Vanja

Vlati trave (Leaves of Grass, 2009.)

Režija: Tim Blake Nelson

Glume: Edward Norton, Tim Blake Nelson, Susan Sarandon, Kerry Russell, Richard Dreyfuss

Ocjena: 8/10

U protekloj godini smo imali još jednu krasnu obiteljsku dramu, a možda čak i crnu komediju u svom čistom i uvrnutom smislu. Mišljenja sam da se radi o miksu, iako sam sigurna kako će kritike biti u potpunosti podijeljene.

“Vlati trave” je film koji je dovoljno luckast da bi sasvim lako bio remek-djelo ljubiteljima ovoga žanra, a osobito onima koji vole Nortonove transformacije. Sam scenarij i režija riskiraju puno, poigravajući se dvostrukim ulogama, koje je Edward Norton klasično dobro, ma što dobro, odlično odradio. Inteligentan, dubok i nadasve poetičan film, rascijepljen je gotovo u startu na dvije tračnice, nekoliko likova a bome i pokoje neočekivano i inovativno ubojstvo.

Neobičan i skoro u Coenovskom štihu, početak kreće predavanjem o Sokratu i Platonu (ipak nije o Whitmanu, a jesam vas), gdje mladi profa Bill Kincaid (Edward Norton) dubokoumno umuje s isto tako umnim i mrvicu prepuhanim studentima, koji pišu, konjugiraju i svašta nešto na starogrčkom i latinskom rade i generalno se oseravaju. No, ovakav uvod je sve, samo ne blentav. Grčki mislioci, nabrijani studenti, prestiž izdanja i obitavanja na naslovnicama, odbjegli sin i od-izvora-tri-putića Little Dixie, Oklahoma. Neprocjenjivo!

Dok je Billy boy već regularni superstar u redovima koljenovića-akademika, nudi mu se posao na … Harvardu! (A on jadan na Brownu…) ali ne! Stiže ukleti telefonski poziv. U isto vrijeme, film teče i drugim kolosijekom, gdje se u pomenutom, a od svijeta zaboravljenom kutku Oklahome odvija rasprava vrijedna filozofskog uha. Kosmati i facom začudno poznati freak, te vrhunski inovativac na polju uzgoja Mary Jane, Brady Kincaid je totally wasted dok klafra s prijateljem Bolgerom (T. B. Nelson… da, redatelj). Brady pametuje i gleda kako će proširit’ posao, isplatiti dugove i – usput se napušavat’ dok ne dobije dijete, koje je već na putu. Kukaju kako je nekad bilo lako – postaviš par poteznih žica, par pješačkih, nekoliko žestokih kerova i eventualno potplatiš pokojeg lokalnog ‘cajca. No… dalje. Tu je i mama, dijete cvijeća, (Susan Sarandon), dovoljno ćaknuta od svega što je prokonzumirala u vrijeme flower power pokreta, koja je sama sebe smjestila u dom za stare također tu, u … negdje u Oklahomi. Obilazi je Brady, no Billy boy – ne. Tko je u ovoj priči tko i kako? Lako.

Kako uglavnom otrpim pogledati maker i trailer prije no što pogledam kakav nov film, tako sam uspjela dobiti “puni” dojam. Ne – čujte, zbilja se radi o Waltu Whitmanu. ( :)) Garancija mi nije bila redatelj Tim Blake Nelson, koji će mi od ovog filma vjerojatno to isto postati, iako ga kao glumca znam, već Edward Norton. Taj se momak valjda nikad nije prihvatio filma a da isti nije bio samo nešto poštivanja vrijedno. Dakle – film vam se ne mora dopasti, ali da ćete priznati da je dobar, sigurno.

Po dobitku loših vijesti MOŽEBITNI SPOILER Billy dolazi kući, iako je odavno pokidao sve veze s obitelji, svim se silama trudeći ispolirati očajni duhanožvakaći akcent i po uzoru na omiljene mu filozofe, napraviti koliki – toliki red u svom životu. Ma da ne bi. Dočekuje ga Bolger i zapanjen ostaje onim što vidi, zna ali svejedno! Saznat ćete lako zbog čega.

Zašto je Billy morao ići u Dixie? Jer je netko namrtvo propucao Bradyja samostrijelom i prije no što smo ga “oprave” upoznali. Tajnica, koja je zbog hitnosti slučaja i dala Billyjev broj obitelji, pita što je bilo. Na odgovor da je Brady propucan, guta knedlu veličine lubenjače na dodatak: “They’re inexplicably popular where I come from“. Jasno, nakon scene u kojoj Billy vrlo brzo s akademskih visina aterira na nos, postaje jasno da je Brady živ-živcat te da je smislio priču kako bi ga namamio doma “ma samo na vikend”. Ajde molim te… nek’ obiđe mater i to, dok će on taj vikend iskoristiti za svoj okršaj u Tulsi s pokvarenim šefom lokalnih Židova Pugom Rothbaumom, kojeg je nakratko, no upečatljivo ovjekovječio Richard Dreyfuss. (Ma da… tko će njega bogobojaznoga ganjati za šverc marihuanom.) U pripremi nezaboravnog vikenda, Brady iznenađuje pojavom, jasno, a Billy popušta i na trenutak se vraća u dane kad je i sam bio vedrijih pogleda na svijet.

U trenutku ipak prihvati bongić i posrče najnoviji bratov izum. Dok ga sve samo ne glupi blizanac šprda oko filozofiranja filozofove filozofije, (Brady: Here, git ya another pull on that. Bill: No, I’m fucking euthanized.) upoznaje Janet (Keri Russel), lokalnu nastavnicu engleskog jezika, goloruku lovicu na somove ili tako neke velike morske zvjeri, spisateljicu, pera gorkog i sličnoga Whitmanovom, nesputanog i lepršavog, dakle upoznaje sve, čega se boji i od čega bježi otkako je napustio Little Dixie.

A priča teče dalje… END OF  MOŽEBITNOG SPOILERA

Malo bih se odmaknula od samoga filma. Nortonova gluma je odista besprijekorna, no od njega čovjek teško što drugačije i očekuje. Izvrsno snimljene zajedničke scene intelektualca i seoskog prevaranta tek najoštrijem oku možda prikažu greškicu-dvije, no to je totalno zanemarljivo. Billly, koji se iznova gradio i tesao u željeno, te ožeženi Brady, klošarski kemičarski genij, predstavljaju regularni yin i yang, gdje se, kao blizanci, svejedno savršeno razumiju i pretpostavljaju akcije i reakcije onoga drugog. Od prošlih vremena, u kojima im je djed bio švercer cuge za vrijeme prohibicije, Brady nastavlja ponosnu obiteljsku tradiciju, gdje na zavidnoj top-notch hidro… hidrop… hidrotopničkoj, ne, hidroponičkoj (yea!) plantaži uzgaja vrhunsku gandžu, dok tek izgrađeni Billy pokušava zadržati novostečeni identitet (?) visoke klase. Naravno, tek tu primjetimo da je redatelju (Bulgeru) potpuno svojstven ovaj štucavi, razvučeni izgovor, jer otkud li je… već iz Tulse inače. (Sjetimo se idiota Delmara u “O Brother, Where Art Thou”). Kao i Brady, i on je klasični seljačina s puno soli u glavi, iako izgleda totalno zapaljen po ili u istoj. (Mislim ono, nije da nije, ali eto…)

Za vrijeme putovanja jednog od braće (teško je reći kojeg… ha ha… dok ne progovori) i Bulgera u Tulsu, svjedoci smo sasvim pristojnog laprdanja o paralelnom svemiru i postojanju nas samih negdje “pored nas samih”, kako to Brady zgodno i zdravoseljački sroči. Teoretizirajući, seljak priča o savršenstvu, koje utjelovljuje Bog, te našoj nemogućnosti da ga u cjelosti spoznamo, jer mi smo ljudi. Uzima za primjer paralelne crte u svemiru, koje putuju i nikad se ne dodiruju, gdje se redatelj iznova poigrava svojim scenarijem i Bradyjevim razmišljanjima, dostojnim nekoga s bar godinu filozofske izobrazbe. Dakle, oni idu riješiti stvari s Pugom, ali tu se sve malo iskomplicira, uz dodatno Billyjevo (dosad nepomenuto) slučajno poznanstvo iz aviona… (joj znate one ljude što sjednu pored vas ili čak nisu ni pored vas u vožnji i osjete potrebu da vam ispričaju cijelu svoju povijest…argh).

Dakle, uz židovskog drug-lorda, imamo i očajnog, potrošenog zubara na rubu nervnog sloma, koji se vraća u rodni grad jer u New Yorku nije uspio. Imagine … koja frustracija. Dok je Pug tu veliki donator, dobročinitelj i sve to, pojedeni Ken Feinman (Josh Pais, prva liga sporedna uloga, kratka al’ jaka) se tu našao spletom okolnosti i praktično se uvalio u cijelu dramu. Alas!

Ima tu krvavog zapleta i još krvavijeg raspleta, sačmara a bome i narečenih, popularnih samostrijela i prosamostrijeljenih osoba. U priči, koja je istovremeno lagana i naoko spora poput ravničarske rijeke, a opet protkana snažnim emocijama, moći ćete samo – uživati.

Negdje pročitah da je to jedan od (naj)boljih filmova 2009.g., iako je na velika platna stigao tek nedavno. Provjerite postoji li razlog što mu je od početka prikazivanja (valjda tjedan dana… ili sam prolupala, jer sam ga gledala prije dva mjeseca) popularnost na IMDB-u skočila za cijelih 637%. IMDB ne mora biti mjerodavan, no nisam ni ja.

Uživajte!

Leave a Reply

Your email address will not be published.