Veliki majstor (代宗師)

Piše: Jelena Djurdjic

Veliki majstor (代宗師, 2013., 138 min.)

Režija: Wong Kar-wai

Scenarij: Wong Kar-wai, Haofeng Xu, Jingzhi Zou

Glumci:  Tony Leung, Zhang Ziyi, Chang Chen, Zhao Benshan, Song Hye-kyo, Wang Qingxiang

Ocjena: 8.5/10

 

Veliki majstor je sve ono što se očekivalo. Priča o kung-fuu. Priča o najpoznatijem kung-fu majstoru. Usponu i padu. I usponu. Priča o najvećem kung-fu majstoru. Priča o izdaji. Prevari. I osveti.

E sad samo dodajte u posljednjih osam  rečenica ‘nedovršena’ i tu smo.

A car ga je radio dvanaest godina. I završio s filmom od nešto preko četiri sata. Od čega mi gledamo otprilike pola. Drugih pola pojeo producentski mrak.

Pripovijedanje o  Yip Manu (Tony Leung) i kung-fuu ’30-ih godina prošlog stoljeća započinje sam Yip-man. Od djetinjstva u Foshanu, gradu na jugu Kine, preko godina kada se ženi i dobiva djecu. Dominatni su osvrti na njegovu najveću strast – kung-fu, kojim se pasionirano bavi (film zapravo otvara izuzetna scena demonstracije njegovih veština).  Gong Yutian, veliki majstor sa sjevera, izaziva južnjake da izaberu najboljeg između sebe i pošalju ga njemu na duel, jer se odlučio povući. Nije neki spojler ako kažem da u seriji eliminacijskih test-borbi Yip pobjeđuje i postaje veliki majstor juga. Nastupajuća borba najboljih nije fizička nego umna. U nastavku Yip upoznaje Gongovu kćerku  Gong Er (Zhang Ziyi), jedinog nasljednika velikog majstora sa sjevera i jedinu koja poznaje tehniku ’64 ruke’ (njihova borba koja uskoro uslijedi skoro da je i finale filma).  U nastavku  pratimo paralelne živote ovih junaka, čije ukrštanje nadolazeći rat (invazija Japana) odlaže, iako jasno nikakav rat nije dominantna prepreka koliko sam čovjek to može biti. Proljeće, kako Yip naziva ovaj period svog života, je završeno i počinje rana jesen.

Kad kažem da prati paralelne živote – to stvarno i mislim. Gong Er ne posmatramo samo kao ispomoć upoznavanja Yipa, nego kako film odmiče skoro da je upitno o kojem velikom majstoru je točno riječ (‘svi oni čine jednog’ logika nije odgovor). Njoj pripada većina scena i ona je pokretač radnje. Yip ne ostaje dramatično u pozadini, ali dojam je da je o njemu toliko toga ostalo sasvim nepoznato. Nije Er vodila dosadan život, u postavci stvari bolje što smo uz nju bili, nego se jednostavno osjeća određena uskraćenost, da ne spominjem nedovoljno posezanje za svim Leungovim (Chunking Express, Lust, Caution) ekspresijama koje je mogao ponuditi . Zhang (Kuća letećih bodeža, Sjećanja jedne gejše), potencijalna slaba karika u novootkrivenoj konstalaciji, to nije. Dominira u scenama borbe, a njen otvoren prijelom duše kojem svjedočimo diže ulog za pet stepenica , u sceni kakvu Yip nema.

Kar-wai nije svoj na svome, ali se bori protiv/za sebe. Očigledno je potreba da snimi film o Yip Menu bila prejaka, no odluka kako da to na kraju uradi mislim da nije ni donesena. Wong ima izraženi preferencijalni stil, i snimanja i pripovijedanja, svoju atmosferu – prepoznat ćete svaki njegov film odgledate li samo jedan. U Velikom majstoru on se  odmiče od sebe i priklanja klasičnijem općeprihvaćenom pristupu za ovakve forme – linearnom poludokumentarističkom biografskom grandiozno-blockbusterskom. Ali ga onda uhvati neizdrž pa izleti s melankolijom. Gotovo pa svaka emotivnija scena – promišljanja, opraštanja, kajanja, dugme kao token… djeluje blago zalutalo, nedosegnuto, možda i jer su Kar-waijevske, a ne Yip-menovske. A nekad taj neizdrž bljesne u punom sjaju (izjava ljubavi).

Samu koreografiju je radio Woo-ping Yuen (“The Matrix”, “Crouching Tiger, Hidden Dragon”), i s punom sviješću nepostojećeg poznavanja tematike pišem da je uradio nevjerojatan posao. Svaka  borba je bila oda posebnom stilu i osjeća se nesvakidašnje vladanje materijom – Wong je dugo istraživao, proputovao Kinu, upoznao sve majstore koji se bave kung-fuom, svakoj tehnici dao i filozofsku podlogu, izbjegavajući ton učitelja, dok su Zhang i Tony tri godine trenirali Wing chun. Nije da nema previše slow momenata u scenama borbe, malo umiranja u ljepoti, i previše umjetničkog doživljaja pahulja snijega i kapi kiše, bar gledano objektivno, iako nitko i nije želio Tigra i zmaja ovdje. Zvučat će kao majka klišej obrane autorskog filma svaka riječ kojom dajem prednost na moment stiliziranoj borbi nad moćnom akcijom, a u kung-fu filmu o Yip-menu. Zato sam na stanovištu da je umjesto upoznavanja s tehnikom ’64 ruke’ ili Wing Chunom generalno , prava priprema za Grandmastera odgledati ljubavni film, Chungking Express (1994.) ili In the Mood for Love (2000.).

Nema puno nekog smisla kukati za nedostatna dva sata, te ih ovdje najprije spominjem  kao mogući alibi za krajnje neriješene sporedne likove, od kojih se izdvaja lik Razora (Chang Chen), koji ima 3 scene, čini mi se. Njegova motivacija je prepuštena osobnoj interpretaciji, i sveden je faktički na pojačavanje činjenice da postoji više škola učenja, različitih boraca i njihovih početnih pozicija i mnoštvo međusobnih odnosa. Možda.  Kako se priča o Yip-menu širila, kako čovjek ulazi u tematiku shvaća da se situacije i događaji i jasno likovi, ne mogu istrgnuti iz konteksta i da film o Yip-menu, kako bi se istinski razumjela filozofija kung-fua i došlo do kompletnosti, širine i ispunjenja, ne može raditi bez drugih majstora, te ih jasno ima u filmu. Do nekog momenta u univerzumu. I tako negdje na pola puta da ih izbaci u montaži, a kako kad ih je za 12 godina skapirao i doživio, i smjestio u odgovarajući kontekst, i da ih ostavi kao dokaz predanosti i priliku drugima da ih (naknadno i samoinicijativno) upoznaju, mi zatičemo Wonga. Na brisanom prostoru, s iskasapljenim filmom u rukama, dok mu scene klize kroz prste. Smije li se Kar-wai, ili bilo koji drugi autor, ovako ponašati po cijenu da mu se film nikad nigdje ne pojavi?  Zašto film nije podijeljen na part I i II? Jer što smo dobili? Highlightse.  Gdje onda da tražimo nit njegove iskrenosti? I kakvu mu sreću i satisfakciju to na kraju balade donosi? Njegova potreba da film konačno ugleda svjetlost dana, da ljudi vide junake koje je posvećenički oživio, njegov pragmatizam, pobjeđuju, i nije da  je to smak filmskog svijeta. Ali na granici je.

3 komentara za “Veliki majstor (代宗師)

  • Marin says:

    Smijem li priznati da ti malo zavidim što si već gledala film? Fin tekst, nadam se da je i film zadovoljavajući.

  • Vanja says:

    Ovo se baš dugo čeka.

    “Neizdrž”

    Sjajno

  • vanja says:

    Ja to konačno pogledah prije dvadesetak dana.
    Nekako zbilja atipično za redatelja, no uzevši u obzir sve što je pratilo taj projekt od početka, svejedno je velik. A koliki bi tek bio da je svako “da je”, “zašto nije” dobilo svoj “je”, pa ne bi se mogao podnijeti očima od ljepote.

    Svejedno je majstor za “Majstora” zaslužio mnogo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.