Utrka života (2013.)

Piše: Sven Mikulec

Postoji niz velikih suparništava koja su obilježila čitave dekade povijesti određenih sportova. S rivalstvom Fraziera i Alija upoznat je svaki makar površan poznavatelj boksa. Fed-Ex i Nadal neumorno se naganjaju oko mreže već deset godina. Hrvatska i Francuska definitivno su obilježile svjetsku rukometnu scenu posljednjega desetljeća, a, kad smo već patriotski raspoloženi, Cro Cop i Fedor dugo su vremena bili simboli mješovite borbe. Svaki sport ima barem jednu takvu divnu i potencijalno vrlo bogatu filmsku priču za ispričati. Što se tiče sedamdesetih godina u Formuli 1, ljubitelje povijesti dva imena bodu u oči – Austrijanac Niki Lauda i Britanac James Hunt ušli su u knjige kao jedni od najljućih protivnika koje je asfalt ikad osjetio. Četiri desetljeća kasnije, Ron Howard (Genijalni um, Apollo 13, Frost/Nixon) i scenarist Peter Morgan (Posljednji škotski kralj, Frost/Nixon) ovom su pričom odlučili pokoriti Oscare.

James Hunt britanski je strastveni ljubitelj utrkivanja, koji dane provodi živeći razuzdanim životom jednog automobilizmu sklonog Charlieja Sheena. Kad ne pobjeđuje u utrkama, on pije i ševi, u pravilu istovremeno, i u životu sekundu nepažnje blizu smrti zbilja uživa kao da mu je svaki dan posljednji. Niki Lauda, pak, bogat je mladić iz Beča, koji odbija ući u obiteljski posao svog izuzetno bogatog oca i putuje u Englesku uspjeti u jedinoj stvari za koju tvrdi da je talentiran. Lauda je pedantni analitičar, veliki stručnjak za aute i mehaniku, perfekcionist i „štreber“, nezainteresiran za održavanje odnosa s drugim ljudima. Lauda je sve što Hunt nije, i jedino što je zajedničko ovoj dvojici suprotnih polova s potpuno različitim shvaćanjima igre jest činjenica da su u svome poslu sredinom sedamdesetih jednostavno bili daleko ispred ostalih.

0

Film njihovo suparništvo prati od samog početka, kad su se u ranim dvadesetima susretali na stazama trećeg razreda Formule. Već tu je precizno i efektno prikazana glavna opreka u njihovim karakterima – u prvom bliskom susretu na stazi, dok su se borili za prvo mjesto, Hunt je drsko odlučio proći ulaskom u suparnikovu putanju, Lauda je prikočio da izbjegne kontakt, a nekoliko minuta kasnije Hunt je primao cvijeće i zalijevao svoj tim šampanjcem. „Šupčino, to je bio moj kut. Da nisam usporio, sudarili bismo se“, dobacio mu je uzrujani Lauda, ne baš bečkih manira. „Pokazao si iznimne vještine preživljavanja“, odgovara mu plejboj kroz smiješak. „Usput, ime mi je Hunt. Rimuje se s cunt, što ćeš ti lako zapamtiti“. Ali je upoznao svog Fraziera.

Rush smatram izuzetnom sportskom dramom. Istina je da su Howard i Morgan imali olakotnu okolnost da je povijest o kojoj pričaju sama po sebi prilično fascinantna, s dvjema osobama čije su životne priče predložak kao stvoren za veliko platno, ali ne bi li istovremeno, s većim ulogom i većim pritiskom, u nesposobnijim rukama to bio uteg oko vrata ovog filma? Mnogo je stvari moglo poći po zlu i kino repertoar je lako mogao biti obogaćen za još jedan komični biografski flop (neću reći ime filma, ali rimuje se sa Syriana) ili plitko, tinejdžersko Need for Speed izdrkavanje, ali uz ovoliko truda i neke stvarno izvrsne odluke teško je Rush mogao izletjeti iz zavoja. (Isprike zbog nekoliko stilskih figura prilagođenih svijetu Formule 1. Nisam si mogao pomoći.) Bez praznog hoda, s fino pogođenim glumcima od kojih definitivno shvaćam zašto se Brühl spominje u kontekstu Akademijine dodjele, s često duhovitim scenarijem i rivalstvom prikazanim s velikim osjećajem i pažnjom, Rush je dinamična, adrenalinska vožnja koja vam doslovce ne dozvoljava da predahnete. A s obzirom da ove retke ispisuje čovjek koji je interes za svijetom ovih „bomba na kotačima“ izgubio još negdje u prvoj polovici dvijetisućitih kad je Coulthard napustio McLaren, i koji o autima zna taman toliko da na benzinskoj pumpi gorivo ne nalije u auspuh, vjerujem da preporuka dobiva još malo na težini.

RUSH

Film posjeduje neosporivi šarm, tu su i prekrasni vizuali za koje je zaslužan dugogodišnji suradnik Dannyja Boylea, Anthony Dod Mantle (28 dana kasnije, Milijunaš s ulice, 127 sati), ali ono što je mene možda najviše osvojilo jest očito nastojanje autora da Rush bude što je više moguće vjeran istini. Na stranu s izborom glumaca, koji fizički – opet se to posebno odnosi na Brühla – stvarno nalikuju legendama koje utjelovljuju, dovoljno je pogledati scenu Laudine nesreće (nije spoiler) da se vidi koliko je Howardu bilo važno skinuti svaki pa i najmanji detalj. Za razliku od Austrijanca, koji je s filmašima blisko surađivao na filmu, podario mu auru autentičnosti i na kraju dao svoj oduševljeni blagoslov, James Hunt više nije s nama i, kako bi efektnije dočarali njegov karakter, Howard i Morgan u priču su ubacili barem jednu izmišljenu scenu (upečatljiv trenutak nakon press konferencije), ali koja je ipak u službi filma i navodno itekako dosljedna njegovom karakteru. Na kraju, iako se film podjednako vremena posvećuje obojici, mislim da je lijepo što je ipak u konačnici prešutno posvećen Britancu, čije ime u povijesti ipak ne odzvanja kao Laudino i čija je životna priča dosad ostala neispričana.

Žao  mi je što James ne može pogledati Rush jer bi u njemu uživao, rekao je nedavno 64-godišnji Lauda na festivalu u Torontu.

Vas ništa ne sprečava.

2

4 komentara za “Utrka života (2013.)

  • jelena says:

    film je uspeo u nekim stvarima – da dočara neverovatne ličnosti i rivalstvo, zainteresuje za priču iako je znaš, predstavi formulu 1 gladijatorskom kakva je i bila tad (svake godine neko ginuo), da neke nove kadrove u sportskim filmovima (sekvence motora i čega već), da uopšte neke sjajne kadrove, bude napet, sjajno uradi epohu…

    s druge strane, tačno se vidi da scena posle konferencije nije nešto što se desilo, i zbog tog i drugih limunada momenata rush nije dovoljno dobar; iako nisam preterani poznavalac formule nedostajalo mi je više trkačkih kadrova i lepote preticanja i trke same – kamera je bila previše nisko (okej da je za neku trku, ali on je držao tako za svaku), scene prepucavanja pre i posle nisu dovoljno fino ukomponovane nego su iseckane i nabacivane što i razumem jer ih je sigurno tona bilo, ali se izgubila neposrednost, i msm da su obojica previše prihvatljivim za široke mase predstavljeni

    možda mi je ipak najveća zamerka momenat kad se niki vraća – data je trka odmah, bez priče o tome kako je zauzeo startno mesto u trećem redu (shvatila sam iz filma da su i tad bile kvalifikacije)… elem delovalo mi je kao da smo ispustili taj momenat stvarnog i prvog povratka u bolid, koliko god je ono što sledi upečatljivo

    bilo koja nominacija za oskara bi me iznenadila

  • Izabela says:

    slažem se sa svenom, da je ‘mnogo stvari moglo poći po zlu’ i da je vrlo lako ovaj film mogao postati ‘tinejdžersko Need for Speed izdrkavanje’, ali nije. ima istine u ovom što jelena kaže za scene prepucavanja, ali sve u svemu film je stvarno kondenziran i drži pažnju od početka do kraja. scenarij je malo neuredan, ali on ionako nekako pada u drugi plan. zamjerku imam na brzinski prikazan odnos između hunta i žene (kao i na steretipan prikaz talijana) , dok je onaj laude i njegove puno bolje prikazan. glazbu nitko nije spomenuo, a čini mi se da ona vrlo fino povezuje i ispunja neke praznine (posebno one scenarističke) i nagle skokove, a nije suviše dramatična i nabrijana kako to hollywood zna inače za ovakvu vrst filma. sve u svemu, posebno uzimajući u obzir žanr, vrlo pristojan uradak.

  • Gjuro says:

    Napeto i zabavno od početka do kraja, ne samo zato što volim Formulu 1. Brühl i Hemsworth su odlični, a pogotovo mi se svidjelo što su si autori dali truda oko detalja, npr. da Lauda privatno govori njemački, štoviše s austrijskim naglaskom. Neki dijelovi su možda malo zbrzani, ali to je valjda cijena tempa koji ovdje ni u jednom trenu ne padne.

  • em says:

    Film je zakon.

Leave a Reply

Your email address will not be published.