Usamljeno mjesto za umiranje

Piše: Danijel Špelić

Usamljeno mjesto za umiranje (A Lonely Place to Die, 2011., 99 min.)

Redatelj: Julian Gilbey

Glume: Melissa George, Ed Speleers, Eamonn Walker

 

Kada pet prijatelja (ne onih iz istoimenih romana) odluči provesti vikend u zajedništvu, zabavi i planinarenju, nitko od njih ni ne sluti da neće trebati proći dugo vremena da stvari krenu suprotno od dobrog. Posve slučajno pronašavši djevojčicu usred šume, živu, no zakopanu u drveni sanduk, odluče napraviti ispravnu stvar i pomoći joj, postupak koji ih jako brzo dovede pred nišan onih koji su djevojčicu tamo zakopali. Nakon ovog uvoda prva stvar koju sam pomislio bila je da se netko s ove strane velike bare odlučio poigrati se s motivima kultne Južnjačke utjehe Waltera Hilla te tako napraviti europski odgovor na dotični film. I nisam pogriješio, Usamljeno mjesto za umiranje doista ima neke već viđene motive u svojoj radnji, samo što su naši negativci puno izravniji (kao i vidljiviji) nego oni tamo. Teško da se mogu izbjeći podjednake sličnosti i usporedbe s Oslobađanjem Johna Boormana, što je gotovo refleksna radnja čim vidimo naslov čija radnja sugerira nekakav sukob u divljem prirodnom okruženju. Mogao bih spomenuti još dva-tri naslova s kojima se može usporediti, ali ono što želim naglasiti ovakvim uvodom jest to da ako vas sličnosti nekim slučajem odbijaju od gledanja nekog naslova, u ovom slučaju napravite iznimku. U protivnom biste mogli propustiti jako dobar film.

Već kad sam vam malo nagovijestio početak radnje, da vas provedem kroz ostatak onoga što je u ponudi. Nakon uvoda koji djeluje gotovo kao lagani horor, posebice dio u šumi dok naši junaci osluškuju zvukove, film prelazi u dobar stari triler, s negativcima koji nemaju problema s tim da eliminiraju sve neželjene svjedoke i fizičkim akrobacijama snimljenim na izuzetno atraktivnim škotskim lokacijama. Napetost se izgrađuje na dva načina. S jedna strane postoji gotovo klasika o nevidljivom (poslije jako dobro vidljivom) neprijatelju, tj. izazivanjem neugode onime što ne vidimo te se nije posebno teško poistovjetiti s našim junacima, pogotovo ako ste koji put bili na dugoj šetnji kroz gustu šumu. Nepoznato se nadograđuje vizualnim ljepotama zabačenoga škotskog kraja, koji djeluje izuzetno privlačno na ekranu, no jednako tako opasno, posebice strme litice kojima se naši junaci moraju kretati. Kako je takav pristup dobar samo do neke mjere, a ne radi se i o doslovnom kopiranju Južnjačke utjehe, redatelj spretno u priču uvodi dva negativca, pretvarajući ono nevidljivo i nepoznato u još izravniju prijetnju. Radnja se ne zaustavlja na tome jer koliko god da je nepoznato dobar materijal za izgradnju radnje, pojašnjenja su, u fino doziranim količinama, uvijek dobro došla. Tako doznajemo sljedeće: naši su junaci uspjeli uletjeti u dobro pripremljenu operaciju zamjene djevojčice za veliku količinu novca. Možda će vas čak i nasmijati činjenica da bi djevojčica trebala biti našeg porijekla (Hrvatska je spomenuta kao mogućnost jer govori nepoznatim jezikom) i u daljnjem tijeku događaja ispada da je ona kći zloglasnog srpskog ratnog zločinca te da je u priču uključena još jedna grupa ljudi: ona koja ima zadatak izvršiti primopredaju novca. Odmah vam mogu naglasiti da se ne trudite otkriti kojim to jezikom djevojčica ustvari govori jer je neprepoznatljiv, autorima su Hrvatska/Srbija samo imena zemalja na karti koja su zvučala dovoljno egzotično da budu upotrijebljena u takvom kontekstu.

U drugom dijelu filma, kad se radnja preseli u nešto urbanije područje, napetost malo gubi na intenzitetu, no poligon je već izgrađen, a likovi postavljeni tako da to i ne predstavlja toliku manu. Nakon šumske napetosti, fizičkih atrakcija, završnica je pomalo klasična, s nekoliko oružanih sukoba u kojima postoji par odličnih scenarističkih rješenja (lik koristi zvuk vatrometa da prikrije zvuk pucnjave) i, iako možda nisu na razini prvog dijela, onog koji je bolje izgrađen, ne osjeti se da je nešto zbrzano ili napravljeno po pravilu da će publika prihvatiti sve živo, ma koliko glupo to bilo. Treba naglasiti kako su likovi sasvim pristojno ocrtani za jedan ovakav film ako uzmemo u obzir da ih ima poprilično, a nije se moglo izbjeći i pokoji klišej (uvijek će se pronaći netko tko vjeruje da će se izvući ako negativcima da ono što žele), no toga su bili svjesni i autori te su karaktere zadržavali blizu površine, usmjeravajući se više na njihove postupke kao reakciju na akciju nego na filozofiranje. I to funkcionira više nego dobro jer likovi nisu u cijelosti kartonski (možda su malo nerazrađeni), a film kao takav nema praznog hoda, stvarajući ugodnu napetost skoro od prve minute do posljednje.

Cjelokupnom dojmu pomaže i glumačka ekipa koja nema onu univerzalnu prepoznatljivost tipičnu za velike holivudske zvijezde. Melissa George svoju ulogu žene od akcije igra sasvim uvjerljivo, nastavljajući kvalitetni niz započet u 30 Days of Night te The Triangle, ubacujući u svoju fizičku izvedbu ponešto i kvalitetne glume. Tu je i  Eammon Walker, čije ime vam možda neće reći ama baš ništa, no možda ga i prepoznate kao Kareema Saida iz kultne zatvorske serije Oz. Njih dvoje su i jedina poznata lica ovdje, a njihove suprotne izvedbe dodaju osjećaju raznolikosti. Po svim ostalim standardima A Lonely Place… predstavlja gotovo mali, nezavisni film, ali zbog dobre priče, napetosti koju uspijeva izgraditi, korištenja nekih poznatih motiva, ali za vlastite potrebe, predstavlja pravo iznenađenje za gledanje nakon kojeg možete otvoreno reći da je to bilo dobro uloženo vrijeme jer dostavlja ono što najavljuje, što nije nimalo mala stvar.

Leave a Reply

Your email address will not be published.