(Untitled)

Piše: Marin Mihalj

(Untitled(2009.)

Redatelj: Jonathan Parker

Glume: Adam Goldberg, Marley Shelton, Eion Bailey, Lucy Punch, Zak Orth, Vinnie Jones

Ocjena: 8

 

Glazba, kao i bilo koji drugi oblik umjetnosti, pokretač je ljudskih umova,  umova koji žele napredovati, koji žele eksperimentirati i otkrivati nova područja, kako u nama samim, tako i u glazbenim podžanrovima. Adrian Jacobs (Adam Goldberg) je glazbenik. Umjetnik. Osobenjak. Čudak. On je dio njujorške alternativne scene, čovjek koji se ne želi prikloniti ukusu masa, i iako je vrhunski pijanist, on svoju glazbu ne želi stvarati prstima – radije će to raditi laktovima. Da bi konfuzija i buka bila veća tu je jedan reperkucionist i jedna klarinistica (Lucy Punch). Naš zaplet započinje kad na jedan od Adrianovih koncerata dolazi njegov brat Josh (Eion Bailey) s prijateljicom Madeleine (Marley Shelton), vlasnicom hip&art galerije u Sohou, kojoj se svidi Adrianov “glazbeni” performans.

Madeleine drži na distanci Josha koji je u nju zaljubljen, i koji je, usput, njen glavni izvor zarade. Joshove lijepe slike, eksplozije boja, su jako tražene te najčešće ukrašavaju lobije velikih njujorških zgrada. No, njegove slike Madeleine, savršeno drukčija djevojka s pomno odabranom odjećom, drži u zapećku, u zatvorenom dijelu galerije. Ona ne želi u svojoj galeriji predstavljati srednjostrujaške radove ili radove koji su financijski isplativi. Na izložbi su predstavljeni samo radovi pomaknutih umjetnika, pa tako tu imamo Ray Barka (Vinnie Jones), britanskog taksidermista/umjetnika.

Tijekom otvaranja Barkove izložbe, Adrian i njegov bend nastupaju, zvuče kao i obično, sudar atonalniteta i nepodnošljive buke, i za svoj performans dobivaju smijeh. Adrian, bijesan i razočaran, bježi iz galerije, no ono što on ne zna, a mi već dobrano pretpostavljamo: postat će, iznebuha, tražen i omiljen, dok će njegovu glazbu nazivati genijalnom… Madeleine će osigurati novac od beskičmenjaka Portera Canbya (Zak Orth), iznenadnog bogataša i trendy kolekcionara, a Adrian može započeti sa snimanjem svog albuma. Isprva poluoduševljen, Adrian pristaje na snimanje albuma, a bome i na seks s Madeleine (suludo smiješna scena skidanja njene odjeće), ali nakon nekog vremena počinje uviđati rupe u cijeloj priči: Madeleine pronalazi novog umjetnika Mondroea koji na običan bijeli zid ostavlja bijele papiriće i to naziva umjetnošću, ona ima deset pari naočala za vid (debeli, crni/crveni/bijeli Buddy Holly/Vatroslav Miloš okvirima) iako uopće nema dioptriju…

Nekada početkom 00ih godina, revivalom post-punka i garage rocka, pojavom Strokesa i Interpola, bendova koji su vratili dobru glazbu na MTV, uporedo s njima se stvarala jedna druga scena – revival hipstera. Hipsteri su nekoć bili Jack Kerouac i sl., danas su to postali ljudi bez životne filozofije koji, želeći izbjeći konvencionalnost, postaju savršeno konvencionalni u svom tight jeans and baggy sweaters šablonu. Njihov trademark su ironija koju nikada ne uspijevaju uspješno detektirati i bendovi/filmovi za koje nikada nitko nije čuo a koje oni vole dok ovi ne postanu velik i poznat bend/film. Mnogi hipster će tada reći: »Slušao/gledao sam ih dok se nisu prodali« … Blaaah. (Untitled) je savršen mali-veliki film koji se bavi stanjem kontemporarne umjetničke scene u New Yorku. Jedna od ključnih rečenica u filmu,  izgovara ju Josh, glasi: »Kada je ljepota postala tako jebeno ružna?« – aludirajući na svoje zbilja lijepe slike koje nikada neće krasiti zidove galerije jer su “komercijalne”.

Ako je Woody Allen tijekom svoje filmske karijere, kao i Lou Reed tijekom glazbene, napisao nekoliko ljubavnih pisama New Yorku, scenarist i redatelj Jonathan Parker, po mom skromnom sudu, ne želi samo ismijati hipstere i(li), općenito, ljude bez strasti, ljude koji lako padaju u skupinu onih style over substance individua – on želi upozoriti njujoršku, i ne samo njujoršku scenu da je potraga za što opskurnijim stvarima koje osobu čine hip&cool otišla predaleko.

/em

Jedan komentar za “(Untitled)

Leave a Reply

Your email address will not be published.