Umri muški: Dobar dan za umiranje

Piše: Sven Mikulec

Umri muški: Dobar dan za umiranje (A Good Day to Die Hard, 2013., min.)

Režija: John Moore

Scenarij: Skip Woods

Glume: Bruce Willis, Jai Courtney, Sebastian Koch, Mary Elizabeth Winstead

Ocjena: 5.5/10

 

Ovo je film koji bih stvarno volio voljeti.

John McClane čovjek je koji ima moje ogromno poštovanje. Za razliku od nekih kolega sa stranice, što se tiče žanra akcijskog filma moje je znanje prilično ograničeno. Vremena za posvetiti se filmovima uglavnom je premalo, a kako volim miješati žanrove i izlagati se svemu i svačemu, akcijski film u meni nikad nije pronašao strastvenog, predanog fana. Divim se ljudima koji mjesečno pogledaju trideset filmova, tako nešto ja bih mogao tek u nekakvoj bezbrižnoj Nedođiji, gdje riječ ‘obaveza’ ne postoji ni u najdetaljnijim rječnicima, FAK ima više čitatelja od Indexa, a Resident Evil se prestao snimati. Povijest akcijskog filma, dakle, ne poznajem ni približno koliko bih to želio, ali Johna McClanea – na jedan posve muževan način, dakako – zauvijek ću nositi u svom filmoljupskom srcu.

U Nakatomi Plaza neboder ušao je simpatični proćelavi policajac – iz njegovih ruševina, krvavih stopala, išetala je ikona. Nezaboravna jedinica s jednim od najkarizmatičnijih negativaca ikad dobila je kvalitetan jipi-kaj-jej nastavak, tu je i solidna trojka s Jacksonom i Ironsom, zabavna četvorka uspješno prenesena u doba interneta… Veselio sam se petici. Veselio sam joj se iz nekoliko posve subjektivnih razloga. Prije svega, volim povijest. Volim gledati McClanea kako, četvrt stoljeća nakon prvog susreta s gledateljima, još uvijek praši turove. Volim ga gledati iz istog razloga što ostajem budan do četiri ujutro gledati Filipovića kako dobiva tisuću dolara po šamaru koji primi. Što da vam kažem, sentimentalan sam, ne želim da junaci mog djetinjstva odu u mirovinu, ne želim da McClane spremi pištolj u holster, da Rocky objesi rukavice o klin, da rendžer Walker zbog novoga kuka prestane izvoditi kružne, da Hugh Grant prije ljubljenja s djevojkom, netom očaranom njegovom britanskom spontanošću, vadi gebis u salvetu… Njihova penzija ne znači samo dolazak mladih, uglavnom nedoraslih snaga. Ona znači moje odrastanje. A to je nešto od čega bježim čak i više nego od pisanja diplomskog.

S gotovo šest banki na leđima, Bruce Willis još je jednom uskočio u cipele besmrtnog heroja njujorške policije. Nakon što dobije vijest da mu se otuđeni sin još jednom uvalio u sranja i završio u rukama ruske policije, ostarjeli „djedica“ McClane, kako ga kolega zove, leti u Moskvu vidjeti može li ikako pomoći McClaneu Junioru. Ono što ne zna jest da mu je potomak CIA operativac kojem će svojom iznenadnom pojavom omesti planove i sjebati operaciju. Daleko od doma, ali još dalje jedan od drugoga, otac i sin bit će prisiljeni ujediniti miške i pokazati ruskim spletkarošima da su se namjerili na krivu američku filmsku porodicu.

McClane, taj ćelav, drzak, duhovit i neustrašiv uzor moga djetinjstva od kojeg sam pokupio samo najjadniju od navedenih osobina, bit ću direktan i potpuno otvoren, zaslužio je bolji završetak svoje filmske avanture. Mogao bih sada trošiti retke na apologetsko opisivanje solidnih akcijskih sekvenci i poneke zbilja uzbudljive scene potjere, ali činjenica je da se moj subjektivni štit satkan od nostalgičnosti i sentimentalnosti rasplinuo već nakon prvih pola sata kada sam vidio koliko je nedomišljato i s nedostatkom poštovanja obavljen ovaj nesretni posao. Forsirani otac-sin razgovori, pospješeni tradicionalno američkim over-objašnjavanjem („Ali ja sam mu otac.“) i šalama većinom lišenim ikakvoga duha, uspjeli su tek skrenuti mi pozornost s prilično plitke, kao na brzinu sklepane priče, koja je ipak lako mogla biti popravljena kvalitetnijim pisanjem. McClane Junior plače za zagrljajem tijekom odrastanja odveć odsutnog oca, McClane Senior baca one-linere u prazno, tiha kino publika crveni se u mraku. Sva sila metaka i raketa potrošena tijekom snimanja bolje bi bila iskorištena da su je usmjerili u scenarista.

Čitava ideja o nasljedniku loze McClaneovih nije mi sjela najbolje jer je izvedena na silu, bez osjećaja za dubinu likova, kao ni za ikakvu slojevitost odnosa među njima. Klišejizirana je to priča o napetom odnosu oca i sina koji na ekranu, ne svojom krivicom, djeluju kao baš ono što i jesu – dva potpuna stranca prisiljena izgovarati rečenice koje u pravom životu izustili ne bi nikad.

Siguran sam da će među gledateljima biti onih kojima će ovaj traljavo izveden pokušaj ubacivanja sentimenta u priču biti dobrodošao i ganutljiv. Možda tipično u svom stilu pretjerujem i kad kažem da me smetalo što ruski kriminalci među sobom pričaju na engleskom. Možda čak neki od vas iz kino dvorane izađu jednako oduševljeni kao što sam bio ja kad sam iz video rekordera izvadio još vruću VHS jedinicu tamo prije nekih 15 godina. To je prekrasna stvar za vas i iskreno vam zavidim, ali iz poštovanja prema McClaneu, kao i tipovima koji su ga stvorili, ovome filmu plačljiva srca moram pokazati jedan bucmasti, izgriženi palac dolje. Die Hard serijal puno se više usrećio nedavno otkrivenim muralom nego ovim nastavkom neiskorištenoga potecijala.

John McClane zaslužio je bolje.

Leave a Reply

Your email address will not be published.