Umjetnik

Piše: Sven Mikulec

Umjetnik (The Artist, 2011., 100 min.)

Redatelj: Michel Hazanavicius

Glume: Jean Dujardin, Bérénice Bejo, James Cromwell, John Goodman

Ocjena: 9/10

 

Dok su se slijevale kritike na račun protekle godine i kvalitete filmova koje je ona iznjedrila, kao i dok su na Akademijinu adresu stizala nebrojena hejterska pisma na račun odluka da se proširi broj nominiranih filmova, iz razvodnjelog, omalovažavanog Akademijinog užeg izbora kao veliki pobjednik izašao je Umjetnik, ovjenčan titulama najboljeg filma, redatelja i glumca u glavnoj ulozi. Crno-bijeli film? Još k tome nijemi? Ma dajte, molim vas. Sudeći po reakcijama moje okoline, činilo se da su Engleski pacijent i Zaljubljeni Shakespeare dobili novoga prijatelja u „razredu za retardirane“, među filmovima u čije je ruke kipić za najbolji film jednostavno igrom slučaja zalutao.

Smjestivši se u napunjenu dvoranu pokraj mladoga para, koji je čitavo vrijeme silovao neku vrećicu čipsa, i jedne gospođe u godinama kada se pažljivije prate reklame za ljepilo za gebis, ostavio sam ispred dvorane svoju skepsu i predrasude i meni anonimnome Michelu Hazanaviciusu dao priliku da dokaže da ga se ne može smjestiti u isti rang s onim filmom u kojem Ben Affleck trčkara u tajicama. Iživciran šuškanjem para lijevo od mene i odvratnim zvukom preživanja nekakvih koštica u koje se upustila starica nadesno, zahvalio sam Bogu što barem nisu ponijeli tupperware s piletinom i u potpunosti se prepustio platnu pred sobom.

Priča nije nešto posebno komplicirana, ali je nekako ljudska i topla. Ako ništa drugo, priče o propalim ljudima barem žiteljima ovih prostora ne bi trebale biti previše strane. Život se okrene potpuno naopačke slavnoj holivudskoj zvijezdi nijemog filma Georgeu Valentinu (Jean Dujardin) kad krajem dvadesetih godina svijet upozna koncept zvučnoga filma. Praktički preko noći postavši kolateralnom žrtvom tehnološkog razvoja, samo još jednim nepotrebnim radnikom na pokretnoj traci zamijenjenim nečim novim, efikasnijim, privlačnijim, George prima dodatni udarac kad se padom burze uruši i njegova stara ušteđevina. Švorc i neželjen, još jedna isprana zvijezda i simbol nekog drugog, u treptaju oka zaboravljenog vremena, naš se čovjek u svega nekoliko godina sa sjajnoga vrha stropošta na samo dno. Istovremeno s njegovim propadanjem, jedna druga zvijezda tek započinje svoj blistavi put u šoubiznisu – Peppy Miller (Bérénice Bejo), nekoć Valentinova velika obožavateljica a danas jedna od lopata koje mu zakopavaju karijeru, suznim očima promatra propast svog idola i, dok zgrće milijune i svojim se licem, ukrašenim nacrtanim madežom, smiješi sa svakog drugog plakata u L.A.-u, ne uspijeva zaboraviti svog omiljenog „umjetnika“ i jedan nevini ples kojim je započela svoj put do zvijezda.

Ubacujući tekstualna pojašnjenja tek povremeno, glumcima je prepušteno da se razmašu i igraju, da se zabave, da bez šalabahtera prenesu gledatelju možda ne točne riječi, ali onda svakako točnu emociju. Ponekad je s njihovih usana lako iščitati riječi, pa i rečenice, ali kad imate ovakvu glumačku paletu na raspolaganju, hoćete li uspjeti saznati što su točno rekli ili ne nekako nije ni najmanje bitno. Prije svih, ovdje mislim na odličnog Jeana Dujardina. Glavni glumac zadržava šarm jednog francuskog Georgea Clooneyja a da nikada ne prijeđe granicu i kroči u područje preupadljive samodopadnosti. Isto vrijedi i za dražesnu Bérénice Bejo, argentinsku glumicu Zapadu poznatu kao sporedni lik u Legendi o vitezu, inače redateljevu suprugu.

Ma vjerojatno najveći kompliment koji ovakav film može dobiti od mene je kad kažem da sam se tek na zalutale trenutke prisjetio da ustvari gledam nijemi film. Uz pogođenu glazbu, sraslu sa zbivanjima na platnu, izrazi lica, pogledi i gestikulacije likova rekli su nam možda čak i više no što bi nam vjerojatno otkrilo „obično“ izgovaranje informacija koje je redatelj želio da nam prenesu.

Nošen vrhunskim glumcima, Umjetnik je pametan, duhovit, napravljen s jasnom vizijom na temelju originalne, domišljate ideje i ne djeluje nimalo pretenciozno. Poneke scene zbilja su vrhunske (Georgeova noćna mora, Peppy u njegovoj garderobi, …), dok su ostale samo odlične. Zanimljive priče, nenapadno duhovit i beskrajno šarmantan kakav jest, ovaj je film ujedno i oda Hollywoodu ranih tridesetih, kao i filmu općenito, poput Huga, s kojim se zasluženo hrvao za titulu najboljeg. Odbacite predrasude, kao što sam ih i ja nekako uspio staviti sa strane, dajte priliku Hazanaviciusu da vam dokaže da ste ga prerano posrali, utonite u mrak kino-dvorane, ne sjedajte pored baba s košticama i dozvolite si da na sat i pol zanijemite.

Kad su slova zaigrala svoj posljednji ples na platnu, nekako kroz duhovitost i značaj jedinih Georgeovih izgovorenih riječi koje su mi još uvijek odzvanjale u zahvalnim ušima, odjednom shvatih – upravo sam odgledao odličan film, sposoban utišati gotovo svakog skeptičnog galamdžiju dovoljno razumnog da prizna da je pogriješio u procjeni. Osamdeset i pet godina nakon što je Al Jolson otvorio vrata nekih sasvim novih filmskih dimenzija, iskreno sam uživao u nijemom filmu. A da je takva bila i publika, moja bi večer bila savršena.

9 komentara za “Umjetnik

  • kokoš says:

    očekivala sam artsy crno-bijelo nijemo pretenciozno izdrkavanje, NO film je stvarno odličan i zaslužio je oskara. feel-good bez patetike, jako šarmantno i potpuno odudara od cijele holivudske ovogodišnje produkcije (i baš je bolji od huga s kojim dijeli puno sličnosti, od glavne teme nadalje). tres simpathique!

  • jaje says:

    slažem se s kokoš

  • umjetnik says:

    U redu film, ali dobio je puno više pažnje nego što zaslužuje samo na temelju toga što je silent movie. Prejednostavna i premlaka priča nadvladavaju cijelu simpatičnost tog nijemog/crno-bijelog stila. Veliki plus je gluma i to je zapravo najjači argument filma. Oscar? No way.

  • vanja says:

    Na glumi počiva film, bez daljnjega. Oscar? Zašto ne? (Jedino mi je krivo što ga zbog zbilja vanserijski dobrog Jeana Dujardina nije dobio netko tko ga je malo više zaslužio i tko više neće imati šanse dobiti ga. No, opet, moje mišljenje.Smatram kako je ovoliki polet u startu dobio samim tim što je hrabrost danas snimiti takav film (skidam kapu) i što je velikoj većini ljudi otvorio vrata u filmove, kakvi su se nekad snimali. (Bez uvrede.)S druge strane, mislim da je (bez obzira na film kakav već jeste, krasan, sve), u fazonu da “Artist” bude u fazonu.Film mi je sad ovako u glavi kudikamo ljepši uz recenziju, ali ga ne mislim gledati još jednom. A to mi se ne dešava previše često.Samo moje osobno i vrlo skromno mišljenje.

  • vanja says:

    (Kako mi je post “pojeo” razmake i svašta …) :)

  • jkokoš i jaje says:

    e mi smo ga baš dvaput gledali!

  • Izabela says:

    baš kako je sven napisao, zaista odličan film(moja je publika bila vrlo pristojno tiha) i zvuk mu uopće nije nedostajao, zamela ga je fenomenalna glumačka interpretacija u kojoj dam beskrajno uživala(u dujardina sam se zaljubila u prvih 5 minuta filma) kao i  odlično pogođena glazba. promjena od onog što inače gledamo, jednostavno lijepo uređen film, osvježavajuć i ostavlja dobar osjećaj nakon gledanja. ja sem si ga baš uživala!:D

  • Gjuro says:

    Šarmantno, ali za jednokratnu upotrebu. Potpis na umjetnikov komentar, uz dodatak da je i režija dobra. Ali džabe tehnikalije kad priča nije nešto.

Leave a Reply

Your email address will not be published.