Ukradena priča (The Words, 2012.)

Piše: Vedrana Vlainić

Ukradena priča (The Words, 2012., 102 min.)

Režija: Brian Klugman, Lee Sternthal

Scenarij: Brian Klugman, Lee Sternthal

Glume: Bradley Cooper, Dennis Quaid, Jeremy Irons, Zoe Saldana, Olivia Wilde, Ben Barnes, Nora Arnezeder

Ocjena: 7/10

 

Svatko tko se ikada pokušao baviti pisanjem, bilo rekreativno ili profesionalno, savršeno dobro poznaje onaj osjećaj koji slijedi nakon što svoga uma djelo date na uvid javnosti. Ako se, pak, nikada niste našli u toj situaciji, zamislite to ovako: imate u glavi scenu koju vidite savršeno jasno, do u najsitniji detalj. Ujedno ste i tip osobe koji se bolje snalazi s riječima, nego u nekom drugom tipu umjetnosti, te prenesete tu scenu na papir najbolje što možete – uz pokoji fensi pridjev i dvije-tri “velike” riječi da cijela stvar izgleda profesionalnije i intelektualnije. Ako je scena u vašoj glavi posebno jasno definirana, nakon nekoliko dana pisanja i prepisivanja, traženja odgovarajućih izraza i metafora, referenci na pokoji literarni uzor te nadogradnje vlastitog stila (jer, jebiga, mladi ste i liberalni pa si malo date oduška eksperimentirajući… sa stilovima pisanja), imate produkt na koji ste nekako naročito ponosni. Bilo da smatrate da ste napokon pronašli svoj “glas”, ili da ste genijalno uhvatili neku emociju, misao ili duh nekog lika, postoji taj jedan dio koji ste u stanju prečitavati do unedogled i diviti se vlastitoj elokvenciji. No, budući je taj tekst nešto vaše, nešto osobno, ti likovi su za vas stvarni i ne možete se emotivno odmaknuti od redaka dovoljno da bi ih objektivno procijenili, barem ne još neko vrijeme, potrebno je potražiti drugo mišljenje i odvažiti se pokazati vašu literarnu bebu odabranom krugu potencijalnih čitatelja. Što me dovodi to onog osjećaja koji sam spomenula na početku, osjećaja blage potištenosti što, izuzev nekolicine nadobudnih entuzijasta, većina naginje plitkim limunadicama punim seksa i nasilja i nema volje dati šansu vašoj dizertaciji o smislu života, punoj metafora i dovitljivih igara riječi.

E, pa nešto slično događa se Roryju Jensenu (Cooper). On je mladi pisac koji još čeka svoju priliku. Dva-tri romana koja je napisao od završetka studija bivaju odbijena s riječima hvale, ali i pridjevima poput „preambiciozan“, sugerirajući da se radi o djelu za kraj karijere, koje nitko neće čitati ako je objavljeno pod imenom mladog, nepoznatog autora. Gutajući vlastiti ponos, Rory se zapošljava kao raznosač pošte u jednoj izdavačkoj kući (samo privremeno, da ima neki prihod i usput stekne vrijedne kontakte), gdje ubrzo upada u kolotečinu i snove o karijeri velikog književnika podsvjesno stavlja u drugi plan. Sve dok jednog dana, igrom slučaja, ne naiđe na nepotpisan rukopis, koji sadrži najdojmljiviju, najživotniju priču koju je ikada pročitao, priču koja ga istovremeno oduševljava i frustrira činjenicom da je sve što je on ikada želio napisati, a nikada nije uspio. Daljnjim spletom okolnosti, njegova supruga (Saldana) također nalazi priču te, misleći da ju je Rory napisao, inzistira da je ponudi izdavaču. I tako Rory napokon ostvaruje svoj san – knjiga je proglašena novim velikim američkim romanom. Samo što, u njegovim snovima, obično je zaista on bio i autor, ali taj sitni detalj vrlo brzo blijedi, kako Rory postaje sve slavniji i poznatiji. I ujedno, posve nesvjestan prisutnosti starca (Irons), koji ga već neko vrijeme promatra kao da zna njegovu tajnu.

Ovdje uspješan pisac Clay Hammond (Quaid) staje s predstavljanjem svoje nove knjige naslova „The Words“, svjestan da mu publika jede iz ruke, ali i značajnih pogleda tajanstvene Danielle (Wilde), koja je vjerojatno samo još jedna opsesivna obožavateljica koja mu se želi uvući u krevet – ili možda ipak nešto više…?

The Words ima strukturu koju teško da možemo nazvati originalnom u današnje vrijeme, onu priče u priči (u priči), ali ono što ovaj film izdvaja iz mase sličnih mu, jest način na koji barata prijelazima između tih priča. Redateljski zaista odličan, The Words uvlači gledatelja u svaki svoj segment jednakim intenzitetom. Iako tematski ostaje u potpunosti dosljedan svom naslovu, neizbježna naracija je nenametljiva te niti u jednom trenutku ne prelazi nekakvu granicu opsežnosti ili narušava emociju koju dobivamo iz same scene. Jedina zamjerka tiče se zadnjeg „okvira“ (priče), koji se svodi na interakcije Quaid-Wilde i prilično je slabo razrađen s obzirom na to da iznosi neke od, po meni, najvažnijih ideja filma (pitanje razlučivanja između stvarnosti i fikcije).

Glumački ovaj film teško da i može biti loš, uz ovako jaka imena na okupu. Bradley Cooper je u zadnjih godinu dana zaredao nekoliko zaista iznimnih izvedbi (The Place Beyond the Pines, Silver Linings Playbook), a i ovdje mu je dodijeljena kompleksna uloga koju odrađuje bez zamjerke. Kako bi postigao taj fantastični trenutak slave i univerzalnoga priznanja o kojemu je maštao, Rory je donio odluku zbog koje će provesti život preispitujući svoju vlastitu kreativnost i spisateljske sposobnosti. Preuzevši tuđe riječi, za čiju je bezvremensku mudrost i gorkoslatki okus realnosti netko drugi platio cijenu, preuzeo je i svojevrsne posljedice koje slava i novac ne mogu riješiti, i Cooper svojom vrlo solidnom interpretacijom mladog pisca s teškom moralnom dilemom pokazuje kako se polako razvija u sjajnog karakternog glumca. O filmskom veteranu Jeremyju Ironsu nema potrebe previše govoriti, jer taj čovjek teško da ikada može razočarati. Tako je i ovdje njegova izvedba snažna i dojmljiva, a sama njegova pojava već izaziva snažnu emocionalnu reakciju, čak i prije no što se njegova prošlost počinje otkrivati. Pored njih dvojice, Dennis Quaid i Olivia Wilde, koji doslovno nose čitav jedan segment filma, nekako ne dolaze do izražaja (što je vjerojatno do, već spomenute, slabe razrađenosti tog segmenta), a pogotovo Wilde, koja je blijedunjava i ne daje baš neke naznake da bi mogla bolje, čak ni da joj je lik bolje napisan. No, Quaid je karizmatičan i ekpresivan koliko mu scenarij dopušta, te uspijeva gledatelju prenijeti par ključnih misli koje bi se mogle nazvati svojevrsnom porukom filma. Također, posebno bih spomenula i Bena Barnesa i Noru Arnezeder, koji sa svega nekoliko progovorenih riječi uspijevaju ispričati jednu prekrasnu, potresnu i nevjerojatno dojmljivu priču.

Koliko god se bilo koje djelo nazivalo fikcijom, u svakom uvijek postoji autobiografska crta, neki dio autorove intime koji nalazi svoj put u retke koje piše. Radilo se o opisu nekog usputnog događaja ili karakternoj crti nekog od likova, svaki roman je u nekom pogledu ogledalo, ne samo autorovog svjetonazora i načina razmišljanja, već i njega samoga. Kroz svoja djela pisac može izraziti svoje najdublje porive, svoje skrivene želje, težnje koje ne može ostvariti nikako drukčije nego kroz svoje likove, ili se pak pokušati nositi s teškim životnim situacijama u kojima se nalazi (na neki način, „prenijeti“ dio tereta na likove koje stvara). Kao što slikar promatra svoju okolinu kroz poteze kistom i kompoziciju linija i boja, tako i pisac svijet vidi kao skup riječi, neispričanu priču sakrivenu iza svake, pa i najbanalnije, sitnice, koju je moguće zapisati na bezbroj različitih načina. Svaki pisac, profesionalni ili wannabe, može vam reći da se, u njegovim ili njezinim očima, čak i jednostavna šetnja do dućana može činiti poput najuzbudljivijeg romana, trik je samo u odabiru riječi koje će upotrijebiti da je opiše. No, u nekom trenutku, čovjek mora odabrati između života i fikcije, jer koliko god da je to dvoje blisko, ipak se nikada ne dodiruje. I upravo to je, po mom skromnom mišljenju, osnovna poruka koju gledatelj može izvući iz ovog filma.

Iako na mahove prilično predvidljiv, The Words je zanimljiv film, s odličnom idejom, iako malo preambicioznom da bi i njezina realizacija bila jednako izvrsna. Da, ima tu dosta protraćenog potencijala, ali to ipak ne oduzima (previše) na kvaliteti ostatka priče. Ovo je, u neku ruku, bezvremenski film, koji se bavi puno dubljim pitanjima od pukog zavirivanja u umno stanje jednog pisca, koji bih svakako preporučila podjednako kao solidnu dramu i vrlo lijepu ljubavnu priču – malo skrivenu među svim tim slojevima naracije, ali koja itekako dolazi do izražaja.

Jedan komentar za “Ukradena priča (The Words, 2012.)

  • Marin says:

    Riječ bezvremenski se olako koristi ako se koristi u vezi s ovim filmom. Ispodprosječan film sa zanimljivom početnom idejom, ali promašene su sve moguće lopte. Dennis Quaid je totalni promašaj za bilo kakve likove izuzev jock amerikaniziranih likova, Irons nema ni prostora niti baš ni želje u ovom filmu, sve je nekako površno i film se trudi reći mnoge stvari a zapravo ne kazuje ništa.

Leave a Reply

Your email address will not be published.