U zaklon

Piše: Koraljka Suton

U zaklon (Take Shelter, 2011., 120 min.)

Redatelj: Jeff Nichols

Glume: Michael Shannon, Jessica Chastain, Tova Stewart, Shea Whigham

Ocjena: 9/10

 

Psihološka drama ”U zaklon” priča je o obitelji LaForche iz Ohija koju čine Curtis (Michael Shannon), njegova žena Samantha (Jessica Chastain) i njihova gluha kćerkica Hannah (Tova Stewart). Curtis radi na gradilištu, dok Samantha na tržnici prodaje svoj ručni rad, a pritom se ovaj vidno sretni bračni par hrabro nosi s gluhoćom male kćeri. Njihova do tada poprilično stabilna i neuzburkana svakodnevica bit će do temelja potresena u trenutku kada Curtisa, inače stabilnog i neuzburkanog muškarca, počne progoniti – njegova vlastita podsvijest. U snovima koji iz dana u dan (odnosno iz noći u noć) postaju sve učestaliji, javljaju mu se apokaliptične vizije. Premisa je uvijek ista – tornado epskih proporcija primiče se njegovu kraju, a kao najava katastrofe pada kiša gustoće (i boje) ulja, dok se ptice kreću do tada neviđenom (i nepredviđenom) putanjom. No mukama tu nije kraj. Zbog tog nevremena, ljudi oko njega ”polude” i postanu agresivni prema njemu i njegovoj obitelji. Utjecaj osjećaja uzrokovanih tim snovima do te se mjere otme kontroli da Curtis, gonjen paranoidnim strahom od potencijalne apokalipse, počne činiti financijski neisplative i pogubne poteze kako bi svojoj obitelji sagradio novo sklonište za zaštitu od oluje. I dok se svaki novi Curtisov potez čini sve iracionalnijim, u njegovo mentalno zdravlje počinju sumnjati ne samo ljudi oko njega, već i on sam.

Intrigantna premisa na kojoj radnja ove drame počiva imala je potencijala rezultirati apokaliptično lošim filmom. No srećom, to se dogodilo nije. Štoviše, ovaj se uradak i više nego uspješno zadržava u domeni psihološke drame, pritom vješto žonglirajući elementima koji ga na trenutke vuku u ponešto drugačijem pravcu. Curtisovi snovi koji nagovještaju apokalipsu odlično su snimljene scene koje kroz tijelo šalju trnce, podlo se prišuljavajući ne samo njemu, već i nama i doimajući se toliko realističnima da iz prve niti ne posumnjamo u njihovu pravu prirodu. A kada kao gledatelj ipak shvatiš da je riječ o noćnoj mori, poželiš se, zajedno s Curtisom, što prije iz nje prenuti. Ako ništa drugo, mi barem u ključnom trenutku postanemo svjesni činjenice da je sve to ”samo san” (makar ta spoznaja ne otklanjala tjeskobu) – naš junak nije te sreće. On je primoran do posljednje sekunde proživljavati neopisivi strah, veliku anksioznost i sveopću zgroženost zbog nadolazeće propasti i ljudi oko njega koji njemu i obitelji mu žele učiniti nešto nažao, te to bez treptanja i čine.

Baš je zbog tih odlično ukomponiranih i ničime najavljenih sekvenci snova toliko lako saživjeti se s Curtisom i razumjeti njegove porive i strahove. Većinu filma u kadru je on, čovjek rastrgan između dubinskih impulsa koji ga tjeraju na naizgled iracionalne postupke i rastuće svijesti o tome da su točno ti impulsi najvjerojatnije posljedica shizofrenije od koje boluje i njegova majka. I upravo je ta oluja ona najzanimljivija u čitavom filmu – upravo je ta oluja ono o čemu je tu zapravo riječ. U suštini nije ni bitno hoće li se uistinu pojaviti tornado i odnijeti sve k vragu ili ne, već je poanta u načinu na koji će se Curtis i njegovi najmiliji nositi s tornadom koji se pojavio u njemu, a sukladno tome i u svim njegovim odnosima. Govorimo o oluji razarajućeg učinka, koja bjesni i divlja dok se probija kroz njegovu podsvijest, a zatim se emitira na van rušeći pritom sve oko sebe i uzrokujući – apokalipsu.

A takav doživljaj ne bi ni bio moguć da Michael Shannon svoj posao nije odradio maestralno. Taj čovjek, inače nominiran za Oscara za ulogu ”ludog” matematičara u Mendesovom Revolutionary Roadu, u stanju je na gledatelja prenijeti apsolutno svaku, pa i najsuptilniju promjenu koju njegov lik doživi i proživi. To je glumac sposoban do te mjere zračiti emocijom, stanjem i raspoloženjem, da je naprosto nemoguće skrenuti pogled i ne uživati u svemu što ti on kao umjetnik daje. No, bez odlične Jessice Chastain (The Tree of Life, The Help)  kao ne samo zahvalne glumačke partnerice, već i žene koja je stvorila (kako i priliči) samostojeći lik od krvi i mesa koji se najbolje što zna i umije pokušava nositi sa situacijom koja ju je tako nenadano zadesila, Shannonova izvedba bila bi nepotpuna. On i Chastain predivno interagiraju jedno s drugim, stvarajući atmosferu toliko gustu da je se može nožem rezati, a istodobno jako emocionalno tešku i tugom prožetu.

Ta glumački  divno stvorena atmosfera doseže svoj vrhunac u meni osobno najupečatljivijoj sceni – onoj u kojoj Samantha svoga muža primora da sam napravi najvažniji korak u suočavanju sa svojim demonima. Moment u kojem on to naprosto ne može, a ona mu govori da mora, istovremeno je olovno težak i krajnje napet. Upravo bih taj trenutak okarakterizirala kao koncentrat svega onoga o čemu ovaj film zapravo jest, jer su u tih nekoliko minuta zbijeni sva tjeskoba koju cijelo vrijeme osjećamo zajedno s Curtisom, svi impulsi koji su ga kroz cijeli film gonili na njegove postupke, kao i sve emocije koje je njegova žena bila primorana proživljavati u čitavom tom procesu. A kao šlag na tortu dolazi ono najgenijalnije od svega – za vrijeme trajanja te scene, mi kao gledatelji jednako smo razapeti kao i sam Curtis, jer tek tada uviđamo da, usprkos svemu što smo mislili da znamo, ni sami nismo nadomak pravog razrješenja (je li tornado tu ili nije?), odnosno pitamo se tko je ovdje zapravo lud. Doslovce udišemo tenziju između Curtisa i Samanthe, srce nam nekontrolirano lupa u skladu s Curtisovim i polako shvaćamo da, baš kao i on, više ni sami ne znamo tko tu pije, a tko plaća.

To je ono u čemu vidim najveću ljepotu Jeff Nicholsova (Shotgun Stories) uratka. Redatelj nam pruža uvid u obje perspektive i time nas kao ljudska bića senzibilizira na to da – pokušamo razumjeti. S jedne strane imamo Samanthu, obiteljske prijatelje i Curtisove kolege, koji cijelu situaciju promatraju izvana, ispaštaju zbog njegovih postupaka i naprosto ne vide ikakvo racionalno objašnjenje za njegovo iracionalno ponašanje, osim onoga koje im se samo od sebe nameće: njegovi geni. Jer, budimo realni, u ovom je društvu brže i jednostavnije proglasiti čovjeka ludim nego li se zapitati je li možda ipak nešto drugo posrijedi i uhvatiti se ukoštac s time. Vidimo na koji način Curtisovi postupci utječu na njegovu okolinu, do koje ga mjere otuđuju od žene i zavlače se u sve pore njegova života, razarajući ga iznutra segment po segment. S druge strane gledamo Curtisa, proživljavamo njegove noćne more zajedno s njime i uviđamo uzroke njegovih postupaka. Istovremeno on sam pokušava racionalizirati to što mu se događa te voljno percipira znakove onoga što se smatra mentalnom bolešću, pritom doživljavajući sebe samoga na isti način kao njegova okolina. No takva racionalizacija samo dodaje ulje na vatru i dodatno potpiruje njegov unutarnji konflikt, jer, svom razumu usprkos, te noćne more koje ga progone i impulsi koji se iz njih rađaju tjeraju ga da i dalje postupa na načine koje društvo oko njega doživljava nerazumnim, paranoičnim i naprosto – ludim.

Na simboličkoj razini (striček Freud mudro bi rekao), Curtisovi su snovi odraz nevremena u njemu samome – ti ljudi u noćnim morama mogli bi komotno predstavljati potisnute aspekte njegove osobnosti koji se bune protiv Curtisova postojećeg ”sepstva” i kreću u napad na isto, pritom dekonstruirajući njegov identitet. Jer uistinu, tko je (naposljetku) Curtis zapravo – osoba koja pokazuje simptome onoga što bi društvo okarakteriziralo kao ludilo ili pak izrazito prijemčiv čovjek s vraški dobrom intuicijom koji, sukladno tome, jednostavno predosjeća neminovnu apokalipsu? Jesu li njegovi snovi indikator potisnutih problema, a predosjećaj apokalipse zapravo samo Curtisov nesvjesni pokušaj da tu internaliziranu oluju projicira na van, što mu onda pruža mogućnost da se bavi tom projekcijom, a ne samim problemom, ili je predosjećaj prave oluje taj koji mu zadaje noćne more i prouzrokuje unutarnja kolebanja? Što je tu uzrok, a što posljedica?  I u konačnici – je li to uopće bitno? Odgovore saznajte u filmu.

11 komentara za “U zaklon

  • Marin says:

    Nahvališe ovaj film svi. Gledat će se, bome.

  • vanja says:

    Vrlo zanimljivo štivo. I tema. I pristup.

    save as, naravno 😉

  • 2shaq says:

    Odlična recenzija!! Svaka čast! :) Slažem se u potpunosti i mislim da ni famozna akademija neće zaobići ovaj uradak te da će svi redom od redatelja, preko glavnih glumaca i producenta biti nagrađeni nominacijom, ako ne i nečim više… Još jednom, bravo!

  • Gjuro says:

    Nakon gledanja stvarno si ne mogu zamisliti nijednog drugog glumca u ulozi Curtisa. Bravo za Shannona i bravo za Koraljku (pogotovo zbog zanimljivih psihoanalitičkih opservacija).

  • Matea Rebrović says:

    Izašla sam iz kina jako zadovoljna filmom, no s par upitnika nad glavom. Na neka pitanja si mi dala odgovor u recenziji, koja je btw odlična :)
    Shannon nosi ovaj film vrhunskom izvedbom, zbilja zaslužuje nominaciju za Oscara za ovu ulogu. Nekako mislim da ovaj glumac nema dovoljno priznanja od strane filmskog svijeta, a zbilja spada u A klasu.
    Prvo mi je bilo nejasno što zapravo ti ljudi predstavljaju u njegovim morama i kakve veze imaju sa tornadom i njegovim strahovima, no ti si to zapravo zanimljivo objasnila i ima smisla. Na kraju sam također sve halucinacije i snove povezala sa shizofrenijom, pa je sve imalo nekog smisla.
    Ali nešto mi totalno nije jasno-što kraj filma znači? Je li se to zbilja dogodilo ili je sve u prenesenom značenju? Jesu li oni zbilja otišli na tu plažu i je li se oluja zbilja dogodila? Ili to sve samo simbolizira njegovu konačnu dijagnozu shizofrenije i prihvaćanje te situacije? Jer vidimo na kraju da on ne paničari, a žena “shvati i prihvati” što se događa. Jer mi nije baš jasno kako nakon svega, on nije na kraju paničario kad je vidio oluju, a tek zadnji kadar-kad žena gleda u oluju a on joj kaže “Samantha” (kao,zove je unutra) a onda ona nešto nesuvislo kaže(zaboravila sam točno što!), to sve mi je sve bilo jako čudno i WTF na kraju filma 😀
    Sve u svemu, super film, ali mi je ipak nešto falilo, možda scena koja će me dovesti do suza(jer je definitvno bilo potencijala)? Onda bi dojam bio potpun.

  • maxima says:

    Matea, ne pitaj puno, a Koraljka, pwwwease, ne odgovaraj joj na pitanja! 😀 Ima nas koji nismo gledali a namjeravamo. 😉

  • Matea Rebrović says:

    Hm, piše mi “pokreni diskusiju” pa to i radim 😀 Uostalom, zašto uopće čitaš komentare pa i cijelu recenziju ako nisi pogledala film? Ja čak ni ne čitam cijelu recenziju filmova koje namjeravam sigurno pogledati,samo 1. i zadnji odlomak, tek toliko da vidim što očekivati.

  • Koraljka Suton says:

    Osobno mislim da bi recenzije same po sebi trebale što manje spojlati (baš zato da ih mogu čitati ljudi koji film nisu gledali, a zanima ih o čemu je riječ), tako da ja tome i težim.

    A u komentarima bi uvijek trebalo stavljati *SPOILER* :) Što ću i učiniti kad se naspavam i kada migrena prođe, jer trenutno nisam u stanju biti suvisla :( Ali moje viđenje toga/odgovore na postavljena pitanja dobiješ sigurno :)

    P.S. Hvala na lijepim riječima ljudi, drago mi je da vam se sviđa :)

  • vanja says:

    recenzije čitam jer mi je ovo jedino mjerodavno mjesto a ujedno i općenito jedino mjesto gdje volim u lijepo složenim riječim uživati, a Koraljka je, između ostalih, u tome extra. preosobno si me shvatila, Matea, pa naravno da pišeš što ti paše, bilo bi gadno da je autor spojlao film 😀 no i za to ima rješenja.

    već sam naučila tko je što napisao i bez potpisa :D, po stilu, ali svejedno, dnevna doza lijepe riječi o drugom po broju mom interesu u životu 😀 – ne mogu to zaobići i čitati napreskok 😉

    a film još ne mogu dočekati. i sad će mi pojesti komentar.

  • Anonymous says:

    Je li netko skužio da na kraju filma dolazi tsunami,mislim da ovdje nema nekog značenja i da je Shannon lud već samo da je čovjek bio u pravu i predvidio budućnost!!Idealan kraj za nastavak filma!

  • Istinit says:

    Toliko dubok film, pracen muzikom iz snova koja vas samo tera da se zapitate o svemu…

Leave a Reply

Your email address will not be published.