U kući (2012.)

Piše: Decadent Sympozium

Germain (Fabrice Luchini) je sredovječni profesor književnosti s rastućim osjećajem razočarenja prema novim generacijama nezainteresiranih učenika. Neočekivano, prilikom vježbe pisanja na temu ‘Vikend’ dobiva sastavak učenika Claudea Garcije (Ernst Umhauer), koji riječima pokaže tinjajući talent, ali puno veći plam krije se u samoj temi opsesivne potrebe uvlačenja u kuću i obitelj suučenika Raphe (Bastien Ughetto) kojeg laže svojim prijateljstvom. Nesvjestan što čini, Germain prihvaća opasnosti da bi iz dječaka izvlačio ono što on nikad nije mogao, ali njihova igra počinje poprimati obrise socijalnog raspada kada fikcija i stvarnost počinju gubiti jasne uloge.

Izvorno kazališna drama Juana Mayorge, ovaj gotovo fatalno francuski film kao vrlo karakteristično Ozonovo djelo jedan je od konceptualno najzanimljivijih igranih filmova posljednjih sezona, ali i jedan od kompleksnijih. U najizravnijem obraćanju gledatelju samim pripovjednim izlaganjem posve je britak i dostupan najširoj publici, ali način spleta tema i likova daje nam vrlo osebujno iskustvo kroz suptilnu demonstraciju finoće Ozonove režijske vještine. Sveza misterija, romanse i komedije otvara nam se na dramskom polju smještenom u svijet akademskog registra ljudi u odnosima sa stvaralačkim radom. Iz takve pozicije izrasta vrlo snažna tema spisateljstva i uvijek provokativna retorika odnosa profesor–učenik. Premještanje fikcije i stvarnosti unutar filmskog djela kroz mentalno pomaknutog Claudea uvodi u film izrazitu dozu misterija i romanse koje nas dovitljivo odguruju iz pasivnog gledanja u aktivno promatranje, dok se komedija nazire prosuta u sitnim detaljima i dijaloškim doskočicama iskrećim autorskim komentarom.

0

Vrlo brzo, kolebanje postaje naš osnovni stav prema Dans la maison, čija priča hitro budi nepredvidljivost na dva načina – uopće nejasnom identifikacijom što je od ukupnih zbivanja točno bila stvar fikcije, a što stvar zbiljskog događanja, te samim sudbinskim ishodima mnoštva likova. A opet, sve se indikacije nalaze u prevrtljivom, provokativnom razgovoru Germainea i Claudea o vještini i trikovima dobrog pisanja, gdje oni unutar filma dekonstrukcijom općih pravila pisanja utječu na kurs pisanja pojedinih sastavaka unutar filma, čime utječu na Claudeove opsesivne postupke iz kojih crpi spisateljski materijal, a iz čega proizlazi igranje pravilima i indikacijama na scenarističkoj razini filma, govoreći nam što će biti maskiranjem toga. U konačnici, ovakav dijalog uspješno utvrđuje jedinstveno pravilo dobrog kraja – iako se nikako drugačije nije mogao niti dogoditi, on iznenađuje. Radi  se o vrlo, vrlo oštroumnom ‘metarealističkom’ filmu čiji autori apsolutno vladaju odabranom temom, stoga bi film mogao i inspirirati i poučiti metodama stvaralaštva aktualne ili buduće autore, teoretičare i kritičare, kao i gledatelje općenito. Iz jedne od potencijalnih perspektiva, film u suštini jest o življenju života pisca.

00

Ekskluzivna tema, ipak, nije po sebi narativno nametljiva, pa se film može komotno gledati i kao vrlo zabavnu dramu. Ponajviše tome pridonose realistični, iskompleksirani i time zanimljivi likovi koji su istovremeno tradicionalni u prikazu i ponašanju, a opet kao ljudi daju potrebnu organičnost i spontanost odluka koje omogućuju tenzičnu nadogradnju filma. Ovaj se opis, međutim, mora staviti u zagrade kada govorimo o dva temeljna lika Germainea i Claudea, kod kojih se odvija svojevrsni odmak. Ako bismo zdravorazumski pretpostavili karakter žanra drame usklađenih elemenata, pomiješan misterijem i komedijom, tada je Claude svojevrsna ‘hiperekstenzija’ utjelovljenja misterija, dok je Germaine to kao komedija. Napose, Claude je vrlo štur lik doziran perverzijom, ovijen suptilnom sablasnošću i nimalo simpatičan, lik koji se iz marginalne protagonističnosti slijeva u krajnje netipičnog antagonista da bi završio upitnim niveliranjem na pozitivno. Bez njegova karaktera u potpunosti izostaje napetost filma, iako bi se na momente moglo pomisliti i da odabir glumca nije bio najsretniji. S druge strane, vrlo dobro izveden Luchinijev Germaine kao načelni protagonist zapada u sivilo činova pogonjenih vlastitim frustracijama ličnosti, ali kao objekt filma, kao lik, postaje sve više i više karikiran, sve do niveliranja na negativno. Na taj način ponuđeno je otvoreno polje interpretacija koje film neće promašiti i svakako će tim više obogatiti njegov intrigantan sadržaj. U njihovoj igri, mnoštvo susjednih osoba postaje izravnim i neizravnim žrtvama, ali je od posebne zanimljivosti što prisilnom, a neizravnom ulogom žrtve od sebe dolaze do razrješenja frustracija i usklađenja vizije budućnosti. Među njima, glumom i karakterom ističu  se Denis Ménochet kao Rapha stariji, otac dječaka kao prve žrtve, i Kristin Scott Thomas kao Germaineova žena Jeanne, oba česti izvori tragikomedije filma.

2

Dans la maison dobro balansira između prihvatljivosti i pretjeranosti guranja vrlo zapetljane situacije i nikako se ne događa bezizlazno nadilaženje samog sebe u neizvedivom dovršavanju priče, ali pojedine odluke oko scena, poput fantazmatičnog pojavljivanje Germainea kao komentatora ili suučesnika dijaloga u emotivno nabijenim kadrovima, možda dobro služe analizi stvaralaštva, ali bi svakako gledatelje moglo odlijepiti od inače vrlo grabljivog filma. Ulaženjem u drugu polovicu filma moguće je, stoga, zapadanje u krajnju nesigurnost poante smjera radnje i same teme, što bi određenoj sumi gledatelja moglo film učiniti nepristupačnim stvaranjem osjećaja natrpavanja fantastičkih upitnika i zaokretanjem narative u sugestivu. Unatoč tome, dominantno kvalitetna izvedba preostalih sastavnica, uključujući i glazbu i slikovne odlike, kemiju likova i samu strukturu scenarija i izvedbu dijaloga, na visokoj je razini, pa ne bih tu htio ponavljati već rečeno. Dans la maison kvalitetan je film francuske škole i vrijedan gledateljeva vremena kao kinky višedimenzionalno voajerističko putovanje u dobrom omjeru zabave i eksperimenta, kao projiciranje osjećaja čitanja dobre knjige i izvrstan demonstrator moći literarnosti.

2 komentara za “U kući (2012.)

  • DS says:

    Druga slika je spojler.

  • jelena says:

    sećam se da mi se poslednja scena mnogo dopala ali se ne sećam šta je poslednja scena 😀

    ozon je s ovim čista dekadencija, ali film prija

Leave a Reply

Your email address will not be published.