U glavi Llewyna Davisa (2013.)

Piše: Decadent Sympozium

Kako se glasa promašaj? Kako promašaj zapisati, naznačiti, prikazati i pokrenuti u drugima slike koje će se sjediniti u razumijevanje promašaja? A potom, kako to napraviti dobro, da nije tek nepodnošljiva pretenzija? S druge strane sjedi čovjek i pita te: zašto promašaj? Zbilja – pitam se i ja. Ali, braća Coen znaju zašto i znaju zašto je snimljen Inside Llewyn Davis; vrlo, vrlo neobično naglašen film, djelomično spoj raznoraznih prethodnih radova, djelomično vrlo provokativan načinom na koji izlaže svoju površnu nezanimljivost. Ishodišna vrijednost Llewyna je to, što se iz posvemašne bezveznosti raskriva kao vrlo metodički discipliniran, kao besprijekorno okrutan prema blockbuster narkomanima. U suštini je vrhovna demonstracija autorske vještine – braća znanjem i umijećem provode rijetku i ozbiljnu temu kroz urnebesno siromašan pripovjedni diskurs (dovoljno siromašan da bi se reklo da je a) ni o čemu i da je b) masturbacija) do točke u kojoj se iz njega doslovce izlijeva interpretativna snaga nepopularne teme – ha, biti promašaj.

Pripovjedno siromašan film, kažeš. Nego što – glavnu ulogu Llewyna igra Oscar Isaac, jedan vrlo senzibilan, ulogama predan momak koji ovdje ličnost odrađuje savršeno, naime tako što svoju prirodnu pristupačnost guši u kretenčini od osobe. Llewyn je nekoć bio veliki hit s partnerom Timom, šajbali su folk pjesme po klubovima, došli do ploča i zarade, a onda se Tim bacio s mosta pred jubilej 1960-e, i to s mosta Washington, a ne Brooklyn. Llewyn se vucarao okolo i bacao golubovima otrovano zrnje, pa ipak zasvirao kao solo šmeker, na tragu oca popularnog glazbenika. Depresivan momak. Ali, Llewynu nekako ne ide, pa u pokušaju da se vrati staroj slavi doživljava jedno neuzbudljivo putovanje američkim gradovima, tokom kojeg otkriva da je za otpad. Ne grad, nego on. Zajebano. Zašto, e zato što ni prosječni autori, a ni prosječni gledatelji baš ne vole filmove o promašajima. To jest, samo ako se na kraju možeš, u globalu, poistovjetiti s recimo Llewynom. Ili, da je barem u nekom segmentu kul, pa da možeš reći ‘a jadan, a baš je drag.’

0

Gdje počne tinjati genij (ne još vještina) braće Coen? Upucali su u dramu elemente mjuzikla, u tom smislu što likovi periodično sjednu, zasviraju gitaru i zapjevaju. Tri do pet minuta, cijela pjesma. Ali sjediš na svom mjestu, slušaš što Llewyn pjeva i pitaš se u čemu je fora, ta uopće nije dobar kako bi čovjek očekivao. To je glavni vic – što Llewyn nije dobar, a misli da jest, misli da je glavni igrač u državi. Dok u par navrata imamo kratku priliku čuti glazbu i misli sporednih likova – vrlo kvalitetnu glazbu i vrlo zanimljive misli – Llewyna nam redatelji ne samo da ekscesivno nude u njegovom objektivnom stanju, nego i njegovo lice kao da je nalijepljeno na ekran nešto ispod dva sata, nasilno nalijepljeno i nametnuto. Frajer je bezvezan, frajer je dosadna uš koja hoće požderati ružu jer ne može biti ruža, a nije toga ni svjestan. Autori to prenose besprijekorno: on nije loš kao Phoebe iz Friends pa da je očigledna parodija, niti je dobar ali nepodobne sudbine, pa možemo simpatizirati s njim, nego je ‘profesionalno loš’ i profesionalno je prikazan kao loš. Kada bi Llewyn bio njegov partner Tim, bio bi prva liga, a film bi bio Walk the line (2007). Eh, neće ići. Inside Llewyn Davis je anti-Walk the Line.

Antipatično lice, serator i neodgovorni iscjedak, a nalijepljen dva sata na ekran, ne može biti dobar provod gledatelju. Barem ne svakome. Prvi dižem ruku da ne svakome. Nisam ni naročiti fan braće Coen. No, čini se da je štos u subvertiranju standardnog mehanizma, zlatnog pravila filma: ako ti gledatelj ne može suosjećati s likovima, džabe ostalo. Ali, Llewyn nije lik za kojeg te baš briga, nego je lik kojeg bi baš ono svojski napucao nogom u guzicu. Totalno shvaćaš zašto su drugi likovi prema njemu kakvi jesu. I treba. Zato se film otvara i zatvara osvetničkom pravdom, jer najprije se čudiš, a onda ti je sasvim jasno. A Llewyn? Llewyn odbija naučiti, iako ponešto i nauči, ne baš za dičiti se, no svejedno. A ostali? Baš u stilu filmova braće Coen: izvrsne karakterne studije komprimirane u kratke scene: karikature, originali i kopije sve u jednom, kao umjetnine u Sanaderovom podrumu, svaki primjetljiv u neobičnoj tjelesnosti i psihologiji, svaki pamtljiv kroz pomaknute dijaloge s ponešto crnog humora. Kratko, ali slatko i gorko. Ne i Llewyn. Bezokusno. U jednoj sceni pred kraj film Llewyn dolazi pred kino i vidi plakat Disney filma The Incredible Journey. Tri životinjice prođu 200 kilometara da bi se pronašle. Gledaš to s Llewynom i kažeš si ‘ne, druže, tvoje putovanje nije bilo nevjerojatno’. Pouka njegova putovanja je, naime – pa… nema je, zapravo, jer je Llewyn promašaj.

2

Odatle uvodno razmatranje. U društvu se nađemo bez pitanja i pardona – netko je htio utažiti poriv – a u njemu raspoređeni po funkcijama koje moramo održavati. Postoji spisak kriterija i uvjeta koje trebamo ispuniti da bismo isijavali izvrsnost. Bilo za same sebe ili za druge, vučemo poteze s kojima tobože nešto pokušavamo postići u borbi protiv zatomljenog rujenja svijesti o nesmislu i onda nas se (same sebe) izvana i iznutra procjenjuje – jesmo li uspjeli ili nismo. Ovaj i onaj heroj, heroj glumac i filantrop, idol pjevač i humanist, heroina majka pobjegla od zlostavljača i odgojila dvoje djece, herkulijanski PTSP-ovac razgrnuo crijeva suboraca i pronašao Krista, pobjednik dječak s cerebralnom paralizom, autist što nadiđe najkompleksnije skladbe u trećoj godini, prvak života ukomirani Schumacher. O svemu volimo slušati, sve što daje nadu. A o promašajima? Je li OK da imamo jedan film o promašaju, jer, nisu svi klinci u razredu sposobni biti što god požele, nećemo i ne možemo baš svi biti što želimo. Osim naše volje, postoji i volja nas, koja nas povlači u sebe i odvlači od izvrsnosti, postoji i tuđa volja nas, hoće nas raskomadati, orobiti i porobiti. Neki su previše skrenuli, a najgore je ako nisu ni simpatični. Dobro se porazgovarate (sam sa sobom ili s drugime), ali se onda okreneš i pomisliš da od njega (mene) neće biti ništa. Neki ne mogu, drugi pak svjesno ne žele biti funkcionalni.

Nisam siguran koji je film upotrebom zvuka tako dobro opisao stanje samoće, promašajnosti i bezizlaznosti. Akustika je genijalna. Genijalna, originalna; nikakva apstrakcija, puka priroda. Audio album svih praznih momenta što se kreću oko nas – nikakvo buđenje slika, nego isključivo osjećaja. Kao da nas božanstvo podigne između palca i kažiprsta i lagano izmjesti u međuprostor, između čestica, gdje je beskonačan. Film je djelomično o glazbenicima, vrlo stručno odrađen kao i svaka druga tema koje se braća dotaknu, film jest o muzičaru Llewynu Davisu, ali ne progovara o njemu onime što je fokusu, koliko onime što je oko njega. Atmosfera što ga definira nosi svoju priču – započinje u relativno hladnom tonu, gotovo klasično dramski da bi se, što je Llewyn bliže zaključku, sve više valjala u mistiku. Slično, scene s elementima i lajtmotivima filma najprije započinju s komičnim podtekstom, da bi kasnije u nekoliko briljantno okinutih scena bile kao iz drugog svijeta. Tko je gledao (će gledati) film, neka se primjerice prisjeti mačke – kako ono ‘funkcionira’ na početku, a kako funkcionira trenutak prije nego napusti Rolanda Turnera (izvrsni John Goodman), kako se rutinski ponašaju zvuk i fotografija/kinematografija na početku, a kako čudesno zaokupljaju približavanjem kraju. Još jedan vrlo snažan trenutak ovog djela masivnost je koja leži iza svakog kadra. Svaki kadar ima smislenu dubinu, svaka scena ima svoju povijest, svoju malu priču. Sve je na svome mjestu; film je, s obzirom na idiota u sredini kadra, pomno raspoređen oko njegova ega, povlači te od jednog neugodnjaka do drugog, a u sebi su kreirani s tvrdokornom predanošću momentumu. Uspješna ravnoteža između umjetničkog ekscesa i oštroumnosti, pretpostavljam. I kada se u filmu ništa ne događa, događaj se već zbio. Sva čast.

Inside Llewyn Davis: teaser trailer - video

Ali, u konačnoj ocjeni me sputavala činjenica da sam mislio da ću nakon dvadeset minuta ugasiti film, pa nakon četrdeset minuta, pa nakon šezdeset minuta – ali ne i nakon toga. Sputava me to da se razmašem, navodi me na mogućnost misliti da sam možda sama sebe indoktrinirao, iako bih tehniku svakako branio zubima. Čini mi se, naime, da film tek s postepenim odmicanjem vremena dobiva na dimenziji, slično kao što mi post festum spekulativno razmatranje o njegovim aspektima dobiva sve više materijala. Nije se potrudio privući gledatelja, ali s druge strane je sve samo ne isprazan.  A onda opet… Sigurno ću više puta gledati film, ali isključivo da bih proučio njihovu opaku vještinu, ne da bih doista sjeo i uživao. Mogu shvatiti i one koji budu oduševljeniji od mene, ali i one koji ugase nakon dvadeset minuta. Ima za to objektivnih motiva, za svakog pomalo. Stoga, budući da bih ga preporučio svakom studentu za analizu, ali ne nužno i kao nevjerojatno iskustvo, evo nezadovoljne zaključne ocjene, prosjek između ‘ja bih mu dao manje’ i ‘zaslužuje više’.

Au revoir!

4 komentara za “U glavi Llewyna Davisa (2013.)

  • Marcus says:

    odlična recenzija, za početak. nisam (više) student, ali hteo bih da uđem u diskusiju i analizu filma i karaktera llewyna davisa.
    prvo bih prokomentirao činjenicu da inside llewyn davis ima samo dve nominacije za oscara, i to obe u tehničkim kategorijama. nije to slučajno, niti u akademiji sede glupaci. rekao bih da im se nije svidelo to što su videli, iako film ne možemo nazvati lošim. u pitanju je provokacija, svesna, drska i zaslužena.
    postojalo je uvreženo mišljenje da bi coeni snimili sjajan film i na bazi viceva o muji i hasi (ili rudiju i bobiju), i da bi takav film pokupio nominacije za oscare, ali inside llewyn davis, po svim kriterijima kritike dobar film, nema nijedne nominacije u ključnim kategorijama. zato što je llewyn davis, naročito njegova pozicija, ironizirana pozicija same braće coen, filmaša koji ne uspevaju naplatiti neke zasluge. da se podsetimo, dobili su oscare za svoj najozbiljniji film, ali su veći trag ostavili na komedijama. ironizirali su tipičnu američku (špijunsku) paranoju, ironizirali su odiseju, ironizirali industriju razvoda, ironizirali brojne američke mitove iz raznih proteklih perioda i izvukli se s tim. stvorili su lik new age isusa u čiju čast je podignuta i crkva i izvukli se sa tim. ali za priču o neuspehu (tom kapitalnom grehu u američkom društvu) morali su ići u francusku po novac, kao “hiperaktivni” altman ili “neuračunljivi” lynch!
    s tim u vezi, mislim da je llewyn samo delimično (dobro, većim delom) kriv za svoj neuspeh. ne sporim da je loš čovek, ali nije (tako) loš muzičar, iznad proseka je svakako po talentu i izgrađenosti stila. ali problem je njegova persona, njegova pojava, nesposobnost na kompromise. to ga čini lošim proizvodom (kultura je proizvod), onim koji se ne može prodati. ali nije samo do pojave i persone, ima tu i elemenata čiste “glupe” sreće, odnosno nedostatka iste. godina je 1961. folk revival tek počinje i još uvek je veoma off-off scena, svedena na relativno male barove. summer of love i woodstock su još jako, jako daleko. jasno je da llewyn neće postati dylan, a možda neće ni biti prisutan (živ?) kada scena postane trendy. niti se slažem da su sporedni likovi (jim & jill i ostali) išta bolji muzičari od llewyna. drugačije su obojeni, bolji ljudi, rentabilnije numere i bolji proizvodi.
    nije inside llewyn davis samo priča o neuspehu (u tom smislu, značajniji je a serious man od istih autora), inside llewyn davis je priča o nerazumevanju između pojedinca i vremena, zeitgeista, scene, društva, za šta je češće krivica na pojedincu. inside llewyn davis je film za više gledanja, ali sa jačim razmacima. treba mu vremena da nam se uvuče pod kožu.
    možda sam pogrešio što sam napisao recenziju na svom blogu pod svežim dojmovima, možda bi ona izgledala drugačije danas.
    a za ocenu, nije bitno. kome se ne da pročitati tekst i shvatiti reči, neće mu ni ocena pomoći.

  • DS says:

    “ali za priču o neuspehu (tom kapitalnom grehu u američkom društvu) morali su ići u francusku po novac, kao “hiperaktivni” altman ili “neuračunljivi” lynch!”

    Nisam ovo znao; prilično pomaže u potvrđivanju teme filma.

    “niti se slažem da su sporedni likovi (jim & jill i ostali) išta bolji muzičari od llewyna”

    Oni zajedno super funkcioniraju, a onaj mladić/vojnik što se nakratko pojavi je -izvrstan- za taj tip muzike; to kasnije i posljednji menadžer kaže. :) Nažalost, Goodmana ne čujemo, ali je prilično okrutno jasno iz njegova komentara ‘i play 12 strings’.

    “nije inside llewyn davis samo priča o neuspehu (u tom smislu, značajniji je a serious man od istih autora), inside llewyn davis je priča o nerazumevanju između pojedinca i vremena, zeitgeista, scene, društva, za šta je češće krivica na pojedincu.”

    Kada mu zadnji menadžer kaže da si nabavi partnera, to je krajnja potvrda da nije dovoljno dobar (sjeti se, na početku kada pozovu j&j on misli da njega zovu pjevati, tako krene njegova karakterizacija).

    Zapravo, ne bih se složio da je o pojedincu-zeitgeistu ili o pojedincu-promašaju, prije bih rekao da je i jedno i drugo. U tom smislu, rekao bih da je takvo što nerazdvojivo da bi bilo odvojeno interpretirano na štetu jedne ili druge varijante. Dečko nije dovoljno dobar za vrijeme da bi radio što želi raditi u vremenu u kojem se nalazi, hajde da tako prikratim riječ. :>

  • Marcus says:

    mladić-vojnik (pritom pacifist) je stand-in za vrednog radnika sa manje talenta. sam kaže da mu vojska paše zbog discipline, strukture i radnih navika. offtopic: žena mi je profesorica violine, slušajući njene klince odmah provalim ko puno vežba, a ko ima talenta. llewyn je siroviji, čista emocija (sjajan soundtrack t-bone burnetta to posebno naglašava) i ima tu mračnu harizmu. jebe ga to što je arogantan i misli da je bolji nego što je.
    goodman (stari drogirani jazzer) i tihi vozač (stand-in za pesnika neala cassidija) su simbol prošlog vremena. pogrešno se misli da se hippie pokret direktno nadovezuje na beatnike, da između njih nije bilo vremenske pauze. a cele rane 60-te su bili taj pop-kulturni brisani prostor, kuhinja u kojoj se nešto kuhalo, ali je imalo samo obrise. uostalom, llewyn je modeliran po davu van ronku, muzičaru ne toliko poznatom široj javnosti, ali jako cenjenom među kolegama i koji je na kraju uspeo – ne kao dylan, ali svejedno.
    slažem se da nije dovoljno dobar da bi uspeo na svoj način, onako kako on želi. arogantan je i nije “sellable”. ali ne treba zaboraviti da su se par godina kasnije solidno prodavali i lošiji od njega.
    ima u filmu mnogo više pop-kulture nego što se na prvi pogled čini.

  • DS says:

    @ Marcus:

    ((ja sam u tom smislu potkovan utoliko što skladam 10 godina, od elektronike preko klasike do metala. Ne poznam tko vježba, a tko je talent, ali ‘čujem’ kvalitetu skladbe i performansa.))

    Tako je, misli da je bolji nego što je, a to ubija emocije. Tipična stvar. Ako misliš da si dovoljno dobar, ne daješ od sebe koliko bi trebao. On je emocija, ima talent od oca, ali nije to – to. Uz najveću emociju i ljubav možeš pjevati čak i svoje pjesme, ali to ne znači da si dobar. Možda nikad niti nije bio talent, ne znamo: onaj tko je bio igrač je bio njegov samoubijeni drug Tim. Tim je bio korak isped, čim se ubio. Na to se možemo osloniti, iako je spekulativno.

    Je, poznate su mi okvirno počeci šezdesetih, mislim da ništa pogrešno nisi ustanovio. :) Također, rekao bih da svatko tko kaže da je u ovom filmu atmosfera i pop šezdesetih promašen, nema pojma o prijelaznom razdoblju.

    Slušao sam da je po van Ronku, ali to ne znači da jest on. Njegov konačni ‘au revoir’ je faktički nisam ništa naučio – neću ništa biti. Daleko od uspješnog Ronka.

Leave a Reply

Your email address will not be published.