Turist

Piše: Vanja

Turist (The Tourist, 2010.)

Redatelj: Florian Henckel von Donnersmarck

Uloge: Johnny Depp, Angelina Jolie, Paul Bethany, Timothy Dalton, Stephen Berkoff

Velika iščekivanja ne urode uvijek očekivanim plodovima. Nasumično odabran film u videoteci zna oboriti s nogu. Redatelji znaju upropastiti scenarij. Scenarij zna upropastiti film. Svi skupa znaju upropastiti knjigu, etc. Ponekad ni glumac nije dovoljno jak za iznijeti ulogu, naravno, no mislim da se moj stav ovoga puta temelji isključivo na osrednjosti redateljske palice. Nije trebalo biti teško napraviti „The Tourist“ onakvim kakvim ga je, pretpostavljam, većina ljudi očekivala. Johnny Depp, pa čak ni Angelina Jolie, nisu baš materijal koji će podbaciti, jer je sigurno postojao milijun malih i velikih načina da se iz ovoga napravi odlična stvar. Međutim, skromno tvrdim kako Florian Henckel von Donnersmarck nije uspio naći tu šifru ili je negdje pri drugoj trećini tek izračunao konačnu formulu, ali mu se nije primila. Krimić, triler, na momente protkan romantikom, ili obratno? Romantična komedija s natruhama trilera? Ne, nije mi još jasno. Jedino što ovaj film sasvim sigurno jest je – usporen i… dobrim dijelom jako dosadan. Čini se na trenutke kako je redatelj sve nade položio u već odavna izbubanu i očekivanu kemiju između Johnnyja i Jolie. Prekrasne scene Venecije, nezaboravni pejsaži i Angelinine dizajnerske dekice  jednostavno ne mogu izvaditi film. Istina, na trenutke je lijepo vidjeti jedan takav glumački par u nabrijanim penthouseima hotela sa šesnaest zvjezdica, lijepo je vidjeti pariški pločnik, kafić i gondole, tome slično, ali – to su već sfere obilaska turističkih znamenitosti. To sigurno nije film.  Bar ne ovaj, te se tješim kako sam pogledala neki krivi.

Ne mogu kazati kako Angelina Jolie ne izgleda wow u ulozi Elise Clifton-Ward (ima neobično ime, trebalo ga je smišljati danima, priznajte!), te čudne, visoke, premršave, prekrasno odjevene i misteriozne glamurozne žene, (da, ona je sve to! I više! Ali su to izrezali, znate) koja cijeli film negdje odlazi, te dame koja nestaje da bi se vratila i vraća se da bi opet nestala. Ona u startu obećava. Stručno izbjegavši masu pariških inspektora iz kafića gdje im je svima „pri ruci“, „na oku“, pod prismotrom ili pratnjom ili kako se to već veli, daje neke natruhe dešavanja mimo površine, sugerira kako duboko negdje postoji „ono“ čime će film odista udariti. A još čovjek zna kako ga očekuje i Johnny Depp (Frank Tupelo) u glavnoj muškoj ulozi – što tu ima krenuti po krivu? Hello? Did I miss something???

Direkt iz pariškog metroa, Elise Duplo Prezime (Jolie) uskače u noćni vlak ka Veneciji. Ne uskače u svom „Tomb Raider“ ili „Wanted“ stilu, nego ostaje dâma cijelo vrijeme. U kupeu bukvalno skupi Tupela (Depp), ponešto smotanog učitelja matematike, koji bi trebao odglumiti neku… ljubav na prvi pogled. Uglavnom, njega je pukla munja koju ja nisam upratila, dosta mlake emocije su ga zavele u labirint nekih čudnih dešavanja, gdje ga, ni krivog ni dužnog, svako malo netko goni. Očekivala sam da će se njihov susret (namjeran ili ne) izroditi u vrckavo prepucavanje, bar. Generalno govoreći, Depp jest „onaj“ Depp kakvog znam i obožavam, no svega nekoliko trenutaka, gdje u pidžami i zbunjen, u klasičnoj nasumičnoj maniri manevrira krovićima Venecije … jednostavno nije ni trećinu onoga što sam navikla. Ne mislim kako je svoju učiteljsku ulogu shvatio neozbiljno, ali je krajnje neozbiljno protratiti takav talent na ovakvo što. On kroz cijeli film kao da će puknuti pa će iz njega procuriti klasični „Sleepy Hollow“ štih ili će se pojaviti krajnje šarmantni, karizmatični inspektor Aberline iz „From Hell“… da ne idem dalje i dublje. Ali se to ne desi. Razlivenog lica kao da je netko triput premijesio brašno i ostavio ga da se previše digne, s nekim čudnim šlaufima koji se daju naslutiti ispod košulje, taj Johhny nije čovjek kojeg poznajem. Naučilo me da se vrhunski glumac gleda po tome, što se prilagođava i fizički te može glumiti sve –  no što mu je raditi kad mu scenarij diktira „to i na taj način“ – a „to i na taj način“ je mlako i neupečatiljivo, do mjere da postane komično i da sam se smijala njegovoj pojavi ne zbog toga što je odlično smiješan, nego zbog toga što je prava karikatura. Tko je krivac? Nebitno. I ain’t that cat to drink the milk which turned sour. A The Tourist“ se ukiselio u samom startu.

U sporednim ulogama je izvanredna ekipa, koja obećava izvući stvar uvođenjem (neiskorištenih) Paula Bettanyja i Timothyja Daltona (Scotland Yard, inspektori, špijunaža, super, evo ga!), a (uz njih dvojicu) isto tako neiskorištenog i uvijek upečatljivog Stevena Berkoffa, kao glavnog mafioze.  Postoji tu i lik koji je zapravo… hm, „Englez“, i opet – neiskorišteni Rufus Sewell. On je pružio par trenutaka ushita da će stvari krenuti nekim drugim smjerom, jer se pojavi onako, tu i tamo, iz nekog sasvim čudnog razloga i onda…

Prestrašno je protratiti toliko talenta (ne)radom iza kamere. Prestrašno je od filma koji obećava ne uraditi ništa. Mogu ja biti subjektivna pa misliti kako film u kojem glumi Depp mora valjati, no možda griješim. No, uopće me ne fascinira činjenica da je Florian Henckel von Donnersmarck filmom „The Life of Others“ pobrao Oskara za najbolji strani film, niti mi je milo što vidim nominacije Deppa i Jolie za Zlatni globus. Kad čovjek tu još udrobi Cristophera McQuarrieja, (čovjek je ipak uradio scenarij za „The Usual Suspects“, a to je pak – izvrstan film?) i Juliana Fellowesa, koji je isto Oskara pobrao za predobri „Gosford Park“? Postaje jasno da je tu ipak netko drugi (očito onaj s palicom?) kriv. Barem ja onome što me razočaralo moram naći krivca i izbjesniti se na njemu. Ne mogu izravno, pa onda ovako. Nisu se valjda svi koji su radili na scenariju (uključujući i Donnersmarcka) ponadali da će nešto stare slave izvući film? Ne… mislim da je scenarij dovoljno dobar za ovu ekipu, ali film jednostavno nije uspio. Dešava se.

Zaplet? Što napisati a da potpuno ne odem u neočekivano užasno nezadovoljstvo, ma tugu, te završim u „kritici“ koju mrzim! Tamo neki lik mazne bossu milijarde, uputi svoju milu dragu (Jolie) gdje, što i kako (samo do toga isto tako ni lako, ni jasno ni uspješno…). Scotland Yard juri za njom jer će tako dojuriti do njega, dok ih boje istodobno jure i ljudi mafioze, kojem je Angelinin dragi drpio lovu. I tako se ponekad malo jure, pa malo sve skupa stane, pa budu lijepe zavjese ili pogled s prozora na zalazak sunca u Veneciji, pa opet netko pokušava jadnog učitelja ubiti, pa ona nestane pa onda gondola i onda malo…i tako to traje dobrih stotinjak minuta. Neizdrživo. Ali budale pojedine čekaju kraj. (Kao što ja čekam da mi netko od vas pojasni što sam ja fulala vidjeti, uočiti u ovom filmu? Oh, yes, please!) I tako dakle, preostao je jedan jedini način da se film (konačno) završi (zapravo i ne, ali se redatelj na to odlučio kao na ziheraški potez), a taj je izbor sasvim predvidljiv.

Znate onaj tip filma, gdje (npr.) glavni glumac promijeni (s)lični opis da bi mogao u miru i bogatstvu doživjeti stotu sa svojom dragom, a u pol operacije ga napadnu Spetznazi, pobiju liječnike i potrgaju mu zavoje, izrežu ga pa ostane k’o Frankenstein i draga ga više neće? Ili onaj tipa „Le Femme Nikita“, gdje ucjena od male narkomanke napravi vrhunskog ubojicu meka srca? Ili… lemme see, kad Statham u „Crank“-u praši svoju djevojku na autobusnom kolodvoru da mu proradi srce i jurne adrenalin, jer će u protivnom umrijeti? Kad se Clive Owen i Jude Law nenadmašno nadmašuju riječima u „Closer“-u?

E, pazite sad,  ovaj film nije ni blizu ničemu takvom. Nastranu zaplet, koji to nije. Ako je već idiotski, zašto nije idiotski dobar do kraja, nabrijan i klasično trilerski – tu bar uvijek ima prostora za dobru romansu. („Mr and Mrs Smith“ je remek-djelo, iz ove perspektive… istinsko!) Ako je krimić, zašto nije… krimić?!? Ako već nema prave akcije u filmu koji je karakteriziran kao drama/triler (a glumci nominirani za Globus u kategoriji mjuzikla / komedije?), onda je trebao imati moćnu… ne, nego (nad)moćnu glumu i dijaloge da ti ladica ispadne. Nije li? Depp je neobično mlak, poput bilo kojeg iznimno običnog i… dosadnog čovjeka, koji se k tome i sâm dosađuje, kojem je vrhunac tjedna partija šaha ili kamin i križaljka. On je ovo odglumio da što prije stigne na neku degustaciju vina, čini mi se. Tri-četiri smješka i par… riječi, fraza, neuvjerljivih rečenica od kojih mi niti jedna nije ostala u glavi i – that’s all folks.

Par obrata i valjda dvadesetak minuta nečega, što je trebalo odglumiti uzbudljiv rasplet, dotukli su me u herojskom poduhvatu izdržavanja pokore gledanja ovog filma do kraja. Jedino što je neizbježno savršeno u filmu su par izvrsnih snimaka samog okoliša gdje se sve to skupa… snimalo (kako to gordo zvuči) i ljudi (glumaca) koji redom jako dobro izgledaju (osim Deppa, koji je skroz čudan, ima za to objašnjenje, ali meni je nedostatno jer je moglo bolje). Na momente osrednje dobar, ovo je ipak film koji je jako naporan za odgledati do kraja, te ga preporučam isključivo entuzijastima, ali onima koji ne žele oskrnaviti izvrsnu glumačku postavu ovakvom… filmskom baruštinom.

Zbog Johnnyja (samo zato što ima kredita kod mene kao glumac, ne zato što je ovdje dobar), jedva nategnuta šestica.

Nadam se da će ostalima bolje sjesti.

4 komentara za “Turist

  • Marin Mihalj says:

    Bilo me strah pročitati recenziju, a bojim se da me strah i pogledati film…

    Izgleda da je film doista toliko loš. :(

  • maxima says:

    hm, strah pročitati recenziju… Vjerujem da si imao neku svoju prethodnu predodžbu (kao i ja) :( ali moja se izjalovila na kvadrat. Možda sam presubjektivna.

  • maxima says:

    optužit ćemo nekoga zbog opakog “tagline”-a u startu 😀 i voila, idu ljudi i gledaju film bez problema. :)

  • bakero says:

    Živi satarluk od filma

Leave a Reply

Your email address will not be published.