Turist (2014.)

Piše: Jelena Djurdjic

Kada bi Erlend Loe (Naivan. Super., Volvo kamioni) režirao, ovako bi to izgledalo. Satirično, odano istini i fenomenalno zajebantski, na nivou doskočice, a konfucijevskog tipa. Inteligentno, moderno i filmski lijepo. Mrzovoljno, koliko sporta radi toliko i iz dubine duše, kako samo pisci/reditelji iz severnih zemalja neguju tu crtu karaktera. Podjebavajući potrošačko društvo, s preciznošću psihologa, što i jest, u gradnji karaktera.  Ruben (Play, Händelse vid bank) još ima poraditi na svedenosti  izraza – ovakva forma to zahtijeva. Ostalo je potvrda najava da je autor koji će harati europskim filmom, prikladno ovjerena trijumfom u kanskom Un certain regard.

Turist je film o (ne)očekivanoj krizi jednog odnosa, uzrokovanoj blago, ili krajnje, bizarnom dogodovštinom sa zimovanja. Bračni par s klincima provodi nekoliko dana u luksuznom hotelu na Alpima. Prvog dana obitelj osjeća kako ta veza zajedništva, inače uzdrmana napornom svakodnevnicom, jača. Prezaposleni otac je tu, spreman provesti dragocjeno vrijeme s djecom.  Oni će još jednom opstati kao savršeni primjer te osnovne ćelije svakog društva. Fotograf u rizortu ih fotografira  po uzoru na svjetske jet-set obitelji, redatelj hvata u popodnevnom drijemanju kao za poster npr., i prikladno, IKEA-ine spavaće sobe.  Drugog dana odmora, od ukupno pet, na koliko činova je film i podijeljen, obiteljski doručkuju na otvorenoj terasi kompleksa, okruženi planinskim vrhovima, zaposjednutim snijegom. U njihovom videokrugu u  toku je planirano i inducirano, dakle sigurno,  strmoglavljenje snijega, poznatije kao lavina. Svi turisti uživaju u pogledu, snijeg se spušta, snježna prašina leti, kovitla, ‘vau’ misle, ‘to smo platili’, slikaju i sl.  Da su suckers Ruben nam govori puštajući polako finale Vivaldijevog Leta, inače lajtmotiv filma. Mama Ebba prva posumnja u kotroliranost lavinice. Tata Thomas kaže ‘znaju oni šta rade’. Nakon par  ‘da se maknemo’ i ‘znaju oni šta rade’, snijeg izvjesno dolijeće na terasu. Tata munjevito grabi rukavice i mobilni, mrdne (svog) klinca u stranu i hit the road. Majka prigrli djecu, spremna za najgore. Situacija se okonča bez fizički povrijeđenih. Poslije majka nikad to više ne spomene, nakon što njih dvoje imaju duboki iskreni razgovor? Ne u ovom filmu.

2

Koliko se osjeća iznevjerenom i napuštenom Ebba, za razliku od djece, čini se shvaća tek kad cijelu scenu prepriča poznanicima. Thomas duša kaže da nije tako bilo, i eto, nije tako bilo. Tada već Turist počinje svoj scenaristički i  žanrovski manevar između ozbiljne obiteljske drame i studije ličnosti i ponašanja u napetim situacijama. Redateljski postupak  izgleda kao udžbenička  demonstracija filmske režije  –  snimano je kamerom koja odvaja vrijeme, dugim, širokim kadrovima, ponavljanim interijerima (Bolero efekt), u koje nekada junaci samo ulaze, rasprave/dogovore nešto, i izlaze. Nekada su to samo intermezza – pasaži snježne planine ili zvjezdane noći.  Em lijepo izgleda, em daje određen ton, em shvaćamo koliko se njima i tih mizernih pet dana odužilo. Pretvorilo u pet godina.

Tempo i napetost  postizani su dominantno muzikom spomenutog Vivaldijevog Leta. Možda se iza te muzike stvarno nešto i dogodi, možda je ona tu da podcrta koliko likovi misle da je situacija napeta, možda je tu samo da nam pomogne da ispratimo film, i svojevrsna je spona između redatelja i nas, daje taj zavjerenički osjećaj. Poziciju gledatelja u filmu glume Thomasov najbolji prijatelj i njegova djevojka. Oni postavljaju i problematiziraju pitanja koja  nama prolaze kroz glavu, o obiteljskom životu, poznavanju sebe, preispituju se kako bi oni postupili…, na drago iščašen način.

4

Östlund se podsmjehuje Thomasovoj i Ebbinoj sreći uvaljujući im ovakvu kost. Izgleda kao ludi znanstvenik koji je promatrao svoje zamorčiće – moderne, uspješne, zgodne i lijepe primjerke. Prototipe. Onda ih je poslao na luksuzno zimovanje, i za desert pronašao ono što će ih sigurno voditi putem konflikta – neki će vući repove iz prošlosti, neki su novotkriveni. Natjerat će ih da se (ne)iskreno preispituju, pokazat će koliko su dubiozno obični, sami iznutra i užasno pasivni! Finale koje dolazi pomalo neočekivano pruža zanimljiviju poziciju za rasprave sretnim parovima kada napuste kinodvoranu. Poentiranje na demontaži usvojenih modela ponašanja je slatko i intrigantno, ali je (svjesno) fasadnog karaktera. Sretni kraj bi sačekao ovu obitelj samo da nije ovog incidenta? Život njihov prije i poslije deluje kao mirenje s kartama koje si dobio, to možda nije najbolje što se može dobiti od života, oni nisu najbolji ljudi, ali je najpametnije što se može izvući iz ta dva puba i tri dame? Međutim, onakvim krajem filma se istovremeno donekle poništava dotad postignuto, i umanjuje efekt te jedne genijalne ideje za zaplet, od koje sve polazi. Završetak istovremeno dragocjen i poguban za cijeli film? Kako da ne volite takvog redatelja?

31 komentara za “Turist (2014.)

  • depeche says:

    like!
    Gspdčn, nominiram vas za recenziju Anderssonova Goluba!

  • Dora Eva says:

    Ne razumijem kako se krajem poništava dotad postignuto?
    Iako mi je zadnja sekvenca pomalo suvišna, shvaćam ju kao redateljski poriv da bude jasan i onima koji su nedovoljno suptilni za prethodne iznesene poruke u filmu.
    I prije završne sekvence je, naime, kroz glavni muški lik pozvano: oprosti drugome, ako ga i ne razumiješ.
    Žena nije bila dovoljno širokog srca i razumijevanja pa je, redateljskom odlukom, stavljena u situaciju gdje se i ona, zbog svog straha, ponese jednako kao i on (bježi iz autobusa i ostavlja djecu unutra). Samo što njoj nitko izravno ne prigovori ništa, jer su šireg razumijevanja nego ona.

  • jelena says:

    moj utisak nije da je reditelj bio širokogrud i da ga praštanje loži (osim ako ne msš ironično)

    inače piše i ‘donekle poništava’ i u poslednjoj rečenici piše da je ‘istovremeno dragocen’ a između i zašto msm da u teoriji, ako turista gledaš kao film jedne situacije koja je pokretač i tema, ubacivanjem njene, suprugine, ispale relativizuješ sve na čemu si ga gradio, to se može analazirati kao poguban postupak. u praksi on rizikuje jer nju raskrinkava, i iako nepotrebno realnom gledaocu 😀 , rediteljeva potreba da ih/je dokusuri nadvladava.
    palanački postupak i potreba za ravnotežom, postignuta tom scenom, istovremeno izrastaju u epsko poentiranje, i šamar su svakoj usijanoj glavi u bioskopu 😀

  • Dora Eva says:

    SPOIL

    Nisam ironična.

    Mislim da se ne radi o “loženju” na oprost, barem ne u klasičnom smislu. U tom smislu niti o širokogrudnosti.

    Po meni, Ebbu (L. L. Kongsli) lavina ne ustraši toliko da bi spašavajući sebe napustila svoju djecu. Njenog muža Tomasa (J. Kuhnke) lavina plaši toliko da instinktivno bježi s terase, ostavljajući ženu i djecu da se snalaze sami.

    Ono što redatelj misli u vezi toga izrečeno je vrlo jasno kroz karakter Matsa (Kristofer Hivju). Skraćeno: Ne možeš znati kako ćeš u kojoj situaciji reagirati. Instinkt, održanje života može uzrokovati ponašanje na koje kasnije nećemo biti ponosni.

    Ebba Tomasu ne može oprostiti što se pokazao takvim kakvim se pokazao za nemilog događaja. Što se Tomasa tiče, on si svoje ponašanje prvo ne želi priznati (pa tako ni ljudima u svojoj okolini), a kad si i prizna nakon što čuje snimku s mobitela, ne može si oprostiti. U dosta teškoj sceni na hodniku ispred hotelske sobe, on moli Ebbu za oprost, što ova odbija, jer je ona “superiorna” ostala uz djecu za vrijeme lavine (a osim toga priznao joj je da ju je varao).

    Unutra, djeca ju vičući pozivaju da im se pridruži u tješenju tate, dok on rida na tabureu hotelske sobe. Ona, zbog djece, no ne punim srcem, dolazi da ih zagrli. (Djeca su bila svjesna tatinog postupka, vidjelo se po pogledima koji su mu upućivala vozeći se na traci, no dječja se ljubav ovdje prikazuje jačom i spremnijom oprostiti).

    Uglavnom, Mats je rekao da se tako nešto može dogoditi svakome tko se osjeti ugroženim u određenoj situaciji. I to je istina. Već to bi osjetljivijem gledatelju, ako i jest ranije, trebalo biti dovoljno da shvati situaciju i da ne sudi Tomasu. To se svakome može dogoditi u različitim okolnostima, i ako sebi dozvoljavaš da ti se može dogoditi, onda moraš dozvoljavati da se i Tomasu dogodilo. I tu je po meni trebalo završiti film. Redatelj je dosta izravno kroz lik Matsa odaslao ovu poruku (valjda nije našao suptilniji način za to).

    No, kao što sam napisala, imao je potrebu dodatno pojasniti stvari za one koji nisu dovoljno suptilni za poruku iznesenu do tada :) Zato, po meni, stavlja Ebbu u istu situaciju, no s drugim izvorom straha (survati se niz provaliju), za nju jačim od straha od lavine i dovoljno jakim da zaustavi vozača, natjera ga da otvori vrata i prva izađe iz autobusa, ostavljajući muža i djecu unutra. Dakle, stavlja ju u istu situaciju u kojoj je Tomas bio ranije i koju mu je ona zamjerila i odbila oprostiti.

    Sad kad je ona u istoj situaciji, drugi je samo značajno (po)gledaju i ništa joj ne govore, te ona svoju lekciju uči u tišini.

    Dakle, po meni, poruka ovog filma je: ne sudi, pokušaj razumjeti Drugogoga i oprosti. Jer se i tebi u nekim drugim okolnostima može dogoditi slično ili isto (Poznata izreka: ništa ljudsko mi nije strano?). No, nešto manje očita je i poruka da trebamo znati i sami sebi oprostiti. Kad se pokažemo “manji” (slabiji, manje dobri) nego što bismo za sebe voljeli misliti da jesmo.

    Human film.

  • jelena says:

    nije ništa ovde napisano netačno, ali ako je ideja filma duga 1 metar, ovo je pojašnjenje pokriva 5 centimetara

    u pozadinskoj ravni film demontira priče porodičnih ljudi srednje, buržoaske klase, na zimskom odmoru, i to je prisutno od početka, do samog kraja, i JEDINE jake iskrene scene, kada se spuštaju niz planinu, i svi kao grupa skidaju maske, i postaju sposobni za solidarnost i saučesništvo

    u centralnijoj ravni je odnos dvoje ljudi, jednog para. prikazano je kako se suočavaju sa strahom, i kako ne mogu da se izbore.
    priča o praštanju kao ultimativnoj poruci meni nije bliska, ne samo jer zvuči prohrićanski i dosadno 😀 , nego jer msm da su likovi odvedeni do kraja mizernog ponašanja, ali ne i nazad. muž kad rida to je urnebesno, deca kojoj ne mogu da pristupe, zamorno superiorna supruga. nemogućnost međusobnog razgovora je isto pocrtavana više puta – njihove najozbiljnije rasprave uvek imaju publiku, a scena u hodniku je ultimativna manipulacija, kojoj ljudi u vezama pribegavaju, a ne put ka samorazumevanju. itd itd. ono što se desilo, što može svakom da se desi, što se njoj samoj dešava, nije uopšte za raspravu dalje od anegdote, i samo je impuls, za odmotavanje usranog buržoaskog ustaljenog života, koji vode, i u kojem se od muškarca, kao na filmu, očekuje da da život i pusti krv. meni se turista dopao i što ne daje glavnim likovima priliku za iskupljenje (izuzimam genijalnu scenu kad se on vraća u onu maglu da je pronađe 😀 , dajući sve od sebe da i te standarde zadovolji), i poruka mi nije oprosti sebi i drugom i biće ti oprošteno, nego trgni se! aman, više, jebote. a i kad to uradiš, verovatno opet ništa neće valjati

  • Dora Eva says:

    drago mi je bar zbog tih 5 centimetara. i pet posto je više od nula posto.

    po meni, klasa, srednja, buržoaska, ili bilo koja druga nemaju nikakve veze s onime što se u filmu događa. jednaka stvar bi se po meni mogla dogoditi i rudaru. doduše, ne u zimovalištu, jer za to nema love.

    Isto tako ne prihvaćam da je opraštanje stvar kršćanstva. oprostiti može i budist u Aziji i nereligiozan bilo gdje u svijetu. I to mi nije niti najmanje dosadno, to mi je znak veličine. Koju najčešće nemam.

    Ridanje mi nije urnebesno, ridanje je tužno.
    Nemogućnost razgovora bez publike je tužna.

    Put ka samorazumijevanju? Što bi to bilo samorazumijevanje? Tko to samo razumije koga? Ona sebe? Ili on sebe? Ono što ti zoveš manipulacijom ja vidim rijetkom prilikom u kojoj je muški stjeran u kut na takav način da mora pokazati svoj slom. A ona reagira kao da to nije ništa (jer ga više ne voli?)

    Scena kad se on vraća po nju u snijegu je prosto naprosto scena u kojoj je onahtjela provjeriti njegove osjećaje prema njoj. Ništa joj nije bilo, a on je jadničak išao popravljati svoju reputaciju. To što su djeca ostavljena sama u magli zbog majčinog testiranja, nema nikakve veze.

    Bože Isuse, Jelena.

    Zar stvarno pozivanje na buržoaziju?? U očekivanjima od muškarca? Što to znači, da prirpadnice radničke klase ne trebaju očekivati od svojih muškaraca da daju život ipuste krv za njih? Naravno da ne, mislim da to nema veze s klasom, nego s muškarcem i njegovimosjećajimaprema ženi.

    Svejedno, zabavno mi je to s buržoazijom. To nisam očekivala. A ni čula nekoga već tamo od osamdesetih da se na to poziva :)

    Oprostiti sebi i drugome iskreno, od srca, sa ili bez vjerskih konotacija je najoslobađajućiji mogući čin koji čovjek može napraviti.

    I nikakav nihilizam koji se može zastupati, ljepotu toga čina ne može umanjiti.

  • denis says:

    Nijansira između teške psihodrame i finonijansirane crnekomedije. Švedski brat Coen.
    Prvo mu je odrezala muda, pa ih vratila na mjesto… pa onda…
    Čudan, Dobar. Nije za svakoga.

  • jelena says:

    ti mene zezaš ipak malo više 😀

    ili čitaj šta sam napisala, ili nema smisla, za mene bar, da odgovaram tako što ću pisati 16 redova a na temu ‘nisam to rekla’ :). napisala sam da može svakom da se desi; oni jesu dobrostojeća porodica, a buržoazija kao termin dolazi podjednako od bunjuela, koliko od mog prijatelja marksiste 😀 , i nebitna je zapravo, i u drugom je planu, ali je njihov status i način života uvek prisutan u rediteljskoj estetici. i ovo je film o tim ljudima, koliko god univerzalan, pa je msm o.k. konkretno govoriti – da, oni jesu u poluluksuznom ski rizortu, da to jesu tipske porodične sobe, da oni su tamo 5 dana, da oni deluju kao iz ikeine reklame, da, oni tome teže, a ne rudniku…

    njegovo ridanje jeste urnebesno, i naravno tužno iza, ili istovremeno. msm da ceo film možeš gledati kao tragediju, podjednako kao komediju

    izvinjavam se za 5 cm :)

  • Dora Eva says:

    Meni ništa u ovom filmu nije bilo smiješno :)
    I ne slažem se s tobom što se tiče poruke filma. Kako ništa neće valjati ako se trgneš?

    Tomas plačući i priznajući sebi i ženi istinu naglas u hodniku ispred sobe doživljava katarzu. Nakon nje, “spašava” ženu. Pa, nakon izlaska iz autobusa, pri hodu NIZ planinu (zgodna metafora), uz zadovoljan osmijeh, umjesto da djetetu slaže kao do tada i pravi se bolji nego što jest, ipak priznaje istinu da puši. Po meni, on je, ovakav realniji što se tiče sebe, puno zadovoljniji nego ranije. A žena, ranije puna sebe doživljava lekciju, koja će ju, za pretpostaviti je, isto dovesti do nekih zaključaka koje bez ove lekcije vjerojatno ne bi donijela. Dakle, trgnuli su se, on je definitivno bolje, a i ona će sići s pijedestala i postati realnija u vezi sebe. A kako će sebi morati oprostiti ostavljanje djece u autobusu (osim ako se ne želi živa pojesti ili, poput muža ranije, potisnuti događaj), postat će sposobnija i drugima opraštati. Tako će odnos supružnika postati iskreniji i bolji. A i odnos oboje s djecom.

    I čiča miča gotova je priča :)

  • Dikan says:

    > Scena kad se on vraća po nju u snijegu je prosto naprosto scena u kojoj je ona htjela provjeriti njegove osjećaje prema njoj.

    Ta scena je igrokaz za djecu. Djeca su trebala vidjeti oca kako spašava majku.

  • Dora Eva says:

    U tom slučaju, loše osmišljena scena, po meni. U tim trenucima više sam se bojala za sudbinu djece ostavljene na snježnoj padini u magli, nego za majku.
    Oboje su u tom trenutku onda neoprezni i nemarni prema njima.

  • Dikan says:

    > U tim trenucima više sam se bojala za sudbinu djece ostavljene na snježnoj padini u magli, nego za majku.

    U tome i jeste ironija. Meni je je bila prilično crnohumorno duhovita.

  • Dora Eva says:

    Ola, pajdo.

    Ništa meni tu nije duhovito, niti crnohumorno, niti kvazi ironično. Što se mene tiče, uključeni proživljavaju svoj dio patnje.

    Ostlund inzistira u interviewima da je on crno humoran. Ja ne vidim tu crnohumornost. Ja vidim plač i težinu.
    Koi k?

  • denis says:

    Definitivno tu ima fino nijansiranog gorkog crnog humora. Istina, pomalo neodređenog.
    Ako ga nisi vidjela, ne znači da nema :)

  • Dora Eva says:

    Ma naravno da ja nisam mjerilo.

    Ja sam samo gledateljica koja malkoc previše suosjeća s likovima, definitivno više nego redatelj koji ih je stvorio. A koji, po vlastitom priznanju, ima potrebu da zaoštri situacije kroz koje će proći njegovi likovi i to ima za svoj smisao za humor. I onda on kaže: To je moj smisao za humor. I onda to novinari svih drugih medija ponavljaju kao papige, jer, eto, tako je redatelj rekao.

    Dakle, Ostlund u intervjuima veli da je njegov smisao za humor takav da je on dosta žestok prema svojim likovima. Da ih ima potrebu staviti u što zahtjevniju situaciju.
    Tako je nakon scene u hodniku u kojoj Tomas rida, osim što je zaposleni u hotelu sve pratio (“privatnost je nemoguća”), Ostlund htio da ih taj zaposleni, nakon što im otvori vrata sobe, gleda s njih dok Tomas plače na tabureu.
    Producent je zamolio redatelja da Tomas, Ebba i djeca budu sami dok se zbiva Tomasov slom.

    Ukratko, Ostlund svoj smisao za humor vezuje uz situacije u koje je spreman staviti svoje likove.

    Nakon što sam vidjela na kako prozaičan način nastaju njegovi filmovi (slučajne teme nastale iz slučajnih trenutaka. i jednako tako slučajno realizirane iz slučajnih pitanja), dođe mi da ga našamaram. Ili barem stavim u iste situacije u koje on, kvazi superiorno stavlja svoje likove. Ali to nije moguće, tako da, treba istrpjeti njegovu slučajnu poetičnost i slučajni uspjeh.

    Što se crnog humora tiče, tu i tamo se pojavljuje, recimo kroz tipa koji usisava sobe i ukazuje na nemogućnost privatnosti (Tip inače radi u restoranu u kojem Ostlund redovito jede i ovaj ga je, zaljubivši se u njegovu facijalnu ekspresivnost, pozvao da glumi u filmu. Tip je pristao, a nakon što je prvi dan prvu scenu ponovio 40 puta pitao je Ostlunda jesu li svi oni normalni i kako to da sami sebi takav dosadan i naporan život sami organiziraju. Jedva je čekao da odradi svoje i vrati se raditi u svoj restoran.)

    Sve ostalo meni je drama, uključujući i scenu u kojoj se Tomas otvara i rida.
    Redatelj u interviewima daje naslutiti da se tu radilo o njegovom (kako on kaže “humorističnom”) zaoštravanju situacije u odnosu na ovaj (muški) karakter u filmu.

    Da nije bilo tih interviewa, za mene bi to bila jedna obična scena kojom se govori o teškoćama kroz koje prolazi glavni lik, bez obzira na spol. (U životu jednostavno postoje teške teške situacije koje mogu uzrokovati ovakav plač i tu nema ali ama baš ništa smiješno, osim onih koji se takvoj tuzi smiju jer je nisu doživjeli, možda zbog svoje balave dobi ili ih je život štedio). Ovako, redatelja koji se spreman smijati iskustvima svojih junaka (vjerojatno jer ih sam nije proživio), imam za neozbiljnog. On svoje karaktere ima potrebu staviti u rubne situacije, jer postavlja pitanja i traži na njih odgovore ad hoc, a ne prema vlastitom iskustvu. To ga čini neautentičnim. Ne kažem da autentičnost ne može roditi dobrim crnim humorom, upravo takav je u stvari naidealniji. No, slučajnost s kojom Ostlund dolazi do tema svojih filmova svjedoči o njihovoj neproživljenosti s njegove strane i zato nije čudno što lik ne zna kada film treba završiti. I zato ne čudi što ima potrebu biti oštar prema svojim likovima na način koji on naziva “humornim”. ja bih ga nazvala neosjetljivim i hladnim.

    Baš kao snijeg i led u planinama koje je izabrao za pozadinu zbivanja. Samo… tamo su lavine kontrolirane…

  • jelena says:

    jesi gledala film u bioskopu ili kod kuće? npr publika kojoj sam svvedočila nije imala pojma ko je ostlund, i film je mahom prihvatala kao komediju, što je doduše čest manir ovdašnje publike, ali bez veze je izvrtati stvari jer ti želiš nešto da prikažeš kao SAMO potresno

    u tim istim intervjuima si verovatno pročitala i odakle ideja, o njegovim danima na snegu, o prijateljici koja je pričala anegdotu…dakle pre će biti da mu je film u glavi godinama, a uproštavanja i sažvakane doskočice su marketing, kao i npr video povodom nominacija za oskara

  • Dora Eva says:

    Ja nešto ne razumijem: Što je to u ovom filmu doista za tebe komično? Što te tjera da se iz dubine svoje duše smiješ scenama na platnu (na sav glas, eventualno, ako je baš jaka komedija u pitanju)? Mene baš ništa, i doista, za mene, ovo je potresan film, a ne smiješan. Ne mogu ga drugačije prikazivati kad ga nemam za drugačijega. Čime ne poništavam mogućnost da ga drugi imaju. Samo bih voljela da mi objasne svoju poziciju.

    Ostlund je počeo svoju karijeru kao snimatelj skijanja. No, ideja za film nije potekla odatle, niti od prijateljice koja je pričala anegodotu. Ideja je, prema interviewima potekla na vrlo prozaičan način. Oslund je vidio filmić lavine na youtubeu, a koja je išla prema prebivaocima u ski resortu. To mu je bilo zanimljivo, i to je zamislio kao nešto od čega bi se dalo nešto napraviti u filmskom smislu. I onda mu je došao kolega i frend i rekao: a što kad bi u pitanju bila obitelj, i kad bi otac utekao s mjesta zbivanja i poslije se morao vratiti u obitelj?

    I Ostlundu se to svidjelo i odatle je on onda krenuo u razrađivanje ideje. Njegova sreća je što mu je Švedski filmski institut bio spreman platiti njegove eksperimente. Naša nesreća je što nema pojma o čemu priča. A sreća je što barem zna postaviti dobra pitanja. Onakva koja zaokupljaju, i opraštaju redateljske promašaje.

  • Dikan says:

    >Sve ostalo meni je drama, uključujući i scenu u kojoj se Tomas otvara i rida.

    Nisam čitao intervjue sa redateljem, ali ta scena je toliko namjerno glumački pretjerana i iskarikirana da je očito kako je ciljao na komični efekt.

    Ali dobro, meni je općenito smiješno kako žene u švedskoj postaju muškarci, a muškarci žene. Nekome će to biti ozbiljno.

  • jelena says:

    aman ženska, nije ovo komedija glupan i tupan, nemoj nas baš kao budale tretirati, tj ovo uopšte nije komedija kao ceo film komedija, nego ima scene snimljene sa ironične distance, iz poze zdravog namćora. primerice tu gde on rida i oni se svi bacaju na njega. ta je scena smešno tužna, jer je patetična njegova reakcija, čak iako je došla iz dubine duše. on je tragično nesposoban za ikreni napor, on je čovek ubijen i isprogramiran za razmišljanje u krug, i mene sve podseća na reakciju koja bi došla u nekom rom-com filmu, nakon posete terapeutu. i sasvim mi je cool što ti imaš potrebu da ga zagrliš, i snjim otplačeš, to je to

    glasno sam se smejala npr razgovoru njih dvojice, dok sede vani u onim stolicama na rasklapanje 😛

    samo se nadam da niko neće čitati ovu diskusiju, jer posle nje NIKAD neće gledati film 😀

  • Dora Eva says:

    Zanimljivo kako imaš potrebu da me karakteriziraš kao “aman, žensku” dok kao razgovaraš sa mnom. Tako su i moji preci znali snishodljivo govoriti: “ženska glavo”, ali to smo u najnovije vrijeme prevazišli, jer znamo da spol nema veze s inteligencijom.

    Ako si ikad u nekom rom-comu vidjela scenu o kojoj pričaš, molim te da mi kažeš o kojem se radi, i ja bih ga rado pogledala.

    Ona scena vani, super za tebe što ti je bila smiješna. Znaš kako je došlo do nje? Ostlund je taman bio u procesu rastave sa svojom tadašnjom ženom. Rastava je zajebana stvar, tako se i Ostlund osjećao zajebano. Izašao je, i prišla mu je koka i rekla to čemu i ti svjedočiš u filmu. I on si misli: super, taman mi je takav poticaj trebao u ovom trenutku, nešto od čega ću se osjećati bolje (jednako kao što je trebaloi i našem anti-junaku u filmu). No, koka iz nekog neobičnog, čudnovato “komičnog”? razloga (prije “sjeba”), ima potrebu raščistiti stvari i vraća se do njega i objašnjavu mu da njena prijateljica nije mislila na njega. I on se pita, čemu sad to razjašnjavanje?

    Meni to nije bilo smiješno. Da sam se sama našla u toj poziciji, osjećala bih se, a ono, jako jako loše. Kako se vjerojatno osjećao i redatelj, zato je vjerojatno imao potrebu javno pročistiti to iskustvo.

  • Dora Eva says:

    I, doista, zar nitko od vas koji se javljate, baš nikad nije prošao kroz neku situaciju u životu koja bi vas nagnala u težak plač? Ako nije, sreća po vas. Ali smijati se tome? De, odrastite.

  • zirafa says:

    smješno, mene komentari baš motiviraju da pogledam. radujem se tom ridanju. 😀

    recimo – škakljanje: nije li sjajno kako istovremeno i godi i smeta ?

    ja naprosto ridam i smijem se tomu istovremeno. ta, ja sam totalno neodrasla. pune ruke posla. 😀

  • jelena says:

    ženska je jedna od mojih omiljenih reči, bez zezanja, tako da slobodno se izvini 😀 , upotrebila sam je prisnosti radi

    šta me briga kako je došlo do te scene? ostlund je uradio najtežu stvar, snimio je ozbiljan, razarujuć film, a zabavan, i nemiran i duhovit. i odustajem da te ubedim da nije blam smejati se, i da to ne znači da nećeš izaći emotivno izudaran

  • Dora Eva says:

    sve ok, Jelena

    Ne trebaš me ništa uvjeravati, Jelena.

    Prvo, jer je mene mimo mog iskustva uglavnom gotovo pa nemoguće u bilo što uvjeriti :)

    Drugo, jer nema ni potrebe za uvjeravanjem, jel. Ti doživljavaš na svoj način, ja na svoj. Doživljaji filma koje opisujem su autentični. Nisam znala dok sam gledala film okolnosti njegovog nastanka. A kasnija saznanja… pa, zgodno posluže kad se uhvatim trkeljanja o filmu :)

  • denis says:

    Dikan: “Nisam čitao intervjue sa redateljem, ali ta scena je toliko namjerno glumački pretjerana i iskarikirana da je očito kako je ciljao na komični efekt.” točno to.
    Malo ću skrenuti s teme. Ako niste, pogledajte Seriju Fargo – prvu sezonu. Svi razgovaraju o nekoj “umjetničkoj vrijednosti bla bla..”. Meni je odlična jedino zato što je – histerično smiješna. A smiješna je na način da se sama serija nemilosrdno iživljava na svojim likovima (više nego i film). Ne na rafinirani način kao što to šveđanin radi.

  • jelena says:

    slažem se, i zato isto radim. s tim što msm da čak iako reditelj eksplicitno kaže šta je hteo sa nekom scenom meni je okej da je doživim drugačije, ili mi je savršeno nebitno da li je nešto živa istina, ‘laž je duša spektakla’

    ti recimo znaš da on ima iskustvo sa snimanjem na snegu, i znaš da se razvodi i znaš da je ta dva bitna impulsa u njegovom životu povezao snimak sa you tuba, i opet pišeš da je film slučajnost i da on nije znao šta radi, iako eto samo na osnovu ove dve činjenice ipak je bliže proceniti da je tema već bila u njemu, i da je mogao snimati identično ili sasvim suprotno od onog kako se njemu dešavalo. meni nije bitno da li je tačan odgovor pod a ili b, neću ni da znam 😀 , ali mi film jeste autentičan, iako nisam zadovoljna krajem, ali opet ovo nije moj film već njegov

    inače sinoć mi muškarac reče da misli kako je ona scena u snegu kad se on vraća po ženu, a ostavlja decu u magli, izmontiran pokušaj roditelja da deci doskoče i povrate autoritet ocu. ne mislim to, ali svejedno je tačno

  • Dikan says:

    >I, doista, zar nitko od vas koji se javljate, baš nikad nije prošao kroz neku situaciju u životu koja bi vas nagnala u težak plač? Ako nije, sreća po vas. Ali smijati se tome? De, odrastite.

    Ti nikako da shvatiš da je na filmu bitno i kako je određena situacija prikazana filmskim sredstvima. A ovaj film je pun migova gdje redatelj upozorava da se neke stvari ne trebaju shvatiti jako doslovno(npr. upotreba glazbe u pojedinim scenama).

  • Dora Eva says:

    @ Jelena

    Ne kažem ja da je ovaj film plod slučajnosti. To on implicitno govori u interviewima. Potraži koji pa se sama uvjeri. Njemu je motivacija bila napraviti najbolju scenu lavine u filmu ikad. Odatle je ostalo došlo.
    Već sam ranije napisala što mislim o toj sceni kad se on vraća po mamu, ukoliko se uzme u obzir tumačenje koje navodiš.

    @ Dikan

    Što se scene plača nije bilo nikakvih filmskih sredstava osim bližeg plana i glumca.
    To što čova izgleda groteskno kad rida, to je druga stvar. Da se usporediti sa situacijom u kojoj se netko spotakne, padne na nos i slomi ga, a (nekim) gledateljima smiješno. Je li to dovoljno razumljivo?

  • Dikan says:

    >To što čova izgleda groteskno kad rida, to je druga stvar.

    Ne, to da on izgleda groteskno je redateljska odluka.
    Malo mi je glupo da ti objašnjavam tako bazične stvari.

  • Dora Eva says:

    Pa nije malo glupo nego je puno glupo.

    Isto kao i meni objašnjavati tebi tako bazične stvari kao što je izgled čovjeka koji rida. Ali ti valjda dostojanstveno ridaš. Ili si valjda viđao ljude koji dostojanstveno ridaju.

    Ridanje nije isto što i plač. To je stanje u kojem se gubi kontrola nad sobom i situacijom zbog siline tuge. Ne možeš nego izgledati groteskno, kad ti se lice cijelo iskrivi, dah ti je isprekidan u borbi za zrak i ispuštaš glasove poput kakve životinje.

    Redateljska odluka je samo to da je stavio glumca u situaciju u kojoj to mora odglumiti. Htio je muškarca u filmu koji se ne može kontrolirati. I za to je, a ne način prikaza, u jednom interviewu istaknuo da želi da se promatra kao njegov smisao za humor. On je već tu krajnju situaciju još htio produbiti daljnjim gubitkom dostojanstva time što bi čistača ostavio na vratima da gleda Tomasa dok se krha, ali onda ga je producent zamolio da obitelj pri tome ipak bude sama pa je ovaj shvatio da pretjeruje.

  • Flick says:

    Ugnjavi ga brate, Doro Evo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.