Tražeći pravdu

Piše: Danijel Špelić

Tražeći pravdu (Seeking Justice, 2012., 105 min.)

Redatelj: Roger Donaldson

Glume: Nicholas Cage, Guy Pearce, January Jones

Ocjena: 7/10

 

Što biste sve bili voljni napraviti da zaštitite svoje najmilije i koliko biste daleko išli da to ostvarite? Dva poprilično jednostavna pitanja, ali ujedno neprocjenjivo intrigantna o kojima bismo mogli do sutra debatirati i izlagati razloge za i protiv. Spojite ih u jedan film, dodajte redatelja koji zna napraviti pošteni triler, glumca koji ima što ponuditi ako se malo potrudi i malo poštene Hitchcockove običan čovjek u neobičnoj situaciji premise i dobijete sasvim pristojan triler koji kao da je došao iz nekog drugog vremena. Onog koje je malo manje ležalo na leđima vizualnih poslastica, a malo više na temeljima dobroga scenarija. Što je, kad se sve uzme u obzir, postignuće samo za sebe.

No, priča i ona dva pitanja s početka teksta započet će u trenutku kada ženu našeg glavnog junaka (January da je Hitchcock živ, angažirao bi me Jones) nekakav posve banalni kriminalac presretne na putu do njezina auta i pokaže joj zašto nije pametno parkirati aute u mračnim ulicama time što će je prebiti i silovati bez da dva puta razmisli o tome. Posljedica je sljedeća: buđenje u bolnici, duševna bol, policija i slično. Rješenje će se našem junaku Willu (uvijek pouzdani Nicholas prihvaćam svaku ulogu Cage) otvoriti neočekivano, posjetom tihog tipa imenom Simon (Guy pokradem svaki film u kojem se pojavim Pearce), koji će našem junaku pojasniti što se može napraviti i koja je cijena. Samo jedna mala usluga kad za to dođe vrijeme, ništa opasno, i njegov problem je riješen. Will pristane jer je ona vrsta tipa koja želi da se stvari isprave, čak i sporednim sredstvima te uskoro onaj banalni kriminalac dobije dva komada u potiljak. Will i njegova žena Laura mogu nastaviti mirno s životom i započeti dugotrajni proces oporavka. Sve dok Simon ne nazove ponovno. Mala usluga koju zatraži i nije tako mala, jer je sada red na Willu da smjesti dva komada u nečiji potiljak (ili što već bude imao pri ruci) te nakon poprilične muke, u kojoj prevladava njegovo moralno stajalište da nije ubojica, naš junak obavi posao (kako, ostavljam da vidite na filmu), nakon čega slijedi još jedan Simonov poziv i poruka da je riješio svoj dug te da može nastaviti dalje sa životom. Ili možda ne.

Inače nemam naviku prepričavati sadržaj filma, barem ne više nego što je potrebno, ali ovo je jedna delikatno posebna situacija. Zašto, pitate? Zato što sve ovo što sam vam do sada ispričao jedva pokriva prvih pola sata. U nečijim manje sposobnim rukama to bi bio cijeli, ali ovdje je cijeli taj uvod gotovo kao zagrijavanje za nastavak dalje, s preokretima kakvih se ne bi posramili i neki od najboljih majstora žanra, što Tražeći pravdu smješta u kategoriju onih možda ne baš najsretnije izvedenih filmova, ali koji bez muke mogu dobiti peticu za pokazani trud. U čemu je stvar? Nakon onog uvoda dolazimo do preokreta. Pa još jednog. Pa još jednog. Istina, to neće baš svakog impresionirati (hej, čak su i meni neke stvari bile zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano), ali korištenje priče koja ima slojeve i dubinu, s više-manje konkretno ubačenim i ne baš očekivanim preokretima, ostavlja dojam da je glavni cilj bio napraviti rasni triler kakvi se više ne rade. Misija uspjela, uglavnom, ali je pacijent, nažalost, umro, ako je suditi po rezultatima s blagajne. Neka vas to ne dira previše, ovakvi filmovi i nisu napravljeni da bi zarađivali velike cifre, ali svejedno je razočaravajuće kako današnja publika (čitaj američka) reagira na film koji je dijametralno različit od svega što stoji ne repertoaru. Enivej, nismo ovdje da raspravljamo o postotku nečije inteligencije, već da vam kažem još pokoju o filmu i da vam prodam razlog da ga pogledate.

Nicholas Cage… Ja sam slab na čovjeka, što da vam pričam dalje od toga, oduvijek mi je bio posve iskoristiv glumac koji u zadnje vrijeme snima sve što mu se ponudi, ali Seeking Justice otkriva jednu vrlo važnu stvar. Da je možda došlo vrijeme da se ostavi nebuloza tipa Ghost Rider i pogleda među svojim ponudama ima li nešto sa smirenijim tempom jer očito je da mu ovakvi filmovi bolje odgovaraju. Izvedba mu je fina i uobičajeno dobra, a priču je puno lakše prodati ako vidite da se i glavni glumac trudi izvući najbolje iz nje. Općenita zamjerka jest, malo ironično, što bi ovdje odgovarao manje prepoznatljivi glumac, jer starog Nicka teško da možemo zamisliti kao ordinary učitelja iz tamo neke obične škole. Ostatak ekipe pravio mu je poprilično dobru podršku (Jonesova djeluje malo hladnjikavo, zbog čega bi stari Hitch obožavao tlo po kojemu hoda) i svi su ujedno najslabija karika jer Cage i Pearce imaju karizmu, što reći za reći, te svojim nastupima pokazuju kako su za dvije-tri oktave bolji glumci. Pametno je iskorištena i opća zaluđenost tajnim organizacijama i teorijama zavjere (gladni zeko skače je, moram priznati, najmaštovitija šifra za prepoznavanje koju sam dosad čuo) i dobro da se s time nije previše pretjerivalo jer bi se izgubila ona običan-čovjek-u-neobičnoj-situaciji premisa. Roger Donaldson, taj stari lisac trilerskih filmova (i to većinom kvalitetnih, da odmah naglasimo), znao je da ima iznadprosječno dobar scenarij u rukama i jako je dobro naglasio ono što vrijedi u njemu, a prigodno smanjio volumen na onom što ne vrijedi (iako završni obračun nije tako strašan kako je to moglo ispasti), stvarajući dobar omjer intrige i misterije, nimalo ne škodeći samom tempu filma (nije dosadan, jel’te, i nema praznog hoda) pa može mirne duše reći da je napravljen kvalitetan proizvod bez obzira na to što nije okrenuo zavidnu svotu na box officeu. Trebam li vam reći nešto više od svega ovog? Ako do sada niste shvatili kako se radi o iznadprosječno kvalitetnom filmu, ni nećete. Ali bila bi takva šteta da ga propustite. Vjerujte mi na riječ. Ako nećete meni, vjerujte gladnom zeki koji skače.

Leave a Reply

Your email address will not be published.