Transformeri: Tamna strana Mjeseca

Piše: Sanja Kežman

Transformeri: Tamna strana Mjeseca (Transformers: Dark of The Moon, 2011., 157 min.)

Redatelj: Michael Bay

Glume: Shia LaBeouf, Rosie Huntington-Whiteley, Josh Duhamel, Patrick Dempsey, Tyrese Gibson, John Malkovich

 

Publicistički tvorac blještavih besmislica koji se razvio pod okriljem Jerryja Bruckheimera, „oca“ sveameričkih skupocjenih blockbustera, a s vremenom i sam postao holivudski brand istih, jest nitko drugi nego li sam Michael Bay. Redatelj koji je svoj prvijenac režirao 1995., a riječ je, naravno, o Bad Boysima – bombastičnom akcijskom hitu koji je od Willa Smitha i Martina Lawrencea napravio globalno poznate zvijezde, stvarno umije napraviti popcorn blockbuster sastavljen od jeftine patetike i klišeja. I zbog toga je genijalac. Ok, mora se priznati da su mu The Rock (1996.), Armageddon (1998.), Pearl Harbor (2001.) i The Island (2005.) kod publike izazvali još veće oduševljenje, a činjenica da je na njima zaradio milijarde dolara sama za sebe govori koliko je dobar trgovac koji pomoću marketinških trikova uspije prodati svaki svoj proizvod i zgrnuti hrpu love. Iako nije jedan od onih koji na filmski uradak prenose umijeće karizmatičnosti, publici isporučuje točno ono što žele, bez da napravi išta posebno. I premda ga kritika ne voli, nije li to vrsta popriličnog uspjeha koji uspijeva rijetkima? Hm… lik možda nije vrsni umjetnik, ali je zato dobar zanatlija – s neosporivim talentom za komercijalu. Da je tome tako, dokazao je poharavši kino blagajne SF trilogijom Transformers – ekranizacijom nekada popularnog serijala, nastalom u suradnji s legendarnim Stevenom Spielbergom. Prvi dio franšize megapopularnog dvojca u filmskoj se verziji na velikim ekranima pojavio 2007. i pokupio kako naklonost mase, tako i kritičara.  Dok bi se o drugom nastavku dalo raspravljati, jer mišljenje kritike i publike uvelike se razlikovalo, treći dio spektakla… pa… za početak mogu samo reći da nije oduševio.

Dakle, iste godine kada je Neil Armstrong napravio „mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo“, svemirski brod Arka, jedini koji je uspio pobjeći s planete Cybetron za vrijeme trajanja rata između Autorobota i Decepticona, nehotimice se srušio na tamnu stranu Mjeseca. Arkom je upravljao Sentinel Prime, tadašnji zapovijednik Autorobota i izumitelj „Stupova“ – tehnologije koja je trebala osigurati pobjedu limenim automobilima, a ujedno i spasiti njihov dom. Optimus Prime i ostatak „družine“ saznaju za dugo čuvanu tajnu od strane NASA-e i naravno da spletom okolnosti opet dolazi do nevolja u raju. U međuvremenu, tu je i Sam (Shia LaBeouf) koji, u trećem nastavku ovog globalnog fenomena ima novu djevojku, Carly (Rosie Huntington-Whiteley),a djetinjarije koje (ne)svjesno izvodi uzrokuju probleme u sladunjavo plitkoj vezi. Da bi se popunilo vrijeme od 157 minuta koliko film traje, vraćaju se i „zločesti dečki“ Decepticoni, ovaj put s nešto širom postavom uništavajućih mašinerija. U nadi da će spriječiti prevlast zlokobnih protivnika, Autoroboti i ljudi još jednom se udruže i krenu u pohod ponovnog spašavanja idile američkog sna.

Film je nabijen fantastičnim 3D efektima i akcijskim scenama i u tom području je Bay nadmašio samog sebe. Ali isto tako, to je jedino što valja u ovom dijelu popularnog hita. Od predosadnog isfuravanja već viđenih fora, preko zaista loše glume nekih „velikih igrača“ do predugačke minutaže samog filma – tek nekolicina klišeja kojima ova akcija odiše. Bojim se da bi se ova recenzija mogla „izliti iz korita“ nabrojim li svaki fijasko, ali i Sizifa je onaj glomazni kamen toliko zaintrigirao da nije mogao, a niti želio posustati u svojoj nakani koliko god se ona činila nemogućom. Dakle, da krenemo od same radnje. Možda je bila dobra ideja povezati dokumentarac o lansiranju čovjeka na Mjesec s pronalaskom Cybertronove letjelice i tih početnih nekoliko minuta ovog Spielbergovog djela mi se svidjelo. No, isprazno dosadan scenarij o „teškom“ životu tinejdžerskog junaka Sama, problemima s njegovom Barbie djevojkom, glupavim starcima i još blesavijim poslodavcem – ne znam bih li to etiketirala kao nešto komično ili tragično. Možda ipak tragikomično. Nedorečenost radnje je sveprisutna, posebice u segmentima gdje Bay uporno stavlja ljude u prvi plan, čime potiče kontinuiranu ravnodušnost i nezainteresiranost u gledatelja, a veličanstvene robote ostavlja u sirovoj oazi premračne sumaglice. No, preživite li dva sata pukih besmislica koje je Bay pokupio negdje usput i nabacao u film, pri samom kraju dobit ćete nekoliko izvanrednih akcijskih scena s efektima koji oduzimaju dah. Finalna bitka popraćena je krutom glazbom s primjesama nostalgičnih tonova nade i iščekivanja izlaska vedrine iz ponora tame, dok auditivno i vizualno impresivna žestina izuzetno živopisno dočarava sferu neumirućih heroja i premorene tragedije.

Što se tiče glumačke postave, Shia LaBeouf je u sva tri nastavka apsolutno isti. S tom razlikom da su u prvom dijelu njegova nespretnost, naivnost i dječački đir bili pomalo simpatični, ali ovaj put me ta jednoličnost umalo uspavala. Ok, možda se nije moglo napraviti nešto više s obzirom na ulogu i na neki način nije on kriv što je netko od Sama želio napraviti podsmjehom izazvanog komedijaša, ali da se u gledatelju htjela izazvati baš tolika ironija… e, to je samo po sebi ironično. Kad smo već kod svih tih emocija, ono čemu sam se najviše nasmijala je nitko drugi nego li kopija poznate nam Megan Fox. Rosie Huntington-Whiteley – cura koja se nije usudila Bayja usporediti s Hitlerom kao što je to napravila naša Megan, a što ju je koštalo uloge. Osim par milijuna na računu, ništa nije izgubila tom izjavom. Koliko god bila privlačna, Whiteley bi se ipak trebala držati manekenskih voda, jer gledati je kao glumicu nešto je prestrašno. Muški dio populacije zasigurno se ne bi složio samnom, ali da sam htjela gledati Baywatch ili neki jeftini porno uradak, ne bih platila kartu za SF spektakl. Previše nepotrebnog poziranja, vidljive fake glume i trčanje u štiklama učinili su podosta scena smiješnim, ali ujedno i totalno neprikladnim i jeftinim za jedan akcijski blockbuster. Ono što se nikako ne smije zaboraviti je „ubacivanje“ Patricka Dempseyja, zvijezde serijala Gray’s Anatomy u ovakav žanr. Toliko razočaravajuće odrađen posao jedne globalne zvijezde da sam poželjela zaplakati. I to ne zbog toga jer nakon dva sata gledanja filma više nisam mogla sjediti na stolici, a niti zato jer sam zahvaljujući 3D verziji bila primorana dodatno umarati oči obveznim naočalama, već iz razloga što Dempseyja nikad nisam vidjela u goroj ulozi. Sve neka navučena gluma patetičnog klišeja neoriginalnosti. Općepoznato je da Bay cilja u nebesa, a pritom mislim na ogromne snopove love, ali napraviti ovakvu lakrdiju s pomanjkanjem kreativnosti mora da je bolesna šala na kojoj je netko testirao njegov smisao za humor, a slavni je redatelj i tu besmislicu upotrijebio u svoju korist te usput jako masno zaradio.

Sudeći po traileru, očekivala sam dobru zabavu s mnogo akcijskih elemenata i ponekim tugaljivim trenutkom. Ono što sam dobila podosta se razlikovalo od samih očekivanja. Očito da se Bay ne povodi za činjenicom „manje je više“  i zbog toga je nešto što je trebalo biti stvarno dobro djelo ispalo samo zabavna razbibriga. Poput dječje igre koja dosadi već nakon prvog puta.

Jedan komentar za “Transformeri: Tamna strana Mjeseca

  • redrum says:

    Manje vise se slazem sa recenzijom. Film nije ostavio nikakav dojam na mene. Izasao iz kina i rekao “eto, novi transformersi”.

Leave a Reply

Your email address will not be published.