Trance (2013.)

Piše: Vanja

Trance (2013., 101 min.)

Režija: Danny Boyle

Scenarij: Joe Ahearne, John Hodge

Glume: James McAvoy, Vincent Cassel, Rosario Dawson

 

Ranije ove godine dočepah se relativno svježih „Scagboysa“ i prva stvar koja mi je pala na pamet bila je: “Hura, radit će se prequel Trainspottingu.” Zašto ne, mislim, kad je već Welsh napravio isto knjizi (eh, da se mene pita). E sad, nevezano za hvalisanje kako ja zapravo nekad nešto i čitam, ako već ništa ne pišem, milijun je razloga zbog čega odista, što je sramota, nisam znala da Danny Boyle snima nešto. Nešto što se zove Trance. (To mi pomalo prerasta u običaj. Ali to sam već tako puno puta napisala?) Promakle su mi i vijesti stare više od godinu dana a koje sam ovdje pročitala valjda prekjučer. No, to je već imalo svoju veliku prednost i čar. Prijatelj prijateljevog prijatelja mi je preksinoć poslao poruku kako se može … odličan snimak „novog Boyleovog filma“ i ja tu padnem u nesvijest jer na čovjeka nisam pomislila od Olimpijade. Nisam imala na čemu ni pisati kako spada, ali stvari su se riješile u korist filma. No pisati o tome što očekujem od Dannyja već ne znam. To nikada nije konzistentnost, ne u segmentu tematike, radije iznenađenje. Neki Trance, pročitah tu u vijestima, bijaše snimljen još prije valjda 10 godina, ali ne pade mi ni na kraj pameti da prvo to gledam, vrijeme mi je trenutno zlatno, a ja u Boylea (gotovo) nikad ne sumnjam.

Dakle, Simon (McAvoy) je obrazovan dečko koji radi u aukcijskoj kući gdje ima doticaj s biserima umjetnosti vrijednima desetine milijuna funti. Međutim, kako nas Simonova naracija vodi kroz početak filma, ni na takvim mjestima se ne radi kao nekad, jer „no piece of art is worth a human life“. Dobar savjet, veli nam Simon tijekom obuke kad im glavni dražbovatelj drži obuku o postupcima po eventualnoj krađi. Ne glumite heroje, veli on. Simon, kako će se ispostaviti kroz skakutavu radnju koja me bacala naprijed-nazad, nije heroj.

Simon ima problema s kockanjem.

Simon se zadužio.

Simon je fin i ne poznaje kriminalce, pa je preko svog bivšeg dilera došao do jednoga, gospodina Francka (Cassel). Ali tu je ta slika koja svrbi, te Goyine „Vještice u zraku“, svrbi njena vrijednost a naposljetku, kad me film dovoljno izvozao, i njeno značenje. Sad ono što već svi znate, Simon postaje član Franckove ekipe (ha ha, ja to nisam znala). Dobije udarac u glavu i izgubi pamćenje. Izgubi on svašta. (Ni to nisam znala. Čari.)

Ritam – miran pa raskalašen. Lagan, neobavezan no intrigantan uvod podmazan je istim takvim notama koje, međutim, obećavaju skoru kakofoniju i ništa slabije vizualne atake, nešto što će nečijem uhu (ili oku) zasmetati. Ne dajte se. Sve ima svoje zašto. Nakon borbe s onim svim silama izbjegavanim i neminovnim „ah, znam kako će ovo ići“, iz ekrana izleti Danny i zalijepi mi jednu iza uha, rekavši: „sjedi i uživaj, ako uopće uspiješ i skopčati o čemu se radi“. Na zapovijed.

Da bi ovaj film funkcionirao na onoliko razina na koliko objektivno postoji (drama, psihološki triler, akcija), mora imati i veze/poveznice (oboje) te je tu Elisabeth (Rosario Dawson), zagonetna terapeutkinja koja će Simonu počupati sjećanja iz glave. (Pročitah jučer negdje kako je Trance nabijen seksom i grohotom se nasmijah. Impliciran je i kompliciran taj segment, naravno, ali tako napadan – ne. Ili su to u međuvremenu izrezali.)

Nije se čuditi Boyleovoj kameri, puna je trikova, tjerala me na skakanje kroz obruče kao i sama radnja. Upečatljivost pojedinih scena me gotovo fizički boljela i pojela. Sjene, odrazi, boje, svjetlost, sve se to skladno stapa i prelama kroz neočekivane zaplete koji vode prema ništa manje očekivanom kraju i to upravo onda kad „sam nešto skopčala“.

Glazbena podloga često iznenadi, napada, tek naoko nasilna, sasvim odgovara filmu, a kako mi je ovo ipak nekakav techno-psycho-triler (ako takvo što postoji), meni je savršena. Od Mobyja preko nota koje se provlače svo vrijeme i nerijetko u sjećanje prizovu film miljama daleko po bilo kakvoj vezi osim njih samih, redatelja i prekrasnih scena (npr. Sunshine), dodatno se pojačava efekt prekinute niti, popunjavanja izgubljenih (potisnutih?) dijelova svijesti, rasute slagalice, kockica. Naglašava poteze i osjećaje likova, čija dubina ili razrađenost očito nije glavni adut ovoga filma; naracija i scene koje promatramo u više navrata, svaki put s detalj ili dva više omogućuju nam i njihovo jasnije upoznavanje, uvlače u radnje, mjesta, napetost je tu, dok kamera slaže stvari na pravo mjesto, bez vidno zacrtanog šablona. Bili smo, vraćamo se po još detalj, pa idemo dalje, ali opet ćemo se vratiti, jer nije li …

Nemogućnost pogađanja smjera je, naravno, nešto što mi automatski diže film iznad prosjeka klasičnih twistera koji su tek dobri, jer su previše očiti. A ja volim kad počnem zijevati ali ne od dosade. Stoga i nije mjesto detaljno pisati  i otkrivati ono što će, iskreno se nadam, neke od gledatelja obradovati količinom napetosti, nekom čudnom zbijenošću svih sastojaka koji u određenom trenutku prsnu u vatrometu boja i zvukova i ostave poveliki „paf“.

Kako rekoh, likovi očito nisu glavni kec u rukavu, no daleko od toga da su nerazrađeni –radnja, glazba, boje, njih gradi sve što ih okružuje, popunjava ih mesom i onim unutra. Valjda sam zato deset puta i mijenjala mišljenja o Simonu, Francku, Elisabeth. McAvoy je dobar (htjedoh napisati „neočekivano“, ne znam zašto; a čudno, stalno sam mislila na Ewana McGregora), scene naracije su izvrstan uvod, akcent zagarantirano šarmantan. Možda bi (no to nikad nećemo znati) Fassbender iz uloge izvukao više no sasvim je bespredmetno o tome razglabati, priča je već ispričana. Što se tiče francuske ikone, tog nenadmašnog šarmera, brutalca ili vrckavog lopova, no prije svega glumčine – Vincenta Cassela bih mogla gledati i dok kopa nos. Ovdje jeste očekivani villain ali nije imao za cilj pomesti ostatak ekipe, što veliki glumci mogu prihvatiti bez problema, očito. Rosario Dawson lagano klizi kroz film i nikako je čovjek ne može u potpunosti smjestiti, je li ovakva, ili je zapravo onakva, no to joj je, jasno, omogućila uloga. A dobro ju je i odradila. Njena pokeraška faca (ipak vas ta baca u hipnozu gdje se tresete kao na barem 8 po Richteru, samo jednom riječju) također je vezivo koje nas provlači, uz Simonovu naraciju, kroz mnogobrojna „zašto i kako“.

Ne idete na sigurno, a znate, recimo, naziv mjesta/ulice ali ne i smjer? Znak, na primjer, pokazuje pravo, ja lijepo krenem tamo, ali nekako završim lijevo ili desno, čak i negdje gdje sam već bila, zbog raznih novih i neočekivanih momenata. E to je za mene psihološki triler. Ulašten i blistav, Trance je sjeo u post-olimpijski skockani London kao kec na desetku, uz prepoznatljive zvuke uvodne teme same ceremonije otvaranja, sniman na lokacijama koje nerijetko odišu čistoćom, minimalizmom, ali i otuđenošću, novcem. Bogat i  pun stila, „Trance“ boji hladne vizije svim nijansama crvene, zelene, plave, žute, dok kamera nesebično hvata impozantne scene i baca u očaj ptičjom perspektivom koja nerijetko gledatelja dovodi na granicu akrofobije, klaustrofobije ili, vrlo lako, neke treće. Upravo primarne boje caruju i snažan su kontrast ulici, krasnom, velikom no hladnom gradu, neonu, one su radnja, gluma, zaplet i emocija. A kako se tek gubitak pamćenja u to savršeno uklapa …

Postoji tu još masa caka, nota ili scena koje će vas (možda) podsjetiti na ranije Boyleove filmove, no ostavljam vam da ih otkrijete sami. Odista sam uživala u ovom filmu i sigurno ću ga pogledati barem još jednom i to skoro, kako bih potvrdila je li me netko mlatnuo po glavi pa sam bila u Londonu ili … a film?

Volim misliti kako će Trance podijeliti publiku – nekima će sjesti kao crni biser te će ga zavoljeti a možda i ponovno gledati, a drugi će ga otpisati u startu, ako već ne prekinu nakon pola sata. (Ma nemoguće.)

Vidite, pero mi je sasvim suho jer se mjesecima bavim zatupljujućim stvarima.

Ne budite strogi, zahrđala sam k’o čavli u trulom plotu.

Skoro i ja padoh u trans. Hoću li se probuditi kao i Simon?

2 komentara za “Trance (2013.)

  • Matea Rebrović says:

    jebena recenzija, idem ga odmah ilegalno priskrbit! 😀

  • Vanja says:

    Nema, jadna, jebena ili ne, ni sustav ozvjezdičavanja (wow, koja riječ, upravo izmišljena).
    Ali to je vjerojatno moja krivica, posebno sam poslala ocjenu 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.