Torinski konj

Piše: Jelena Djurdjic

Torinski konj (The Turin Horse / A Torinói ló, 2011., 146 min.)

Redatelj: Béla Tarr, Ágnes Hranitzky

Glume: János Derzsi, Erika BókMihály Kormos

Ocjena: 10

 

Dosta očekivanja ili pak skepse i unaprijed pozivanja na pretencioznost donosi svaki film Bele Tarra, a pogotovo ovaj, najavljen kao posljednji. 146 minuta u kojima se pojavljuju tri glumca, gdje su huk vjetra i muzika ravnopravni s glavnim likovima i gdje cijeli tekst filma ne prelazi jednu kucanu stranu neminovno u svakome stvori neki predutisak. Ovogodišnji sudionik berlinskoga festivala (osvojio FIPRESCI i Srebrnog medvjeda), kultni mađarski redatelj, nije iznevjerio ni jedne ni druge. Koliko je ljudi revoltirano napustilo salu, toliko ih je bilo raspamećenih.

Torinskoga konja otvara monolog, u kojem se prepričava poznata scena iz života Friedricha Nietzschea. Naime, 1889. godine Nietzsche se zatekao u talijanskom gradiću Torinu. Kada je izašao iz kuće, prisustvovao je sceni u kojoj nervozni kočijaš bičem kažnjava tvrdoglavoga konja. Nietzsche je pritrčao konju i zagrlio ga, jecajući, u pokušaju da ga zaštiti. Stanodavac izlazi iz kuće i uvodi ga unutra gdje Nietzsche izgovara posljednje reči („mama, vrlo sam glup“, parafraziram) i pada u desetogodišnju tišinu i demenciju nakon kojih umire. Ne zna se što je bilo s konjem. Ovo je priča o tome konju.

Film vizualno počinje desetominutnom scenom u kojoj stariji čovjek (János Derzsi) po olujnom vremenu vozi zapregu. Stiže kući, negdje Bogu iza tregera. Ženska osoba (kasnije se ispostavlja kći) pomaže mu u presvlačenju – stariji, bradati čovjek se služi samo jednom rukom (da ne citiram Saramaga, ali tko je čitao Godinu smrti Ricarda Reisa zna najbolje opise čovjeka koji ima jednu mrtvu ruku). U njihovim potezima jasno se očitava rutina. Dalje, dok se on odmara ona priprema ručak – dva kuhana krumpira. Jedu zajedno. Naizmjenično sjede ispred prozora. Spavaju. Ujutro ona ide po vodu do bunara. Oblači oca. Piju rakiju. Uprežu konja. Dalje su spoileri, mada je i ovo već spoil, najbolje je ništa ne znati.

I sad čitam neke komentare, tipa, ima dosta ponavljanja. Film prati šest dana života ovo dvoje ljudi, koji imaju svoj sistem funkcioniranja, koji žive životom za koji se od samoga starta pitate čemu, ali oni ga žive. Života i nema osim u boli je nekakav lajt-motiv. Bela nas je morao uvesti u njihovu ludu rutinu da bismo shvatili što promjene do kojih dolazi, i koje su nama banalne, znače njima. Tarr istančano prikazuje dvije suprostavljene ličnosti. Uzmimo, na primjer, način na koji jedu. On halapljivo, jednom rukom, neprirodno, teško za gledati i uvijek cijelu porciju od cirka jednog krumpira. Ona mirno, polako, nevoljno, uvijek jedva pola krumpira. Njega nam snima prvog dana, nju drugog, identičnim kadrovima koji su u potpunosti fokusirani samo na jedno od njih. Trećeg dana su zajedno tek u kadru kad jedu. Možda sad ovo zvuči pozerski i nebitno, ali dinamika filma ti jasno omogući da ispratiš svaku promjenu kadra. Kada ga budem gledala sljedeći put, neće mi biti mrsko izbrojati kadrove, jer mislim da se krećemo u broju do dvadeset, iz dvadeset postavki kamerom snimljeno je sve što treba. Uglavnom je kadar zakucan (u štali je uvijek fokusiran na konja, totalno zanemarujući ljude), i u rijetkim trenutcima kad se pomiče osjećaš uzbuđenje, napetost, ali te tehničke stvari ne opterećuju dok gledaš, nego si ih jednostavno svjestan jer ti je redatelj to priuštio.

Kamera je prva stvar. Druga je igra zvukom. Teksta skoro da nema, ali nema ni tišine. Naizmjenično se smjenjuju huk vjetra i nekoliko taktova muzike Mihalyja Vighe, muzike prema kojoj se Nick Cave čini kao Seve . Kad bih znala kako je uspio sa samo te dvije promjene napraviti milijun nijansi i ispuniti svaki trenutak filma, vjerovatno ne bih pisala ovu recenziju, nego snimala vlastiti film.

Treća  je stvar crno-bijela tehnika. Ubitačna. Kamera izgubljena u bijeloj košulji. Apsolutni mrak. I mnogo sive. Možda malo vuče na dokumentaristički stil, mada zapravo samo da bi se plastičnije opisala atmosfera, previše je autorskog da bi se stavila odrednica dokumentaristički. Kad smo već na što „vuče“ stil, da, vuče i na Tarkovskog, ali izborom tema on nadilazi formu i samim time čini usporedbu besmislenom (Tarkovski je zapetljan religijom, Tarr je životan – monolog čovjeka (Mihály Kormos) koji je došao po rakiju).

Četvrta stvar su glumci. Iako sam sigurna da su radili pod strogim nadzorom jer ovo je milijun posto autorski film, totalno su postali dvoje izgubljenih ljudi.

Relacija s Nietzscheom ima i tijekom filma, vjerojatno mnogo više nego što se iz samo jednog gledanja može zaključiti. U nekom momentu kći dobiva knjigu koja vizualno asocira na Bibliju, ali tekst koji ona čita totalna je suprotnost svemu kršćanskom pa se tu stvara jasna aluzija na poznati stav o kršćanstvu kao nihilističkoj tvorevini.

Sama priča oko konja je, čini se, dosta individualna, odnosno svatko je treba nekako prespojiti za sebe i iskonstruirati što će s tim podatkom koji je to točno konj. Najprije postoji tumačenje po kojem cijela Nietzscheova teorija pada u vodu ovim postupkom, ali i ono po kojem je spašavanjem konja ona zapravo kompletirana. Tarr nudi sljedeće viđenje: možda konj, kojeg nitko dalje ne prati u poznatoj priči, može spasiti cijelu priču. Možda je on svojim životom izvadio stvar, a da mi to ne znamo. Da vidimo što je bilo s njim.

U razgovoru poslije projekcije, Tarr je rekao: “Mnogi misle da film opisuje nekakvo apokaliptičko vrijeme. Ali apokalipsa podrazumijeva neki veliki događaj, neki šou. Ovo je način da se progovori o pravoj smrti i kataklizmi, onome što nam se svaki dan događa, onome na što nam životi svaki dan liče. (…) Napravili smo nešto što je s jedne strane manje, a s druge mnogo više od igranog filma… On je pred vama, napravljen je zbog vas, i na vama je da odlučite kakav je.”

Najbolji je.

4 komentara za “Torinski konj

Leave a Reply

Your email address will not be published.