Topla tijela (Warm Bodies)

Piše: Marin Mihalj

Topla tijela (Warm Bodies, 2013., 98 min.)

Redatelj: Jonathan Levine

Scenarij: Jonathan Levine

Glume: Nicholas Hoult, Teresa Palmer, John Malkovich, Rob Corddry, Dave Franco

Ocjena: 7/10

 

Romantična je komedija nekoć bila iznimno cijenjen žanr. Lubitsch, Capra, kasnije i Wilder, autori su nekih od najboljih filmskih uradaka uopće, da ne govorimo o njihovoj viziji ljubavi i svim [duhovitim] oblicima u kojima ona dolazi. Tijekom godina autori takvoga kova su izumrli, stoga je i razumljiva glorifikacija tek korektnih romantičnih komedija novijega doba. Silver Linings Playbook, primjerice. S druge strane, popularizacija zombija u okvirima filmskog svijeta počela je Romerovim uratkom Night of the Living Dead. Filmovi strave, nekada rađeni ne bi li izazvali bojažljivu reakciju gledateljstva, a nekada i, uz navedeno, kao britak socijalni komentar, godinama su bili nespojivi s komedijom, mada je bilo iznimki koje su, razumije se, potvrđivale pravilo. Miješanjem žanrova koje je nastajalo u proteklih četrdesetak godina dovelo nas je danas do toga da osnovna premisa filma može sadržavati poetiku i Lubitscha i Romera, što je u novije vrijeme najbolje eksploatirao dvojac Wright/Pegg kreacijom izvrsnog zom-coma Shaun of the Dead. Nazočnost i jačanje zom-com podžanra potvrđuje i niz korektnih uradaka nastalih u recentnije vrijeme, a kao najkvalitetniji se izdanci spomenutoga podžanra ističu Zombieland te najnoviji uradak Jonathana Levinea, Warm Bodies.

Kao i njegovi prethodnici, Warm Bodies izvrće sva pravila o zombijima na glavu, time stvarajući drugačiji univerzum koji živcira nešto stariju publiku, naviknutu na dobra, stara vremena u kojima zombiji nisu mogli trčati, nekmoli razmišljati. U najnovijoj reinterpretaciji podžanra, Levine predstavlja priču o lešu, zombiju R-u, koji se zaljubi u sasvim živu Julie. Zaljubljenost budi srce, a svakim sljedećim otkucajem R sve više i više podsjeća na ljudsko biće, te se time približava Julie. Nameće se pitanje, pak: kako će Julie reagirati kad sazna da je R ubio njenoga dečka i pojeo njegov mozak; kako će, u slučaju da Julie popusti pred R-ovim neuobičajenim udvoravanjima, na sve to reagirati njen otac Grigio, zapovjednik specijalnih jedinica koje su zadužene za rješavanje pitanja ‘zombi’? Početna je stavka WB-a šekspirijanska. Naime, znajući imena naših protagonista, R i Julie, nije teško zaključiti o komu se tu radi – Romeu i Juliji. Nije to ni klasičan konflikt dviju obitelji, Kapuleti i Monteki, koji ih razdvaja, ali je Romeova pripadnost neživima i Julijina živima dovoljna da se na njihovu vezu, kakva god ona bila, ne gleda isuviše blagonaklono. Ukoliko postoji tračak sumnje da sam u krivu, da ovo nije R+J slučaj, dovoljno je pogledati scenu kada R stoji ispod balkona i doziva Julie.

Levine ovaj uradak koristi ne bi li odaslao par otrovnih strelica u smjeru razvidne alijenizacije pojedinca u modernom društvu, ukazujući na to da upravo zombi, sa još dva, tri preostala neoštećena neuorna, više želi biti društveno ljudsko biće, tj. da je on živ, dočim su živi – neživi. Usput, svladavši sve aspekte određene podžanrovske estetike, redatelj je uspio prikazati zanimljivu viziju postapokalipse koja se događa upravo u ovom trenutku. Audio-vizualni je pečat gdjegdje derivativan, kao i stilske akrobacije; mladi glumci, potpomognuti rutinskim izvedbama starijih, briljiraju. WB (bi) se mogao okarakterizirati kao punovrijedan uradak, ali da bi se to dogodilo nisu se smjela događati odstupanja od pravila koja je redatelj i scenarist sam stvorio. Ostavimo li po strani i šekspirijanski leitmotiv, koji je izgleda ukorijenjen u svaku priču o [zabranjenoj] ljubavi, naivan no i poželjan socijalni komentar, WB nudi pregršt dobre zabave, odlične glazbe, a i zbog same tematike najbolje ga je pogledati u društvu. Namig, namig.

3 komentara za “Topla tijela (Warm Bodies)

  • Johnny! says:

    Mene je film toliko neizmejrno naživcirao! klišej za klišejem, sranje za sranjem. mislim film je svjestan toga koliko je loš, ali me svejedno živcirao! Ali me i zabavio. Užasno sam podvojena. I is it just me ili romeo i julija izgledaju ISTO KAO edvard i bela??

  • Decadent Sympozium says:

    Negdje u procesu, film iz perspektive zombija koji se actually vraća u prirodno stanje zahvaljujući emocionalnoj komponenti ljudi, ispričanu na šekspirijanskim premisama Romea i Julije, s nešto sociokritičkih osvrta na aktualno stanje, i blijedim mladim momkom koji priča više od svih drugih na filmu iako je mute, i jedini kojem Malkovich ne kaže fuckface, je nekako u glavi hrvata postao ili a) ‘twilight kopija’ ili b) klišej nad klišejem. Jedini film koji je u posljednje vrijeme pretrpio ovakvu nepravdu i pritom propao bio je Judge Dredd. Njega je Kroejša dobro prihvatila, ali je zato ovaj slatki film neutemeljeno dobio po glavi. Bez-veze.

  • Lass says:

    slažem se sa prvim komentarom, kolko mi je loš film, tolko mi je i na neki simpatičan način ok. ne znam.

Leave a Reply

Your email address will not be published.