Recenzija s FEST-a: Top je bio vreo (2014.)

Piše: Jelena Djurdjic

Poslije mnogo godina (Do koske, 1996.) Boban Skerlić snimio je film. Selektori ovogodišnjeg 42. FEST-a  pogledali su ga i skapirali da je to to, našli su film da otvori festival! Ideja u načelu neloša – promovirati domaću kinematografiju, koja ionako tragično nema svoj festival (Niš i Sopot tko dobaci šali li se?), i izbjeći temu ‘nitko na festival neće nam doći’.  Gorak ukus u ustima može ostati zbog onog trećeg faktora –  gledljivosti odabranog ostvarenja. Najbolje što se o filmu Top je bio vreo može napisati je da nije skandalozno loš.

Prije okvirno tri godine krenula je priča o adaptaciji istoimenog romana Vladimira Kecmanovića. Producent Tihomir Stanić odabire Skerlića za rad iza kamere. Do ovog trenutka mislim da se sve strane slažu u tome šta se dešavalo.  Nadalje kreću peripetije – redatelj tvrdi da je pisac sam napisao očajni adaptirani scenarij, pisac kaže da je redatelju trebalo tri puta da ubode adaptaciju a da ni taj treći put nije valjalo. Spominje se i da je Sidranu nuđeno, ali je kod novca zapelo. Pred premijeru sukobi su eskalirali, jer Vlada nije bio zadovoljan snimljenim,  posebno  izmjenjenim krajem, a sve jer mu je obećano da će biti konzultiran. Iz ovih isječaka sapunice mogu se postaviti bar dva relevantna pitanja – pravi li tko u srpskoj kinematografiji ugovore ili je sve burazerska šema i ima li redatelj pravo tumačiti knjigu/scenarij i zapravo stvoriti novo umjetničko djelo (fino poentiranje Skerlića da ideja filmovanja knjige nije tu kako bi se nepismenima izašlo u susret)?  Ono što je od samog starta djelovalo kao pizdarija – spojiti dva čovjeka koji su se i svojim javnim deljovanjem jasno pozicionirali lijevo i desno, a na temi ‘antiratne drame očima  dječaka tijekom opsade Sarajeva’,  fino se istom i pokazala, posebice ilustrirana uvredama kojim su se počastili u intervjuima, pogađate gdje koji, Danasu i Politici. I onda nastavili opet, i opet jedan drugom pisati otvorena pisma, valjda misleći da živi nismo dok njihove istine ne saznamo. Što bi naš narod slobodno preveo s latinskog, što se kilavo rodi kilavo se i sahrani.

12

Ako film ipak odgledate, vidjet ćete da je ideja bila da se snimi, dakle, ratni film, izmješten s fronta u pozadinske linije, okrenut građanima, civilima, baš onim za koje se valjda država stara i bori. I dalje se išlo, pa se užas rata želio dočarati očima budućnosti svih nas, očima dječaka. Jedan od njih, tokom opsade Sarajeva i granatnih napada, gubi roditelje. Susjeda Hatidža se nadalje stara o njemu, ali uskoro se pokazuje da nitko nikog ne može ni od čega zaštiti. U ovom kratkom sinopsisu svjesno i namjerno nema crtanja tko je tu koje nacionalnosti, ali ne nadajte se da to u filmu/životu nije bitno.

Potreba da se ispriča priča iz vizure neaktivnih sudionika rata potencijalno je taj neki novi ugao koji nam je nedostajao u filmovima koji se bave devedesetima. Pored redateljskih brojnih nesretnosti, protiv filma najviše radi njegova scenaristička neopredjeljenost i nefokusiranost. Naime, nije se uspjelo izabrati je li težište priče na dječacima ili odraslima. Te dvije stvari do kraja su išle uporedno i podjednako, i jedna drugu gušile – odrasli nisu dovoljno profilirani, i ni tu nije odlučeno ide li se idejom ‘skup skečeva’ ili razvoju likova (toliko su “kompleksni” da svakog u dve riječi možeš opisati); djeci je opet dat prostor, i valjda je to trebalo biti esencija – odrastanje u doba rata, ali previše sterilni pristup i nedovoljna dramaturška i emotivna nabijenost obilježile su tu polovicu filma. Ne može se sad reći da je on tu nešto ispreskakao, koliko zapravo nije uspio uvesti scene i podvući ih atmosferski i značenjski, te one deluju usamljeno. Doda li se tome preslabi i déjà vu pokušaj demaskiranja paravojnih formacija, koji se kao motiv provlači u više navrata, kojim se i redatelj ponosi, očito je da se kompas izgubio, a antiratna oštrica je tupo, politički korektno, uplašeno ubadala a zapravo tek štipkala neke od najvećih krvnika rata (npr., cijela scena ubojstva one obitelji neobjašnjivo je propuštena šansa, nezavisno od toga što je u knjizi). Klišejizirane replike, istrošene i netočno dozirane, u više navrata proizvode transfere blama (ili recimo scena pjevanja  – ako li se nije moglo sretnije poentirati, bolje da se ništa nije ni snimilo), i tu ni izuzetna Anita Mančić s par upečatljivih monologa, klinci, pokoja scena ili rečenica , ne mogu pomoći. Redateljska dosadnost najviše se prepoznaje u ponovljenim kadrovima zgrade, snimanju iz prikrajka (svaka scena na stepeništu), ili nevjero jatno očajno snimljenoj sceni bježanja preko mosta, i to dva puta!  Ta manira do kraja djeluje kao puko stilsko rešenje, a ne postupak kojim se metaforički nešto dobija. Završetak, zbog kojeg će se mladi Kecmanović jesti do kraja života svjestan da mu knjigu ovi nepismeni neće ni pročitati, zapravo i nije toliko loš na nivou ideje, ali zbog onog što mu prethodi taj top uperen u nas ne ježi, nego zamara. Neozbiljno bi bilo ne pohvaliti Skerlićev pristup kojim se odustaje od humorističkih scena, uz par uspjelih izuzetaka, kao i fotografiju Dušana Joksimovića.

7

Blefiranje je prva asocijacija na Top je bio vreo. Blefiranje da se brine, blefiranje da se osuđuje, blefiranje da se traže odgovori. Blefiranje da se išlo srcem, blefiranje da imamo hrabrosti da izguramo priču, tu jednu, koja može biti krvava a ne mora uopće, koja neće reći tko je kriv za sve, ali koja smije za jedan ovaj i jedan onaj slučaj uperiti prstom i da je boli uho što će tko reći. Blefiranje da znamo koliko je u ratu grozomorno i blefiranje da ćemo ovako negdje stići.

4 komentara za “Recenzija s FEST-a: Top je bio vreo (2014.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.