Ti mene nosiš

[I. Juka, 2015.]

8.5

REŽIJA

Ivona Juka

SCENARIJ

Ivona Juka, Anita Juka

GLUME

Nataša Dorčić, Lana Barić, Nataša Janjić, Goran Hajduković, Helena Beljan, Voja Brajović, Damir Markovina

SAŽETAK

Svi koji zbog nepremostivih predrasuda dopuste da im 'Ti mene nosiš' promakne, ostat će uskraćeni za iskustvo uživanja u jednom po svim kriterijima odličnom filmu.

8,4

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

8,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Sven Mikulec

U borbi za solidnu gledanost u kinima debitantski igrani film Ivone Juke naslovljen Ti mene nosiš, koji je premijeru doživio jučer navečer u Cinestaru i MSU-u, neće se morati nadmetati samo s konkurentskim filmovima koji caruju multipleksima. Najveća prepreka ovom, sve moguće pozornosti vrijednom, prvijencu bit će prije svega hrvatska publika i teško zaobilazan zid satkan od predrasuda prema lokalnim proizvodima. Ako je Kristijan Milić (zasluženo) obasipan hvalospjevima zbog unošenja daška svježine u učmali podrum domaćeg filma, onda bi Ivoni Juki trebalo podići spomenik. Dok je Milić gledatelje iznenadio punokrvnim akcijskim filmom koji bi lako mogao proći kao holivudski produkt, Juka je na stalna jamranja o hrvatskom filmu i njegovom neumornom forsiranju teških drama odgovorila – teškom dramom. Zbog toga osobno mislim da Ti mene nosiš nema svijetlu kino-budućnost, unaprijed osuđen na tešku borbu i izvjesnu propast. Ali baš kao što je slučaj s Leonidom i njegovim suborcima kod Termopila – što je motiv koji posuđujem iz filma, a ne moj pokušaj da se pohvalim propalom povjesničarskom karijerom – borba unaprijed osuđena na propast Juku neće spriječiti da ostane zapamćena. Svi koji zbog nepremostivih predrasuda dopuste da im Ti mene nosiš promakne, ostat će uskraćeni za iskustvo uživanja u jednom po svim kriterijima odličnom filmu.

Kompleksna priča strukturalno bi se mogla podijeliti na tri poglavlja, iako je važnih likova puno više i spaja ih osjetno čvršća veza od povremenog slučajnog susreta na ulici. Dora (Helena Beljan) je tinejdžerka koja odrasta u obitelji razorenoj do temelja: majka Lidija šminkerica je na setu hrvatske sapunice Zatočenici sreće, koja prezire svog supruga, Dorina oca narko-dilera i sitnog kriminalca (bivši vođa BBB-a Goran Hajduković ‘Čupko’) koji je propustio dobar dio odrastanja svoje djece. Na istoj sapunici radi Nataša (Nataša Dorčić), producentica koja očekuje dijete i pokušava balansirati iznimno stresan poslovni život s pripremanjem terena za dugoočekivanu kćerkicu. Set Zatočenika sreće s njima dvjema dijeli i Ives (Lana Barić), redateljica koja puca po šavovima jer je kronično iscrpljuje briga za dementnog oca (fenomenalan Voja Brajović) s kojim dijeli stančić.

a

Nepopravljivi kriminalci, nemogućnost dobivanja druge prilike, nevjerni muževi, nesretne supruge, zanemarena djeca, neobnovljivo pokidani odnosi, trudnoća, natruhe incesta – Ti mene nosiš u svojih dva i pol sata sadrži sve što bi, primjerice, Zatočenici sreće mogli ugurati u deset sezona, i nemojte misliti da je ikakva slučajnost što je Juka kao točku poveznicu svih svojih priča, ili da budem precizniji – svih svojih šarenih rukavaca jedne te iste priče, odabrala baš snimanje sapunice. Nije slučajan ni Natašin komentar da “zna da su joj serije glupe, ali im barem plaćaju piće”. Ne bih rekao da je išta u ovom filmu slučajno, ali simbolika ni u kojem trenutku ne ostavlja dojam napadne ili forsirane. Uvijek je lijepo vidjeti film koji ne podcjenjuje publiku, pa tako ni ovdje gledatelju ništa nije previše eksplicitno skicirano. Odnosi među likovima lijepo su izgrađeni, sama karakterizacija likova fino je, dozirano i suptilno odrađena, dijalozi su iznenađujuće prirodni, tečni i uvjerljivi. Gluma je, u nedostatku boljeg izraza, zbilja impresivna. Dorčić je vjerojatno imala najteži dio posla i odigrala je savršenu ulogu, Janjić se cijela predala svojoj Lidiji, Lana Barić mi je apsolutno otkriće. Naturščik Hajduković je izrazito upečatljiv, iako mi je trebalo nešto vremena da se naviknem na njegovu dikciju. Mala debitantica Beljan je izvrsna. U trenucima kad oponaša Zdravka Mamića, komentira Dinamove nogometaše i mašta o svojoj budućoj menadžerskoj karijeri („trčat ćete vi meni, piceki“), ali još i više kad istovremeno pokazuje svu svoju djetinju ranjivost i tvrdoglavi impuls za preživljavanjem. Nije slučajno ni što je tagline filma nema izdaje, nema predaje, četiri riječi koje vjerojatno najbolje opisuju ono što sam ja doživio glavnom temom filma: sposobnost čovjeka da ustraje, da se bori, da nastavlja živjeti koliko god ga život prividno tjerao da odustane.

U filmu je toliko stvari koje su mi se dopale da mi je teško ugurati ih sve u jedan tekst. Priču ponekad prekidaju nadrealne, snolike scene, koje nam otkrivaju izmučenu psihu ili nemogućnost bijega od staroga života, ili vizualno dojmljivi prizori iz djetinjstva, koji bacaju nešto dobrodošlog svjetla na poteze koje likovi vuku u sadašnjosti. Posebno mi se svidjelo Ivesino stilizirano sjećanje na druženje s ocem na nekakvoj šljunčari prije valjda 25 godina. Ne smijem zaboraviti spomenuti ni trenutke nadahnutog humora, često s malom Dorom u centru zbivanja, nekoliko dobro izrežiranih scena seksa, pa i jednu nesretnu palačinku koja je pala kao kolateralna žrtva. Stvarno je štošta ubačeno u film, i ne mogu sa sigurnošću reći što bismo, ako išta, mogli iz njega izbaciti da malo srežemo tih 155 minuta, i to su istovremeno dva velika komplimenta djelu. Prvo, proletio mi je pred očima usprkos dužini i nisam se ni na sekundu ulovio da razmišljam o ičemu drugome osim onome na platnu; i drugo, kad ne možete procijeniti što se moglo izbaciti iz priče onda je logično zaključiti da je sve u filmu ondje s dobrim razlogom.

a3

Ti mene nosiš izgleda vrhunski i odmah na prvi pogled odudara od onog što smo navikli gledati u domaćoj ponudi. Velik dio zasluge za ovo sigurno ide proslavljenom južnoafričkom koloristu Normanu Nisbetu, koji je radio na filmovima poput Von Trierove Melankolije ili mileniumske Girl with the Dragon Tattoo. Nije samo fotografija svjetska – glazbu za Ti mene nosiš skladao je talijanski glazbenik i skladatelj Teho Teardo. Prelagano bi, međutim, bilo napisati da zbog ovoga Jukin film ostavlja dojam svjetskog, a ne domaćeg proizvoda, kao što bi bilo nepošteno zaključiti da ostavlja dojam dobrog filma jer u sjećanje priziva rad proslavljenih redatelja, poput primjerice Innaritua, s kojim stilski gledano ima dodirnih točaka. Nema dileme da Nisbet, Teardo, ali i direktor fotografije Mario Oljača te montažer Vladimir Gojun, obavljaju izvrstan posao, no Ti mene nosiš iskače iz okvira domaće kinematografije prije svega zbog kvalitete scenarija, koji vješto barata svim narativnim rukavcima nimalo nam ne vrijeđajući inteligenciju, gotovo univerzalno kvalitetne glume, izbjegavanja patetike i inzistiranja na sentimentalnosti, a naposljetku i autoričine hrabrosti da ide kontra struje i odlučno predstavi svoj samouvjereni rukopis publici koja je ovu kvalitetu dosad uglavnom morala tražiti izvan granica Hrvatske.

Sam naslov filma, pak, dobro je pogođen jer baš je to ono što povezuje naizgled nasumične priče kojima svjedočimo. Nataša u svom trbuhu nosi dijete, ali to je dijete razlog zbog kojeg ona živi i bori se. Ives se brine o bolesnom ocu, pere mu veš, vodi ga liječniku, trpi sve njegove promjene raspoloženja i skuplja ga po gradu kad odluta u gaćama, ali čim ga ostavi u staračkom domu ona shvati da bez njega ne funkcionira, da joj je potreban koliko i ona njemu. Mala Dora treba svog otuđenog oca, ali da bi on postao čovjekom kakav želi biti njemu je potrebna ljubav i podrška njegove djece. Nijedan odnos u filmu nije jednostran – svi sve nose – što je osnovni razlog zbog kojeg mi ne zvuči pretenciozno napisati koliko ovaj film ustvari zrači životom. Juka je snimila krišku prosječnog života, sa svim problemima s kojima se pojedinci hrvaju svakodnevno, sa svim radostima, sa svom tugom, stresom, pritiskom i razočaranjima. Ti mene nosiš je emocijama nabijena, dirljiva stranica istrgnuta iz života, i ono što ja, emotivac, iz filma izvlačim kao najveću vrijednost njegov je ipak optimističan ton, hvatanje ukoštac s temama koje na papiru zbilja izgledaju tmurno, depresivno i sasvim prikladno za jednu „tešku drametinu“ koje se Hrvati groze, ali koje kroz platno nepogrešivo emaniraju ljudskost, ljubav i nadu.

12 komentara za “Ti mene nosiš

  • Gjuro says:

    Meni je naslov grozan, kao da želi ubiti i teoretsku šansu da privuče znatiželjnog gledatelja. Ali kad ga je Sven nahvalio, gledat će se. I to u kinu.

  • Sven Mikulec says:

    Ne znam, Gjuro, meni je iznenađujuće dobro sjeo. Možda ima veze i s očekivanjima s kojima dođeš u kino. Javi dojmove.

  • Matea Rebrović says:

    Ooooo, koja lijepa recenzija, Svene! Radila sam jučer na premijeri, bilo je…fensi. I tiho 😀 Zbilja je toliko dobar? Čula sam već puno komentara poput “Domaćica? Traje 2 i po sata? Otpisujem.”. Dajem priliku nakon ovog teksta! Naš film jednostavno nije dovoljno cijenjen.

  • Kaj ti stara radi Zadar says:

    Film je odličan, puno bolji od recimo jedne Gone Girl, na koju su svi toliko svršavali. Nije dosadan dužini usprkos, izgleda svjetski i konačno KONAČNO ne tematizira ni rat ni Srbe (sic! Zvizdan), a konačno i ne zvuči potpuno fejk (mislim na govor). Osim toga, jako je lijepo vidjeti sjedište BBB-a u Mediki 😀 😀 I odlična fora s kamenjem. Definitivna preporuka.

  • Darko says:

    Pogledao neke scene iz filma prilikom gledanja intervjua s redateljicom i svaka prikazana scena mi se činila usiljena s preglumljavanjem i glumatanjem kao u lošim sapunicama, a posebno ona scena plesa. Preskačem, unatoč dobroj promociji.

  • Martina says:

    Film je fantastičan i za gledanje je više puta. Baš kao Sven, ni jednom se nisam uhvatila da razmišljam o ičemu što nije na platnu. Mene je odnio. Ovaj film će sigurno ostati i dugo nakon ovog vremena. Ne bavi se već potrošenim temama, ono, srbi i hrvati.., nema usiljenosti i da, stvarno ne vrijeđa inteligenciju! To mu je možda i najveća prepreka da bude gledan. Darko, gluma je najbolja do sad na našem filmu! Nema usiljenog, ni malo! Ma, ni mrvicu. Imaš dojam da su to stvarno ti ljudi. Stvarno je šteta ako ćeš preskočit ovo remek djelo! :-)

  • maja says:

    Ja sam ga gledala na onim neugodnim stolicama u MSU tijekom Obiteljskog filmovanja i moram priznati da mi je vrijeme proletjelo. Stvarno nije razvučeno. I nije baš takva teška drama kao što se navodi u tekstu. Ima nekakav sretan kraj koji nije ljigav i srecedrapajući nego je stvarno životan. Možda ga ja tako doživljavam jer sam našla neke poveznice sa svojom obiteljskom situacijom. Happy end s odmakom.
    A scena s kamenjem je i meni super. Prva pomisao mi je bila posve praktična – koliko su se trudili da sve to tako poslože! I scena s palačinkom je hmmm… Inspirativna :)

  • Gjuro says:

    Evo, privremeno mi je razbio predrasude o domaćem filmu. No baš zato što djeluje totalno svjetski (pogotovo fotografija, glazba, atmosfera – i gluma, jebote!), pristupit ću mu kao bilo kojem kvalitetnom filmu, a ne djetetu s posebnim potrebama.

    Dakle, ugodno me iznenadio, ali ipak mu fali nešto da se s ‘okej’ uzdigne u sferu ‘stvarno dobrog’. Mjestimice nepotrebna patetika (čitaj: kad ne znaš što bi sa scenarijem, neka lik brizne u glasan plač), poneki kliše i osjetan pad ritma u zadnjem dijelu i s njime povezano predugo trajanje ipak malo kvare dojam. Ta treća priča mi je općenito slaba i zapravo suvišna – evo što bih osobno izbacio iako onda ne bi bilo one scene s palačinkom i najbolje scene seksa. Ali da ne budem pizda, završit ću s pozitivnom notom. Lana Barić i mala Helena Beljan totalno su me oduševili, a i na momente mi je stvarno bilo kao da gledam balkansku suradnju Inarritua i Arriage. I, naravno, pohvala redateljici što je imala muda u film staviti klince koji se napušavaju i onaj specifičan ljubavni odnos. Gledati i uliti si nadu u domaći film. :)

  • Vesna Šredl says:

    Film je opako neušminkan, opor i mučan, a opet sjajan. Ništa u ovom filmu nije po mom ukusu, ali mu ne mogu zanijekati onu golu estetiku iscijeđenu iz sive i hladne svakodnevice. Ovo mi je kao “srce u snijegu”. Ne sviđa mi se scena seksa s palačinkom, ali ne zato što je nefunkcionalna, nego mi je žao što se to događa. Ali događa se, dio je baš takve priče. Gluma je izvrsna, Voja Brajović je poslovično dobar, svi su glumci igrali s punom snagom, Nataša Dorčić, što bi se reklo, ne može omanut, ali mi je iznenađenje (ugodno) bilo lice dilera, puno ga je filmsko platno, kamera ga voli.

  • Gjuro says:

    Daklem, sad kad sam pogledao govneto od “Zvizdana”, Jukin film čini mi se senzacionalno dobrim. Ubuduće neću cjepidlačiti kod takvih anomalija hrvatske kinematografije, majke mi.

    Ajmo, Damjane, recenzirat Matanića. 😀

  • Baya says:

    Film je realan i govori o malom običnom i prosijećnom Hrvatskom čovjeku,Domoljubu i Hrvatskim Braniteljima-DDR/MDDR,mada u filmu nismo vidili našu braću po oružju generacije 1964-1975,tako zvane izgubljene generacije,jer moramo shvatit da film govori o tebi,njemu i meni.Čupko brate imaš od svog frenda s tribina i Hrvatskog Branitelja palac gore,jer oni koji ne znaju našu generaciju,onda bolje da ne gledaju film,jer kroz njihove moždane vijuge neće doći ono što smo mi prolazili i još uvijek prolazimo i borimo se kao’91 da preživimo u našoj nam zauvijek jedinoj majci Domovini Hrvatskoj koja je stvorena i obranjena na krvi i muci ove generacije,naše pobjedničke generacije,a pokradena od istih lica koje gledamo svaki dan u novinama ili na TV-u. 😉 .
    Pozzz…

  • Miško says:

    Film je loš, nepovezan, dijalozi su isprekidani, usiljeni. Lani B. su uvalili psovki dovoljno za deset eksplicitnih filmova. Mamićev potrčko Čupko je loš čim progovori, a ekonomsko-propagandne poruke kojima se prekida film sa Mamićevim monolozima su iritantne, kao i mala glumica sa njima. Dobar dio scena bi se mogao izbaciti kao nepotreban i nedorečen. Loš film oko kojeg se diglo previše prašine radi raznih kontroverzi i ciljanih vanfilmskih intriga.

Leave a Reply

Your email address will not be published.