The World’s End (2013.)

Piše: Marin Mihalj

U godini gospodnjoj 2013., koja je obilježena kinematografskim kreativnim a bome i financijskim promašajima, posljednji sam spas recipijentskog razuma tražio u uratku The World’s End ili svršetku »Cornetto« trilogije. Očekivanja su bila velika, naravno, jer su prva dva dijela spomenute trilogije, Shaun of the Dead i Hot Fuzz, postavila visok standard. Crveni kornet ili krv zombija svojevrstan je začetnik rom-zom-coma; plavi kornet predstavlja policijsku uniformu; zeleni, pak, vanzemaljce. Prije nego se dotaknemo vanzemaljaca, vrijedi spomenuti razloge zašto su prva dva filma Edgara Wrighta bila uspješna. Oba su duhovita, a kad radite komedije – bolje bi vam bilo da ste jebeno smiješni. Podjednako su skloni referiranju na starije, kultne uratke koji su inspirirali scenaristički duo Pegg/Wright, ali i na zabavan serijal Spaced, čiji su tvorci – opet! – Pegg i Wright. Ostavimo li po strani inteligentne reference i šale na vlastiti račun, ostaje nam sljedeće: SotD je jedna od zrelijih studija prokrastinacije i ljubavi, dočim je HF vjeran prikaz izlaska iz samotnjačke ljušture. Dakle, ispod filmofilske i filmomanske prirode spomenutih autora nalazi se i razvidna čovjekoljubivost.

1

Nova je kreacija Pegga i Frosta Gary King. Gary je četrdesetogodišnjak koji voli popiti čašicu ili dvadeset viška, a u slobodno je vrijeme znao biti i narkoman. Pegg i Frost ga predstavljaju upravo u trenutku dok priča svoju životnu priču u krugu ostalih članova AA grupe. Na kraju iste, Garyju iznenade sine: najsretniji trenutci njegova života upravo su oni provedeni u rodnom gradu Newton Havenu, netom nakon završetka srednje škole. Tad je s nekolicinom najboljih prijatelja pokušao završiti Zlatnu milju, tj. popiti gdjekoju rundu piva u svim pubovima, njih čak dvanaest. Prije dvadeset godina misija je bila neuspješna, a hoće li im ista misija poći za rukom dvadeset godina kasnije ne ovisi samo o Garyju, nego o njegovim prijateljima s kojima više nije u najboljim odnosima, sve zahvaljujući dugogodišnjem pijančevanju, drogiranju i svemu onom što ide uz to. Gary baš nema sreće, jer mu u ostvarivanju cilja ne odmažu samo prijatelji, nego i neminovan kraj svijeta, čini se.

Osporavatelji Wrightovih uradaka najčešće se vole uhvatiti za verbalne rafale protagonista te frenetičnu montažu, pa će im ovaj uradak, više nego prethodni, dati materijala za oštru kritiku. Ako ste kao ja poklonik spomenutoga, onda ste svinja u blatu, jer sve je podignuto na još veću razinu. Otud i potreba za opetovanim gledanjem filma – zbilja je teško uloviti i shvatiti sve poveznice nakon samo jednog gledanja. No, hajde, što tu točno valja? Ritam, kao prvo. Ako je HF bio predug, posjedovao jedan kraj filma previše, makar je i to bilo u svrhu parodiranja akcijskog žanra i njegovih boljki, TWE ne pati od sličnog problema. Nijedan kadar nije predug, a prijelazi između istih su izvedeni besprijekorno. Akcijske sekvence su za prste polizati; štoviše, usuđujem se reći da su jednako kvalitetne kao najbolje sekvence iz filmova Jackieja Chana. Pogledajte samo koreografiju tučnjave u jednom od pubova kao izuzetno zabavnu posvetu Chanu: Gary pokušava popiti svoje pivo, ali svaki put kad kriglu prinese ustima, zasmeta mu jedan od izvanzemaljskih robota te ga uvlači natrag u tučnjavu.

2

Na kraju, ispod površine se nalazi spomenuta čovjekoljubivost i dobro razumijevanje muških prijateljstava. Koliko god TWE bio ukorijenjen u postmodernističku poetiku, Wrighta i Pegga, osim zabavljanja svoje publike, najviše zanima progresija njihovih likova u filmu. Gary je možda i najtužniji lik koji su ikada napisali, ali kroz dvanaest pubova, koji su ujedno i koraci samospoznaje, Gary doživljava i proživljava katarzu, ponovno započinje ugasla prijateljstva, te se u četrdesetoj godini konačno vraća na pravi put. Kvaka je u tomu što Gary nije jedini lik u filmu, nego ih se pojavljuje još pet bitnih, i svima je posvećena gotovo jednaka pažnja, što samo govori o scenarističkom samopouzdanju. Punovrijedno!

4 komentara za “The World’s End (2013.)

  • Anonymous says:

    Ovo je večeras na repertoaru, a kao lubrikant je poslužio Hot Fuzz po stoti put, tako da ovo dođe kao krasno predjelo.

    Hvala, Marine.

  • Vanja says:

    Ovo sam očito bila ja, mislim.

  • Gjuro says:

    Nije mi u rangu “Hot Fuzza”, ali je ludo zabavno, baš urnebesno. Ona prva šora u WC-u je divna posveta “Warriorsima”.

  • Franjo says:

    Užas, stvarno najslabiji od tzv. sladoled trilogije.

Leave a Reply

Your email address will not be published.