The Wolverine (2013.)

Piše: Marin Mihalj

The Wolverine (2013., 126 min.)

Redatelj: James Mangold

Scenarij: Scott Frank, Mark Bomback

Glume: Hugh Jackman, Tao Okamoto, Rila Fukushima, Hiroyuki Sanada

Ocjena: 4/10

 

James Mangold, redatelj!, as je u rukavu pohlepnoga studija koji stoji iza nove priče o samotnjaku s najboljom bradom, ali i najružnijom frizurom superherojskog svijeta. Naime, ukoliko me nešto zaintrigiralo, to je angažiranje jednog od talentiranijih, ali nedovoljno cijenjenih autora današnjice. Tip koji je natjerao Stallonea da ostvari jednu od kvalitetnijih uloga u karijeri, u krimi-drami Cop Land; isti tip koji je režirao intrigantan triler Identity, ali i odličnu preradu Davesova 3:10 to Yuma. Dakle, zna. No, negdje na putu prema zvijezdama, Mangold se od punokrvnog autora, od scenarista i redatelja u jednom, pretvorio u plaćenika, tj. počeo je režirati filmove po tuđim scenarijima. Nekad su rezultati dobri [spomenuti Identity], dočim su nekad mediokritetni [zabavna, ali manjkava akcijska komedija Knight & Day]. Kako se snašao na novom teritoriju, režirajući The Wolverine? Uh.

Moram priznati da me avanture o X-Men momčićima i djevama ne zanimaju pretjerano. Možda je za to kriv gospodin Bryan Singer. Čovjek je, naravno, htio najbolje, ali ako je X-Men alegorija, koja kazuje nešto o prihvaćanju drugačijih, nije morala biti pretjerano eksplanatorna, eksplicitna, a jest. Kako god, među svim tim nesigurnim dječačićima, našao se muškarac, Wolverine. Vjerojatno jedini zanimljiv lik među svima njima, jedini koji može izdržati bespoštednu borbu s demonima kino blagajni, pa ga, evo, već drugi put predstavljaju samostalno, premda je prvi film, X-Men Origins: Wolverine, pokupio batinanje i kritike i publike. U međuvremenu, Matthew Vaughn je režirao X-Men: First Class, najbolji film o dobrim mutantima, pa sam se nadao da će i ovaj novi film biti jednako ili približno kvalitetan. Je li? Uh.

Gdje nas vodi nova storija? Dan kad su Ameri odlučili pokazati zube Rusima, kad su odlučili testirati jačinu atomske bombe, kad su uradili jedinu stvar koja je mogla natjerati Japance na predaju, u koju god priču želite povjerovati, u Nagasakiju se našao i snašao Wolverine. Elem, spasio je život mladom japanskom vojniku Yoshidi, koji će, godinama kasnije, angažirati ljude da pronađu Wolverinea, ne bi li se pred samu smrt sa svojim spasiteljem dostojanstveno oprostio. Dolaskom u Japan, Wolverine shvaća kako je Yoshidina obitelj disfunkcionalnija od ostalih. Yoshidin sin želi ubiti vlastitu kćerku, recimo. Wolverine će stati u obranu mlade Mariko te time navući bijes yakuza. E, da, zaboravio sam spomenuti: naš se junak osjeća slabije no inače, rane sporije zacjeljuju.

Ne očekujem puno od ovakvih filmova. S razlogom. Iako sam kritizirao Singera u drugom paragrafu, istina je sljedeća: svojim je pristupom superherojskoj tematici otvorio vrata Nolanu i njegovoj nešto realističnoj viziji Batversea. Fokus je na priči, dakle. Kod Singera  i na poruci, jasno je da se pozabavio onim što ga svrbi [Singer je gay, je l’]. Vrijeme, pak, priče i poruke lagano prolazi, pa je danas samo profit bitan. Neki filmovi prolaze i bez scenarija, čini se. Kao: “Lako ćemo. Imamo pregršt stripova iz kojih možemo preuzeti ideje.” Da bar to (u)rade. Možda bi finalni produkt bio duhovit. Pametan. Bilo što. Ovako, a-a. Scott Frank je cijenjen scenarist, ali ako je za ovu abominaciju od scenarija primio preko milijun dolara plaće, a jest!, onda ništa nema smisla. Mangold, imajući u vidu da je i scenarist i redatelj u svojim prapočecima, snosi najveću odgovornost, ipak. Ne možeš razvući film na 126 minuta trajanja, a unutra strpati sve zbrda-zdola. Istina, akcijske su scene, kad su smještene u neko normalno okruženje, korektno režirane, ali najviše je akcijskih scena smješteno u neprirodno okruženje. Na krov brzog vlaka, recimo. Tempiranje akcijskih scena je problem. Redatelj nikako ne uspijeva držati svoje čedo, svoj film, jednako zanimljivim, štoviše, nekad mu se takvo što i omakne, i upravo u trenutku kad pomisliš da bi se iz ovoga nešto dobro moglo i izroditi, priča nas odvuče u, recimo, Nagasaki, pa to više nije akcijski film, nego ljubavna drama. Štoviše, dio drugi, tako možemo i tumačiti ovaj novi nastavak, kao priču o prebolijevanju voljene osobe. Jean Grey, koju je Wolverine lišio života, opsjeda našega antijunaka, a na kraju se, između sve te akcije i spašavanja slatkih Japanki, Wolverineova priča svede na to da je konačno prebolio Jean Grey. Famke je teško preboljeti, jebi ga. Ideja koju iznosim, da je ovo film o čovjeku koji pokušava preboljeti ljubav svoga života, nije posve promašena, i bila bi puno važnija u sveukupnoj slici filma da su ostali segmenti bolje odrađeni. Nisu. Stoga, palac, šta palac – dva palca dolje.

4 komentara za “The Wolverine (2013.)

  • Simonida says:

    Ali, opet, za razliku od prvog Volverina, ovaj dobro prolazi u bioskopima. Ako je lovio profit, uloviće ga.

  • FILMOMAN says:

    Doista dobar i zabavan film.moja ocijena 7.5/10.Hugh Jackman je odlican u ulozi wolverina.preporuka svima koji vole x-men filmove.PS. ne izlazite odmah iz kina ceka vas iznenadenje,najava za x-men days of future past.

  • Killing Time says:

    Ja sam možda dao bolju ocjenu, na osnovu akcije, no dijelimo sentiment.

    http://killing-time.co/wolverine-extended/

  • swvi says:

    Baš suprotno. Svima koji vole X Men filmove preporuka za NE gledati. Samo after credits scena valja.

Leave a Reply

Your email address will not be published.