The Veteran

Piše: Vanja

The Veteran (2011., 98 min.)

Redatelj: Matthew Hope

Glume: Toby Kebbell, Brian Cox, Tony Curran, Tom Brooke

 

Pratim valjda kao i svi neke manje ili više poznate „nade“ ili likove koji su mi zapeli za oko prethodnih godina. Toby Kebbell mi je u svojim prethodnim projektima jednostavno sjeo pa ga gledam u odličnim ali relativno sitnim i nešto nezavidnijim ulogama proteklih godinu-dvije. Da, čekam Godota zvanog Guy Ritchie da konačno smlati navodno već gotovog The Real RocknRolla (da… guilty pleasure…). Dakle, ratni veteran, PTSP, droga, špijuni, kriminal (a film britanski!) – kud ćeš bolje za subotnju večer? Koliko loše uopće može biti? Iskreno? Za Matthewa Hopea nikad nisam čula, no da se po tome ravnam, duša bi mi bila osiromašena za masu divnih filmova.

Robert Miller (Kebbell), vojnik-povratnik s ture po Bliskom Istoku, očito je iako nemušto frustriran činjenicom da heroje kod kuće ne čekaju lovorike. Prvih petnaest minuta filma je moćno, nevjerojatno zagrijava i nabrijava atmosferu između ekrana i mene. Izvrstan uvod koji bez ijedne riječi govori mnogo. Usamljeni ratnik lomi šake ubijajući zid pokraj ogledala u svom skromnom stanu dok pokušava vezati kravatu za još jedan uzaludni razgovor za posao. Tamnocrvena beretka spremljena u ladicu i tetovaža na lijevoj nadlaktici daju naslutiti da nije bio – običan vojnik. Tišina i utučen pogled prizivaju tek izrazima lica, ne riječju niti slikom flash backove bolnih iskustava. Zar sam mogla naslutiti da će ovakvo nešto s potencijalom za fenomenalnu dramu ili triler biti polu-proizvod, prazne minute i nedovršeni likovi? Pokrpljena radnja? Mislim si, koliko smušen, neozbiljan ili nedorastao poslu moraš biti i upropastiti film ovakve tematike, s morem detalja i sitnica koje uvijek mogu izvući stvar jer ih (uvijek i nažalost) ima novih i drugačijih? Očito posve.

Sad kad sam se malo ispljuvala, pitam se zbog čega je sve to skupa otišlo u Honduras. Jasno, ima The Veteran svojih svijetlih trenutaka – nema filma bez njih. Ima, da je radnja, da su likovi… da je nešto jebeno dovršeno. Film je zapeo negdje u kučini, pokušavajući biti malo Jason Bourne, malo Amerikanac i tko zna kakve još pretenzije je redatelj imao u svojoj zbunjenoj viziji. Puste želje, pusti snovi. On u startu katapultira Millera u takvu spiralu plotova koje ni mnogo pečeniji redatelj ne bi uspio izvući, ubija te fantastične početne minute i time onu jednu šansu da film usmjeri pravim tokom.

Zbog nemogućnosti zaposlenja, Miller se, preko prijatelja iz vojske Dannyja (Tom Brooke) nevoljko upušta u nedorečen i mutno smlaćen posao otkrivanja terorističkih ćelija, operaciju koja uključuje sive eminencije obavještajne službe (valjda?) Garryja (Brian Cox) i Chrisa (Tony Curran). Tu je i lijepa tajna agentica-prebjeg dvojnog državljanstva (jedno je bliskoistočno, jasno…) te neizostavno dobro staro susjedstvo – trošni socijalni projekti u kojima je Miller odrastao i u kojima sad vladaju neki mrki narko-bosovi koji glođu o vezi politike i droge i neki novi klinci koji nose pištolje s namjerom da ih i upotrijebe. Ništa novo, ali ima materijala, zar ne? Međutim, tamo gdje sam osjetila drhtave naznake uzbuđenja, akcije, drame – sve to je nestalo u hipu i palicu nad filmom preuzela je zbunjenost. Čak i uz tolike zaplete (nesretno započete i… ostavljene da se sami raspliću u mojoj mašti) Veteran ne ispunjava. It does not deliver (zgodan izraz, mi nemamo sličan…). U biti: Miller malo prati neke ljude, malo ih nešto fotografira, onda malo to priča Chrisu, onda ga malo mlate, onda se malo svađa s klincima po susjedstvu, opet šakom o zid, pa onda prekrasna scena noćnog Londona iza njegovih leđa koja govori sama za sebe, no na nesreću je ubijena nepotrebnim zvucima helikoptera „u Millerovoj glavi“, glasovima koji viču tipa „alfa zove betu, delta je pogođen…“ i slično. Nepotrebno. I izgubiš tu jednu potencijalno divnu scenu.

Zamjerki je puno, a tek smiješnih lajni s neba, npr. bivši susjed-kolega–narko-bos-gangsta ni engleski propisno ne zna, a ovamo elaborira što je Sun Tzu govorio o neprijateljima. Takve trla-baba-lan rasprave niti imaju mjesta niti smisla. Film nema nijedan citat, onu jednu jedinu „kvotabilnu“ rečenicu, a to je jadno. I onda dobijete ovakvu jednu kritiku, ružnu, ružno napisanu i oštru, onakvu kakva bi vas vjerojatno odbila od gledanja. Ne ponosim se istom.

The Veteran je niskobudžetan film, no recite mi, je li drugima to smetalo da budu vrsni? Osim uvoda, ima tu par scena koje su zbilja fascinantne i nije spoiler natuknuti kako moćno izgleda nestajanje po tim mračnim londonskim uličicama koje oslikavaju grad kakav jest i kakvim ga otuđeni Miller vidi – misteriozan i opak, čiji stanovnici ne praštaju. Scene u kojima Kebbell ima prostora ubilački su realistične i odglumljene besprijekorno, gotovo dokumentarno – jasno je da nasilje boli, da je krvavo, a Kebbell pokazuje da mu gluma nije nepoznanica.

Uza sve želje (i vidno malo uloženog truda) da se gledatelju pruži uradak uvijek intrigantne tematike post-stresnih sindroma i općenito alijenacije i socijalne rehabilitacije, ovdje su se smjernice zagubile, a anarhija preuzela vlast nad režijom, pretačući čitav film u osjetan šlamperaj, gdje je ono vidljivo naglašeno, a ono što traži fino sjenčanje, profiliranje, dubinu – zaboravljeno i maknuto u stranu. Hope i Robert Craft (potonji čak i sam dugogodišnji vojnik – padobranac, pa scenarij ne bi trebao imati rupa, no opet – nisu svi Oliver Stone?) jednostavno nisu pružili razloga za užitak uzdajući se da će projekt „zaživjeti“ sam od sebe – no da pošalje takvu vibru, ipak treba itekako mnogo truda. Dakle, u trenutku kad sam se debelo zaželjela drame ili akcije ovoga tipa, gledala sam tako glumce a ne likove i čekala 97 minuta da se nešto zbilja desi. Drame je bilo na mojoj strani, jasno. Potencijal kakav je Toby Kebbell, prirodno karizmatičan čak i u onim ulogicama od 5-10 minuta, ne može spasiti stvar – to se dešavalo i mnogo većim facama od njega.

Općenito je malo razloga za opravdati ovakav film, ali to sam samo ja. Daleko od toga da je najgori na svijetu – jednostavno ima nedostatnu priču, a nema radnju koja bi ju nadomjestila ili je možda obratno… Ono potencijala što je postojalo, ostalo je pokopano negdje duboko pod lijeno slupanim zapletima. Kraj, koji se da naslutiti jakim emotivnim nabojem i stresom, eskalira u nešto što je zbilja čudno i bez ikakvog smisla, mislim – bilo bi ga inače, ali nakon 90 minuta mlakosti – ne, nema.

Umjesto da film odradi kako ga je i započeo, sporim tempom, nastavivši se oslanjati na jednostavnost, Hope se odlučio za suprotno, kukavički natrpavši Veterana svim i svačim,  pri čemu je zaboravio dati naglasak na ono dobro čime je raspolagao u startu. Veteran nije tako loš, no vrišti suvišnošću zbog koje je prazan i potpuno neodređen. And I’m terribly sorry about it.

Leave a Reply

Your email address will not be published.