The Terror Live (2013.)

Piše: Jerko Vičić

3Medijska manipulacija, spinovi, diplomatska diktatura vladajućih maskirana u demokracijski sekularizam, hladnokrvnost za živote svakog tko nije tvoje krvi, te surovost i stresna užurbanost života nisu ekskluziva našeg i nama bliskog podneblja, već nuspojava onog iskvarenog što čuči u svakom od nas. Južna Koreja jedna je od Azijskih Tigrova, zemlja s brzorastućom ekonomijom koja je osigurala pozitivni dohodak i tijekom globalne recesije. Pametan sustav privatizacije i poticanja konzumacije produkata domaćeg tržišta uz neposrednu automatizaciju osigurava svijetlo gospodarsko ozračje, no cijenu za to, kao i uvijek, plaća mali čovjek. Dok su dobrostojeći građani relativno sigurni i osigurani, na nečijim se leđima težina napretka treba prelomiti, i ne treba biti ni filozof, psiholog ni ekonomist za pogoditi koga zapada ta uloga.

Terror Live drugi je film Byung-Woo Kima, čiji je prvijenac Written (2007.) prošao gotovo nezapaženo, te tek 2013. Kim osvaja nagradu za najboljeg novog redatelja (Blue Dragon Film Awards). Uklanjajući tipične početničke greške iz svog prvijenca, Kim je Terror Live radio s dvije glavne namjere – osigurati konstantnu napetost te poslati snažnu antimedijsku poruku. I jedno i drugo pati od neminovnih nedostataka, koji ipak nisu dostatni da bi gledatelja omeli u uživanju u filmu.

1

Fokus filma u potpunosti je stavljen na četiri glavna lika i njihovu interakciju, od kojih jedan nije vidljiv do samog kraja. Degradirani voditelj vijesti Yoon (Ha Jung-Woo) sada vodi radijsku emisiju i pozivom razljućenog slušatelja kojeg Yoon dodatno isprovocira biva upleten u strašan teroristički čin u kojem eksplodira Mapodaegyo most u Seoulu. Yoonov šef Cha Dae-Eun (Lee Kyoung-Young) i specijalistica antiterorističke jedinice Park Jung-Min (Jeon Hye-Jin) preostala su dva nositelja radnje, dok je četvrti sam terorist. Njihov međusobni odnos pokreće radnju, te je jasno da se radi o character-driven primjerku sedme umjetnosti. Karakteri likova se pak dijametralnom suprotnošću postupno otkrivaju kroz tijek filma.

Unatoč terorističkom činu kao centru priče, ni u jednom trenutku gledatelj ne biva zamaran stereotipnim prikazom reakcija naroda i sveopćom panikom. Dapače, kroz čitav film gledatelj ne napušta radijski studio iz kojeg kreće i video izvještavanje, te dobija iskreni dojam da se i sam tamo nalazi. Tom scenarističkom tehnikom svaka pa i najmanja digresija na razne subplotove, koji bi eventualno proizašli iz perifernih likova, u potpunosti je uklonjena, te se prostor daje samo medijskoj mašineriji. Svaka iole prisebna osoba zna da ono što čitamo, gledamo i slušamo nije i ono što doista jest. Naš ionako uskogrudan pogled na život dodatno je ograničen od strane medija koji nam kroje svakodnevicu. Terror Live precizno prikazuje na koji način južnokorejsko društvo, koje je arhetip modernog društva, biva izmanipulirano do te mjere da se jedna tamnosiva situacija prikazuje kao borba bijelog viteza (država) i crnog zmaja (terorist).

10

Granica između odgovornog za teroristički napad i državne vlasti toliko je blijeda da je gotovo i nepostojeća. Kako je taj napad očito amoralan i degutantan, i to ne dolazi u pitanje ni u kojem trenutku, priča izbjegava dodatno otežavanje pojašnjavanjem te očite istine, i usmjerava antagonizam prema novinarima i medijskim moćnicima. Usmjerava ga čak toliko snažno da je neizbježna emotivizacija odgovornog počinitelja i suosjećanje s njim na samom kraju. Međutim, konciznim iznošenjem informacija o samoj pozadini glavnih aktera, film osigurava stalnu gledateljevu pozornost i obiluje preokretima i napetošću u klaustrofobičnoj pozadini studija.

Postoje određeni elementi u scenariju koji graniče s nerealnim (manipulacija sa slušalicama u uhu te neuhvatljivost počinitelja) i koji su očiti prečaci u priči kako bi ona dobila na dodatnoj dinamičnosti i akceleraciji ritma. No, kako je konačan produkt izuzetno vješto tempiran triler, te žrtve logike mala su cijena za platiti. Ono u čemu film u potpunosti uspijeva punktuacija je krajem koji je najefektniji mogući za temu koju obrađuje. Jasno se može vidjeti  trenutak u kojem bi tipični holivudski blockbuster napravio jedno, a gdje je Terror Live hrabro posegnuo za drugim načinom prenošenja poruke gledateljstvu.

1

Vješta gluma Jung-Wooa itekako je bitan čimbenik uspjeha filma, jer se radi o glumcu koji se jednako dobro snalazi u svim žanrovima, a pogotovo u trilerima. Zapadnjačkoj publici možda je najpoznatiji po ulogama u oba filma Hong-Jin Naa (Chaser i Yellow Sea), koja su i sama dovoljna da prikažu sav raspon Wooovog talenta. U ovoj priči on je protagonist koji nije junak, samo je najmanje sebično, lažljivo i manipulatorsko govno od prisutnih u studiju. Uz samog terorista, on je jedini lik koji je potpuni gubitnik, i čije vrline ne dolaze kroz prosvjetljenje, već kroz panični pritisak iz bezizlazne situacije. Gledatelj suosjeća s njim, ali ne jer je on simpatični, neiskvareni junak čistog srca, pa ni antijunak šarmantne i manipulatorske osobnosti, već jer je običan čovjek, koji je u davnoj i nedavnoj prošlosti dopuštao da mu labilnost karaktera dominira životom. I zbog te labilnosti, i sebičnosti, on je bio loš čovjek. To čini kraj filma još snažnijim jer si svjestan da njegove radnje ne pokreće hrabrost već strah. No, kako nije skroz lišen empatije i brige o životima drugih, taj strah je dovoljan da posljedice budu jednako snažne i uzorite. Surovost i hladnoća donošenja odluka od strane vlade koja, umjesto da ispuni specifični mali zahtjev od strane terorista, brine samo o vlastitoj slici u društvu (kojeg paradoksalno ne štiti) i ulozi apsolutnog spasitelja koju mora preuzeti, druga je strana antagonizma ove priče.

Iako je južnokorejsko društvo sasvim drukčije od našeg, kritika istoga je univerzalna, i nijednoj osobi i u nas i na svijetu neće biti teško poistovjetiti se s problemima koje film nameće. Otkad je vijeka i svijeta, onaj koji ima moć, ima i medije, tj. upravlja informacijama i kroji sliku sadašnjosti i budućnosti. Kada uznemireni i slomljeni pojedinac posegne za metodama poput terorizma, nastrada samo običan puk, i obični, jednako uznemireni i slomljeni ljudi – nikada vladajući, i nikada odgovorni. Da se krivci kojim slučajem i kazne, na njihovo mjesto dolaze samo novi igrači, jer igra je neuništiva. Pijun je uvijek pijun, a kralj uvijek kralj. Zato je svaka fizička i psihička sila, od samog napada do manipulacije šefa postaje, prikazana kao arhetip krivog. To su glavne i direktne poruke filma, koje nisu iznenađujuće za ovakvu tematiku, ali su fino upakirane i oštro plasirane.

Jedan komentar za “The Terror Live (2013.)

  • DS says:

    Konačno pogledao. izvrstan je, baš u duhu modernog Korejskog i Japanskog filma, fućka mu se za trope i ekspoziciju, završava u prelijevajućoj drami i daje izobilje materijala za analizu unutar i van filma. :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.