The Suspicions of Mr. Whicher

Piše: Vanja

The Suspicions of Mr. Whicher (2011., 94 min.)

Režija: James Hawes

Glume: Paddy Considine, Peter Capaldi, William Black, Bren Crompton, Alexandra Roach

Ocjena: 7.5

 

Krimi drama puna šešira, trodjelnih odijela, ‘finih’ manira i javnosti na čije mišljenje i potporu se nikad ne možeš osloniti, tema je uvijek aktualna na mojoj listi za odstrijel. The Suspicions of Mr. Whicher mi je, unatoč nekom neodređenom nedostatku (moje osobne verbalizacijske moći?), pružio zbilja ugodne minute ispred TV-a. Umjesto naganjanja i jurnjave ulicama, droge, korupcije, mega-zvijezda i već prepoznatljivih setova, ili radnji koje su osuđene na prepoznatljiv kraj, ovakav krimić idealno je rješenje za ubiti jednu večer. S druge strane, u više no dobroj ovogodišnjoj ponudi filmova za koje smo recke imali prigodu pročitati i ovdje (a neke i pogledati), nije fer zapostaviti ono što možda i nije vrhunac, no svakako je vrijedno gledanja.

Što može biti gore od ubojstva djeteta? Ima li bolje pozornice za takvu priču od viktorijanske Engleske, praktično kolijevke istinskog krimića? Kate Summerscale svoj je best-seller po istinitoj priči, a po kojem je snimljen film, smjestila gdje i spada, u 1860. godinu, u malo mjesto u kojemu domaći ne vole gospodu (čudna li čuda), a bome ni domaći pozornici onu drugu gospodu, iz Scotland Yarda, te se svim silama trude zagorčati im, usporiti ili otežati rad. No ne stoji ovaj film isključivo na toj pomalo otrcanoj premisi. Istražitelj Jack Whicher inače je poznat kao jedan od prvih inovativnijih i temeljitijih u Scotland Yardu, što ipak daje određenu autentičnost filmu. Njegove metode za ono su vrijeme atipične, neobičan i mnogima preotvoren pristup ljudima i istragama davao je rezultate, a svjedoci su svjedoci bez obzira jesu li lordovi ili kmetovi. Veliki slučaj poput ubojstva trogodišnjaka vrišti upravo za njim, jer država se ori od želje za pravdom i dovođenjem krivca pred sud Krune – pozornica se otvara za gospodina Whichera. Osim toga, politički i ini pritisak je osjetan, te načelnik Scotland Yardaa svoga najboljeg detektiva baca u vatru, jer o ovome slučaja (jer ipak je ubijeno dijete iz velike kuće – to nije spoiler) ovisi i budućnost cijeloga istražiteljskog odjela.

Gospodin Whicher (Paddy Considine) stiže u gradić gdje ga, unaprijed osuđenog na nedostatak suradnje, na stanici dočekuje stari načelnik lokalne policije Foley (Tom Georgeson), čija neupitna reputacija u njegovom dvorištu ad hoc minira Whicherov rad i metode, iako promišljene i… nikad „bez prethodnog pitanja“. Uz dozvolu, dapače, zahtjev dječakova oca, Samuela Kenta (Peter Capaldi), da se istraga izvrši i u cijeloj kući, među ukućanima i na posjedu, istražitelj Whicher ne misli ostati tapkati u mraku. Agresivniji pristup detektiva neobičnih metoda (valjda za to doba), kojem ideje padaju na pamet kao dr. Houseu dijagnoze, istodobno i pomažu i odmažu. Što je bliže, to je dalje. Što više zna, manje šanse ima za riješiti ubojstvo. Bez pomoći forenzičara iz CSI-a za obradu dokaza, ova sasvim realistična priča i bez ozbira na stvarne događaje iz povijesti kreće zadovoljavati ponešto (dotad) razočaranoga gledatelja neočekivanim tempom, razložno i smireno, dotičući ga svim bojama i mirisima onoga razdoblja.

Sam detektivski žanr samljeven je na ne znam kako sitno i ne znam koliko puno puta kroz stoljeća romana i velikog ekrana, no izvrsna je stvar kad čovjek naiđe na nešto što je, iako staro, zapravo novo. Nije to ni dragi mi Midsummer ni Sherlock Holmes, ni Poirot ni Miss Marple, no istražitelj Whicher kroz glumu Paddyja Considinea, te ostatak vrlo fine ekipe (Peter Capaldi, mlada Alexandra Roach kao Constance) ponovno bude demone starih vremena i istraga kojima nije bilo kraja jer „dom Engleza nije tek tamo neki dvorac, to je svetinja…“, a kad po toj svetinji malo pročeprkaš, kosturi iskaču iz svakog kutka, navodeći nas na brojne sumnje, posredne i neposredne krivce. Pred već navedenim preprekama koje čine lokalni žandari, ali i sama država, Paddy Considine kao inspektor Whicher iznimno uvjerljivo prenosi svoje frustracije i nemoć na gledatelja, koji, što je samo po sebi valjda dobro, um ubojice pokušava sagledati njegovim očima.

Moguće je da izdvajam ovaj filmić kao uradak vrijedan gledanja zbog Paddyja Considinea, jer njegova je izvedba izvrsna (meni ne neočekivano, jasno). Iznijansiran je kao lik, a glumački se dobro bori s žanrom prilično odmaknutim od svog uobičajenog (nije to Blitz – gdje i filmu i ostalome skidam kapu, naravno). Scenarij i režija isto tako lako nas uspijevaju zadržati na nekoj razini nevjerice u njegove sumnjivce, iako su nam od početka servirane natuknice kojima se možemo rukovoditi, čak i ako su to, u biti, „Sumnje gospodina Whichera“, ako je film uopće i preveden u nas.

I sama ponešto razočarana početkom i općenito, prvih dvadesetak ili čak više minuta, toliko sam ugodnije bivala iznenađena fino ispredenom tkivu starinskog krimića gdje sam shvatila kako je zapravo sam tijek radnje osmišljen da me natjera na čekanje onoga što će me u konačnici kupiti. Činjenica da je snimljen po istinitom događaju (i to kakvom) dovoljna je sama po sebi da se čovjek smrzne, no tu imamo pametnu radnju koja me usredotočila više na kriminalni um nego na horor samoga čina. Bilo bi teško uprijeti prstom koji su točno trenuci prevrata u kojima me film počeo odista kupovati, a pritom ne napraviti spoiler. No, bez pretjerivanja u čistom nasilju i zlu onako vidno, grafički (jer je očito nepotrebno), strava je svakako tu.

O izvedbi, nema se mnogo toga reći. Ponekom liku nedostaje uvjerljivosti a opet, možda i ne. No budući da film kao takav ne počiva na tim sitnicama koje sam ja (kao) uočila, smatram ga uratkom za preporuku. Ne mislim zbog jednog „guilty pleasure“ glumca graditi kule u nebesima, no iskreno se nadam da će se ljubiteljima ovoga žanra film dopasti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.