The Son of No One

Piše: Vanja

The Son of No One (2011., 90 min.)

Režija: Dito Montiel

Glume: Channing Tatum, Al Pacino, Ray Liotta, Katie Holmes, Juliette Binoche, Tracy Morgan

Ocjena: 5

Filmić o njujorškim plavcima koji je neisfuran, neiznajavljivan (ne ispravljaj!), pun faca koje su se davno očeličile na velikim ekranima (po velikim studijskim kućama, velikim novcem, imidžom), unatoč nekim osobnim neobjektivnim antipatijama, nešto je što ću obavezno gledati. Što tu treba poći po zlu? Be careful what you wish for, ali bez nastavka.

The Son of No One je obećavao svačime – zapletima, glumcima, fotografijom i nadalje. No negdje se usput pretočio u nepovezan projekt redatelja Montiela, za kojeg znam samo preko A Guide To Recognizing Your Saints (RDJ faza, jasno…) Sama ideja se, pretpostavljam, pristojno razradila u redateljevoj glavi, ali scenarij i režija očito bili su nedovoljno snažni jer ali za sve propuste u ovom potencijalno dobrom filmu ne možemo uvijek okriviti nizak budžet ili bilo što drugo. Snimani su ludo dobri filmovi i za manje novca. Osnovna ideja je u redu, nije tek tipična jurnjava, pucačina, okretanja i lupanja desetaka policijskih vozila, eksplozija. (Kakva bi tek propast bila da se Montiel odlučio na akcić…) Ideja nije kako je gadno odrastati u projektima, jer to nije ništa novo. Ideja je, pretpostavljam, bila pokušati sa solidnom dramom o ljudskim postupcima i kako se s njima nosimo kroz život, no zbrljana je i razvedenija no Jadranska obala.

Već u prvih desetak-dvadeset minuta pročitan film nas vraća u 1986. godinu i bijedne njujorške Queensboro projekte (usput, fantastično snimljeno, poput nekih dvoraca od Lego kocki ili nekog labirinta, zbilja vrsno, no bojim se da u pokojoj fotografiji i završava vrsnost). Dečkić nadimka „Milk“ nađe se u neprilici, ganjaju ga narkići, njemu pun kufer svega i on jednoga otrese pištoljem. Naravno, ima jednog pravog prijatelja Vinnyja, kojeg život također ne mazi. Vinnyjeva mama voli dečke više od sina, a neki od njih vole Vinnyja više od mame. Očekivano, razne će nesreće vezati dvojicu dječaka u doživotnom prijateljstvu zakletom na šutnju i svetost tajni onoga drugog. Istražitelj Stanford (Al Pacino) slučajno je zadužen za taj dio grada i slučajno je Milkov kum, tješeći ga na klupi i suosjećajući s grozotom života u projektima i inače. Dečkov otac je, za one koji ne skontaju, bio Stanfordov partner. Zašto je redatelj ukinuo obitelj palog policajca pa dečko bez objašnjenja nema ni majke ni pažnje ni pristojna stana, ne ulazim – svašta se dešava i nikad ne znaš kad ćeš završiti na guzici. U projektima, među narkosima, samo s bakom i psom. Ako se i objasnilo u nekom segmentu, u filmu se to premotalo, a ja nisam uspjela uhvatiti.

Ponovno smo u 2002. godini, gdje Jonathan White (e jebi ga…), u dobi neobičnoj za pristupanje njujorškim plavcima (tridesetak godina), dobiva posao na rješenju starih slučajeva. Mislim zapravo, tako počinje film, rekoh, pa onda baca na ’86. – da, ali uopće nema veze. I mi od prvih 10 minuta znamo tko je on. Nema veze. Što bi imalo veze to, što mi znamo? Nego, lokalna tiskovina, čija je jedina uposlenica i urednica Loren Bridges (Juliette Binoche), počinje objavljivati serijal članaka o korumpiranosti policije općenito, iskopavši negdje i dva neriješena slučaja ubojstva iz ’86. u sklopu borbe za dobrobit projekta. Policijski zapovjednik te i te stanice, satnik Mathers, a inače Ray Liotta, altruist koji radi na projektu policijske zaštite i poboljšanja života u užasu takve zajednice, slučajno šalje rookieja Whitea (Channing Tatum) i još jednog ponešto nadobudnijeg policajca (James Ransone), neka izvide što, tko, kako i otkud uopće prispijevaju te anonimne dojave, od kojih svaka nosi sve više podataka. Whiteu počinju sitni i krupniji problemi doma, sa suprugom koju je sasvim pristojno (kao i ostatak tima) odradila Katie Holmes.

Pokušavam sagledati film u nekakvoj cjelosti zbog tih par stvari koje su mi se dopale, no jako malo toga ima reda ili smisla: rasplet nema nimalo, jer mi znamo tko je, što i kad radio, znamo povode i razloge. I posljedice. Nelogičnosti i općenita površnost u filmu koji je zbilja imao kapaciteta (odista se vidi kako ne nedostaje materijala, ili ga je možda previše?) kiksevi su koji teško mogu opravdati tako vidljive pogreške. Whiteyjeva moralna dilema je neuvjerljiva, valjda je osjete samo oni koji pomisle da on jest u istoj. Redatelj je zaboravio kapacitete pojedinih glumaca (Channing Tatum, glumac za ulogu punu dvojbi i unutarnjih previranja?), a ovamo je valjda mudro prosuo gledateljima tek mrvice no one su tako sjajne da se u sekundi spoje poput onih točkica u križaljci i – ode iznenađenje, i to ono glavno! Možda se (poput mene) natjerate odgledati ovaj film, no tih par (tek potencijalno jakih) zapleta i objektivno postojeći naboj ispuhat će vam se poput loše spečenog biskvita. Mislim, ovaj je film, kako sam ga ja skopčala, trebao ostaviti neke iksove i ipsilone, neke neriješene jednadžbe koje bi mi vježbale mozak ili štogod slično.

Možda Al Pacino i Liotta mogu sebi dozvoliti glumiti (prostituirati se?) u svačemu, jer ne trebaju ništa graditi. Već imaju ime iza sebe, par pojava bilo gdje i lova je u džepu. Doduše, ne bih sad ni o tome što tko sebi dozvoljava, nekad se, čini mi se, pretjera. Ray Liotta je, po meni, bio najuvjerljiviji u tom skučenom korneru u kojeg ga je Montiel zabio i tu mu skidam kapu, kao i Juliette Binoche (ne možeš glumiti više no što ti se da, ne?).

Scenarij ili režija ili oboje (zaslužan Montiel), koji sami sebe izminiraju od starta te tijek filma koji razočarava predvidljivošću uz iznimno vidan trud redatelja da se ništa ne skonta, stil nauštrb razvoja likova ili radnje, par moćnih scena i zvučnih imena koja vidimo onako u letu… daleko su od dovoljnog da bi ovaj film bio osobito gledljiv. Ili ćete ga isključiti nakon manje od pola sata ili se prisiliti odgledati ga cijeloga da ga popljujete. Mislim, čujte – pogledati se da, ali čisto sumnjam da će ga gledatelji slaviti, radije okarakterizati kao pretencioznu i, nažalost, nedovršenu šnitu izgubljenog vremena zbog izdržavanja umjetnosti i vječnog pružanja šanse…

I ima nešto krasne glazbe, da.

2 komentara za “The Son of No One

  • Marin says:

    Nisam gledao, nit’ namjeravam nakon ovakve recke. Inače, gospodin Montiel iza sebe ima jedan jako dopadljiv uradak zvan A Guide to Recognizing Your Saints, pa možda ne bi trebalo dići ruke od njega nakon ovakvog, kažu svi, promašaja.

  • vanja says:

    gledala sam ‘Guide’, kako pomenuh na početku, bio mi je pristojan, zbilja, zbog toga sam i ovaj pogledala, no … opet, tko zna. možda netko nađe nešto u njemu što vrijedi (osim snimka Queensboroa iz zraka …)

Leave a Reply

Your email address will not be published.