The Runaways

Piše: Koraljka Suton

The Runaways (2010.)

Režija: Floria Sigismondi

Glume: Dakota Fanning, Kristen Stewart, Michael Shannon, Riley Keough, Stella Maeve, Scout Taylor-Compton

Ocjena: 6/10

U drugoj polovici 70-ih, ženski rock bend The Runaways bio je popularan u Sjedinjenim Državama i Japanu. Nakon raspada 1979., jedino gitaristica i pjevačica Joan Jett nije pala u zaborav, već je osnovala bend Joan Jett and the Blackhearts i napravila pravi hit obradivši pjesmu I Love Rock’n’Roll grupe The Arrows.

Što od svega ovoga vidimo u filmu? Ponešto, ali ne previše, jer u središtu istoga nije, kako sam prvotno očekivala, Joan (Kristen Stewart), već druga pjevačica benda Cherie Currie (Dakota Fanning), prema čijoj je autibiografiji film i snimljen (meni nepoznat podatak u trenutku gledanja zbog kojeg sam imala ponešto drugačija očekivanja).

Na početku filma upoznajemo maloljetnu buntovnicu Joan koja svira električnu gitaru (svetogrđe, jer žene ako i sviraju gitaru, onda isključivo akustičnu) i zalazi u rock klub, gdje igrom slučaja uoči tada slavnog i ekscentričnog producenta Tima Fowleya (Michael Shannon). Ona mu priđe, kaže da je gitaristica te izrazi želju za osnivanjem rock benda…ali isključivo ženskog. Dotični ugleda sjajnu priliku za eksploataciju maloljetnih, agresivnih curica koje će svirati nabrijanu glazbu i po mogućnosti mahati sisama i guzicama pred (sredovječnim) muškarcima. No, za to mu treba netko a la Brigitte Bardot, a frajerica Joan i ostale cure koje skupi za bend baš i ne odgovaraju tom profilu. Idealna se prilika ukaže kada u gore spomenutom rock klubu, ciljano tražeći neku ‘bardotastu’ curicu, priđe 15-godišnjoj Cherie Currie i priupita je zna li pjevati…

Priznajem, ovaj sam film išla gledati prvenstveno kako bih se dodatno uvjerila da Stewartica ne zna glumiti. Doduše, ovdje me čak i iznenadila – bila je i više nego podnošljiva, pače uvjerljiva. No, iz aviona se vidi da joj je ova uloga savršeno sjela baš zbog velike sličnosti sa samom Joan, njenim karakterom, stilom i ponašanjem. Kožne jakne, uske hlače, raščupana kosa, crni make up te hod, držanje, govor i gestikulacija frajerske lezbe? Hm, jesam li upravo opisala Joan Jett ili Kristen Stewart? Ali, kao što je i inače slučaj s dotičnom mladom nadom, na kraju sam skužila da je tokom filma zapravo skoro uopće nisam doživjela. Prvo sam mislila da je uzrok tome taj što nije dobila puno screen time-a, ali sam brzo uvidjela da nije do toga, već do same Stewartice, koja naprosto nema tu neku…’prisutnost’ zbog koje bi mi se urezala u sjećanje i ukrala svaku scenu u kojoj se pojavi. Umjesto toga, ona je ostala maltene neprimjetna. Tu i tamo koja solidna sekvenca u kojoj popizdi, ali tokom filma kao da je ni nema. Šteta. (Makar, veliki plus za nju i Fanningicu što su same otpjevale sve pjesme.)

Potonju pak proglašavaju glumačkim wunderkindom i istina je da je cura sasvim dobra u svom poslu s obzirom na dob. No isto tako, njena interpretacija nije bila ni po čemu spektakularna ili pamtljiva, makar njen lik i razvoj (tj. pubertet) istoga čine okosnicu filma. Ponajviše pratimo njenu postepenu transformaciju iz prkosne curice koja se teško nosi s brdom obiteljskih problema do totalno prokurvane i nadrogirane dive koja istovremeno uživa u slavi i potpuno se guši u njoj.

Kako ‘ukrasti scenu’ demonstrira sjajni Michael Shannon (nominiran za Oscara za odličnu ulogu ‘ludog’ matematičara u Mendesovom Revolutionary Roadu) kao odvratni Fowley kojeg, dakako, interesiraju isključivo pare i način na koji ih može zaraditi, makar to značilo prodavati seks, a ne glazbu (zapravo, pogotovo ako to značilo prodavati seks, a ne glazbu), oblačiti Cherie kao porno-glumicu te pisati pjesme koje su u skladu s tim imidžem.

Ono što je film definitivno uspio (i zbog čega ga je bio gušt gledati) jest prenijeti duh toga razdoblja, taj neki osjećaj potrebe za buntom i divljanjem te za žestokom glazbom kao ispušnim ventilom, statementom i manifestacijom tog bunta i potisnute kreativne energije. Daje nam se na uvid stvaranje i uspon jednog rock benda, čiji je poriv za pobunom utoliko jači jer je riječ o ženama, te nam se na pladnju servira (skoro) sve što uz to ide: tulumarenje, drugs and rock’n’roll…but without the sex. Iskreno, ne podnosim to američko licemjerje: ok je obući 16-godišnjakinju k’o damu noći iz Gajeve i prikazati kako lik kojeg tumači konzumira kokain i opija se, ali, s obzirom na njenu krhku dob, producenti ili tko već ne smatraju primjerenim da se snimi scena u kojoj se ona i Stewartica ševe (to stvarno je službeno obrazloženje), već samo vidimo par pusica i nekakvu mutnjikavu, ‘umjetnički režiranu’ sekvencu u kojoj je seks isključivo implicitan. Lažni moral, moraš ga voljeti.

No ako ništa, režija sama po sebi stvarno je ugodno iznenađenje (osim u toj sceni) te mislim da je ona i te kako zaslužna za odličnu atmosferu koja prevladava u filmu, a koja te potakne da nakon izlaska iz kina uzmeš mikrofon i električnu gitaru u ruke i daš si oduška – makar ne znao svirati!

Da sumiram: ako obožavate bend i znate sve o njemu, pojma nemam hoće li vam se film svidjeti. Volite li Joan Jett, smetat će vam što je dotična više u pozadini nego u prvom planu. Ako se nadate girl-on-girl akciji između Stewartice i Fanningice, bit ćete jako razočarani. A ako pak ne spadate ni u jednu od tih triju kategorija, provest ćete poprilično neopterećenih i zabavnih 106 minuta gledajući kako se mlade cure uništavaju u ime rock’n’rolla, pritom se nadajući da će postati slavnije od Beatlesa. Eh.

2 komentara za “The Runaways

  • Kocka says:

    film sam pogledala nekoliko puta. nakon 1.puta nije probudio nikakve osjećaje u meni,sve mi je nekako ostalo ravno. da bi dan poslije shvatila da ga moram opet pogledat da još malo uživam u predobroj glazbi i izvedbi pojedinih glumaca. istina,Kristen nije ponudila nešto neviđeno a i sami znamo da izabire uloge s kojima se može poistovjetit. zato je Dakota rasturila,posebno zato jer ima par lica u ovom filmu-i u svakom se dobro snalazi! Shannon me oduševio,lik predobro glumi poremećenog Fowleya.
    soundtrack i dan danas slušam,ne mogu se odlijepit od nekih pjesama.
    no ono što je meni najbolje u filmu je zadnja scena. premotavala sam je par puta ne bi li opet vidjela onaj pogled koji je Joan/Kristen bacila. tako mi je bio-wow.

  • maxima says:

    Film je OK, Dakota je ipak pokazala svoju istinsku glumačku crtu (nije da sam sumnjala), uloga je, po meni, dosta zahtjevna, više no ostale. Ova mala Kristen, kako li, zbilja je dobro skinula Joanicu. Moram reći da mi je nedostajalo malo više glazbe (ah…) ali je zato zadnjih desetak minuta to sve namirilo…
    Ipak, petica na nategnutu šesticu… dosta. :) No osvrt je zato za desetku, kao i inače :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.