The Rover (2014.)

Piše: Marko Stojiljković

The Rover je jedan čudan i uznemirujući film. Visceralan, egzistencijalistički, žanrovski i tematski skoro neodrediv, eliptičan toliko da djeluje gotovo proizvoljno. Ipak, to nije serija slika i zvukova bez zapleta, radnje, reda i poretka. Ujedno je sastavljen gotovo isključivo od citata i djeluje originalno, gotovo organski.

Premijera mu je bila zanimljiva, ponoćni termin u Cannesu. Nakon toga otišao je u globalnu distribuciju, limitiranu na arthouse, ali raširenu od Amerike preko Europe do Australije, gdje je i snimljen u indie i fondovskoj koprodukciji. David Michod, ranije glumac, sada ima status nadolazećeg autora koji mu je donio više nego interesantni prvijenac Animal Kingdom (2010.), smješten u milje melburnskoga podzemlja i opsjednut rodbinskim vezama i lojalnošću. Koscenarist, zapravo autor same priče Joel Edgerton isto je profesionalni glumac i na tom planu globalno poznat pa je šteta da ovdje ima toliko neprepoznatljivu cameo ulogu.

Priča je namjerno eliptična, namjerno neobjašnjena i teško je pohvatati detalje. Čini se kao da je sva pozadina dana davno prije uvodne kartice na kojoj piše „deset godina poslije kolapsa“, možda u nekom drugom filmu. Mi detalje kolapsa nikada ne saznajemo, djeluje kao da je ekonomske prirode, što je prouzrokovalo promjene u načinu života. Nema sveprisutne države, „servisa građana“, sve je nekako anarhoidno, kao u vesternu, praćeno brutalnim nasiljem i gomilom naoružanja. „Ruka zakona“ prisutna je tek povremeno i veoma je teška. Vidimo vojsku koja svako malo prepadne nekoga i napravi pokolj. Vidimo i ostatke bivšega društva, vozila, gorivo, hranu, novac, radio, imigrante, rudnike i željeznice. To je dovoljno da povežemo neke kockice u mozaiku, ali nikada nećemo biti sigurni jesmo li ih dobro povezali.

4

Najveća pogreška koju potencijalni gledatelj može napraviti jest ta da automatski pretpostavi na osnovi dvaju podatka (australske zabiti i postapokalipse) da će ovo biti nešto na tragu serijala Mad Max, akcijski spektakl od početka do kraja. Iako se autori učtivo referiraju na najpoznatiji australski filmski proizvod, mnogo je izglednija asocijacija na legendarni Wake in Fright (1971.), film koji je četiri desetljeća proveo u bunkeru. Vizualno i tematski, The Rover inspiraciju crpi najviše iz vesterna, primjetan je utjecaj novoholivudskoga revizionizma i „spaghetti“ prljavštine u produkciji koja smišljeno liči na niskobudžetne filmove. Osim toga, prisutni su elementi backwoods trilera i noara, vesternu bliskih žanrova prije svega po moralnome kodu, kao i road filmova, poput Vanishing Point ili Two-Lane Blacktop, što se uklapa u egzistencijalističku osnovu.

Naš heroj nema ime (tek je na zaključnoj špici potpisan kao Eric) i ima jednu stvar do koje mu je stalo: njegov automobil kojim putuje pustim cestama. Kada sjedne u improvizirani bar, po cesti prođe banda kriminalaca u bijegu. Oni su Henry (McNairy), Archie (Field) i Caleb (Manyimo), naoružani su do zuba i usred su međusobne prepirke. Njihov auto se zaglavljuje negdje pored puta, oni kradu prvi sljedeći i odlaze. Eric (Pearce) ih prati u njihovom jedva osposobljenom terencu i želi vratiti auto. Sreća ili nešto nalik tome osmjehnut će mu se kada pokupi Henryjeva brata Reya (Pattinson). Između njih dvojice formira se neočekivani partnerski odnos i oni kreću u zajedničku potragu, svaki vođen svojim ciljevima koji nam nikada nisu do kraja jasni.

2

Eliptičnost priče vuče korijene u eliptičnosti likova. O Ericu ćemo saznati nešto tijekom filma. Prije apokalipse bio je farmer, prije toga možda je bio, a možda i nije bio vojnik. On je u bijegu iako ga nitko ne juri intenzivno. Ne znamo od čega sad živi, znamo da se njegov štek smanjuje i da, ako je potrebno, zna ubiti. Mladi Rey još je veća misterija, govori sporo, s američkim južnjačkim naglaskom, čini se i da misli sporo. On se svijeta prije apokalipse jedva sjeća, ne znamo odakle je i kako došao, kaže da je radio u rudniku. Ne znamo kako su se i zašto on i njegov brat obreli u kriminalu, ne znamo zašto ga je brat ranjenoga ostavio da umre.

Ženski dio publike bit će razočaran. Ni Pearce ni Pattinson nemaju ni trunke šarma. Oni su ružni, prljavi i surovi. Pearce je sakriven iza brade i gotovo mrtva pogleda, govori malo i nepovezano i izgleda kao netko kome se nije uputno naći na putu. Pattinson je potpuno izvučen iz konteksta Twilighta, što mu je i jedan od karijernih ciljeva, maskiran lošim zubima i izubijanim licem. Pearce je upečatljiv kao antijunak klintistvudovskoga tipa, dok se Pattinson ipak čini kao nedorasli glumac koji se baš i ne snalazi u ulozi koja zahtijeva mnogo mikroglume za koju nije sposoban.

4 - Copy

Dojam dosta popravljaju glumci u kratkim, ali upečatljivim epizodama, Gillian Jones kao gazdarica improviziranoga kampa, Susan Prior kao doktorica koja voli pse i Anthony Hayes kao samoljubivi vojni birokrat. Najjača stavka filma ipak je atmosfera vrućine i prašine natopljena znojem. Za nju su, osim likova, zaslužne fotografija i glazba. Fotografija Argentinke Natashe Breier iznimna je, atraktivna i jeziva, dok autorski soundtrack Antonyja Partosa nabija tenziju i priziva u sjećanje zvučnu podlogu za There Will Be Blood, ne bez opravdanja. Krvi će biti, teći će u potocima koji će se sušiti na pijesku.

The Rover je jedan od najzanimljivijih filmova sezone. To automatski ne znači da je dobar i da će svakome leći. U pitanju je film o kojem treba mozgati post festum i složiti asocijacije u cjelinu. Autorske odluke, smatrali ih ispravnima ili ne, najčešće su dobro potkrijepljene i osmišljene. Hvalevrijedan je pristup da dijalog bude sveden, gotovo škrt i da nam se ne objašnjava pozadina. Pa ipak, dojam je da je Michod pretjerao s pristupom less is more i u konačnici napravio film kojem se može očitati proizvoljnost. I uz to, on ostaje jedan od autora na koje treba obratiti pažnju.

4 komentara za “The Rover (2014.)

  • vlado says:

    Meni izvanredan film. Minimalistički, ogoljen, surov… Ali kao što piše u kritici, ne znači da će svakomu leći. Moja ocjena je 8, možda čak 9. Preporuka!

  • Tarkovsky says:

    Holywoodska filmska industrija je zapravo propagandni ured NWO-a. Ni ostatak svijeta ne kaska za njima. Vjerojatno ste primijetili da je takvih filmova koji govore o postapokaliptičkom svijetu(apokalipsa može biti drastična promjena političkog uređenja, treći svjetski rat, udar asteroida, kolaps ekonomije na globalnoj razini i sl.) sve više. Naravno, u tim filmovima mi smo “podivljale zvijeri” kojima je potreban gospodar. Sve se svodi na to da će svijet izgledati onako kako se prikazuje u filmovima i zbog toga nam je potreban NWO da nas spasi tog kaosa. To je čisti propagandni film na tragu gomile sličnih. Privikavaju nas na pomisao da će biti nekakva apokalipsa(može biti i treći svj. rat) nakon koje ćemo se mi ponašati kao zvijeri a da bi to izbjegli bilo bi dobro što prije uspostaviti NWO, jednu svjetsku vladu, sa svim restrikcijama sličnih onima iz “Davatelja” i mnogih drugih sličnih filmova. Oni bijegovi u slobodu u tim filmovim su samo igranje na našu umišljenost da smo slobodni i da ćemo uvijek biti. Ne, mi nismo slobodni i nikad nećemo biti slobodni na njihov način. Morat ćemo sami pronaći što je to sloboda i kako ostvariti apsolutnu slobodna volja koju svi posjedujemo i sada ali je nismo svjesni.
    Vjerojatno će se mnogi zapitati zašto sad pišem o globalnoj zavjeri. Pa zato što su ti filmovi manje ili više suptilna i često umjetnički vrhunska propaganda gdje nas se programira. Kada kroz umjetnost imamo neki doživljaj, tada smo manje osjetljivi i manje iznenađeni kad se takav scenarij počne događati u stvarnosti. Tada smo spremniji bez pogovora prihvatiti kontrolu koja se nad nama vrši. Kada će se dogoditi neki od tih scenarija iz fimova nije sasvim jasno. ali se zapravo ubrzano približava. Naša upućenost u tu zavjeru im može poremetiti ostvarivanje planova. Zato sam sve ovo i napisao. 😉

  • bruce willis says:

    ja sam jedan od onih kojima nije lego, ja koji se prisilim odgledat sve do kraja ovaj sam izgasio nakon sat vremena, i imam osjecaj da nisam pogrijesio… -/10

  • Skyspy says:

    Film je odlican , interesantan i drzi paznju do samog kraja . Moja ocjena je 9. Interesantno, glavni glumac Eric kojegi i vi spominjete , niko nije oslovio tako cijeli film.

Leave a Reply

Your email address will not be published.