The New Daughter

Piše: Vanja

THE NEW DAUGHTER (2009.)

Režija: Luis Berdejo

Glume: Kevin Costner, Ivana Baquero, Gattlin Griffith, Samantha Mathis

Film u kojem glumi Kevin Costner, a kategoriziran je kao horror (mislim, film, … ne Costner), jednostavno je kombinacija koja se pogledati mora.

Prvo pogledati jedan zvanični trailer

Moćno, a?

Recept za izradu:

1)    Zaboraviti filmove strave i užasa, od „obiteljskom“ horrora, zombija, vampira, raznoraznih undeadova, da i ne pominjem aliene, Jasona, siročad, petke i slično (možda ne morate zaboraviti „Quarantine“…).

2)    Omjer sastojaka: 0.5 grama „Omena“, mrva „Poltergeista“, malo se očešat’ o “Exsorcist”, „Alien“ , u biti odokativno. Začiniti trailerom, staviti u pokvaren pretis-lonac, kuhati 5 minuta i poslužiti mlako i neposoljeno.

John James (Kevin Costner) dovodi malog sina Sama (Gattlin Griffith, „Changeling“) i kćerku Louisu, tinejdžericu (Ivana Baquero, maestralna u “Panovom Labirintu”) u novu kuću u južnoj Carolini. U startu nervira tipizirana američka priča samohranog oca (ponekad to bude i majka, no čudno, vrlo često jednog roditelja ukinu u startu). Gledatelj pomisli kako mama pjeva s anđelima, ali saznajemo da ih je napustila (s novim dečkom kidnula).

Louisa prvi dan škole nalijeće na klasični bullying od strane oblajhane balavice čije je mjesto zauzela – klasična obećativna naznaka nekog chick fighta? Mmmm! John upoznaje učiteljicu Cassandru (Samantha Mathis), očekujem nešto, ali je možda bilo jako strašno, pa je izrezano. Čik-fajt scena je urodila rezultatima, no izostala – možda je također bila strašna, a pošto je ovo horror,  isto završila izrezana.

Dok tata na katu razgovara s (valjda svojom) majkom o uspješnom začetku romana (ispisano čak „Poglavlje 1“ i član „the“ na zaslonu), Sam lupa po klaviru. Odjednom, uz vrisku iz prizemlja, slijeće i vidi u sinovim rukama sačmaru, bivši ju je stanar zaštek’o ili zaboravio. U klaviru. John naruži posrednika, a oko puške se razvija drama. Od očeva straha da dijete / puška slučajno ne opali, slušamo pretjerano i  Švarcija dostojno „lezi dolje“, te „baci je“, tomu slično. Puška na kraju samo paaaaada i … tsk, umalo pa spojler. Uf, zaboravila sam Marmeladu. Inače jestivi pripravak od voća, u ovom je sučaju to njihova narančasta mačka. U obilasku posjeda, a pošto je djecu razdužio u školi, John (ime koje se pamti…) odlazi zakopati rastavljenu pušku, pa nalazi Marmeladu, kakvom je i očekujemo u horror filmu nakon dvadesetak minuta. Cipi-ripi. Curiosity…? I tu završava priča oko Marmelade.

Iza kuće, klinci uskoro otkrivaju mjestu nepripadajuće brdašce na kojem će se igrati, a koje na neki način počne ospjedati Louisu.

Prljavština, kada, voda s naznakama krvi i woodo lutkica s paukom konačno mi tjeraju bilo na 60 (s dotadašnjih 32,5). Njeno sve čudnije ponašanje i učestali odlasci na brdašce, koja otac zabranjuje, nameću atmosferu kakvu očekujem. A već je prošlo sat vremena. John stalno nailazi na tragove blata, Louisa brata zanemaruje, sva je nešto – čudna. Naravno, priča ne bi bila takva da John u dućanu ne načuje „šššššššš“ o ženi, koja je u istoj toj kući ostavila kćerku i … „shut about that gossip!“.

Očinski zabrinut za brdsku zabavu kćerke, John dobija razoružavajući, a za gledatelja obećavajući odgovor od prodavca nekretninama: „…ma navodno samo neko indijansko groblje, pričaju ljudi…“ a ono gledatelji „wheeee“ k’o da će nova verzija „Poltergeista“. I tako Johnny otkriva negdašnje postojanje nekih „mound walkers“-a, a to su šetači iz tih brda. Ajde, može. (Koliko vremena je ostalo do kraja? Pssst… šuti i gledaj, sad će…) Bijeg na internet i potraga tipa „odnosi, otac, kćer, odrastanje, promjene, brda, šetači“ – ništa. Tu je Brižni otac, a valjda i načitan pisac, zna kako su ta groblja Indijanaca zafrkana. Kontaktira nekog super-povjesničara, pokušava saznati točno o čemu se radi, no… no.

E sad se zviždi i čeka Godota. A zatim, kad isti konačno stigne, film postaje totalno blesav. John poduzima drastičnije mjere, kao što su dovođenje babe-sitterice dok on završava – nešto. Ah, da, priču s ocem mame, s početka priče, koja je svoju kćer… Dakle… nerijetki gledatelj sad očekuje kako će baba (sitterica) tu biti neki presudni faktor, (poučeni „Rukom koja njiše kolijevku“) no sve to završava insubordinacijom prema ovlaštenoj čuvarici djece, a od stane Louise. Moment u kojem babac puši ispred vrata (nema iza, Amerika je to) moćan je i nagovještavajući. Konačno!!! Zvuci veprovskog urlikanja su prigušeni ali prisutni. Baba gasi cigaretu i žuri kako bi djeci pružila sitting – jer nešto je u brdu!!! Međutim, čudom su ulazna vrata zaključana, a ja, čemerna, gledam/slušam iznutra. „Sluuurp…. krkljrlkjlrljr… grhrlkejl… help me…. Zanimljivo je što se John nakon kraćeg vremena vraća doma i ulazi u kuću sa no problemo situacijom oko otključavanja. Kudikamo je veća fora što pred vratima nema ničega. Savršeno li je to, što traga ne ostavlja. Ili je redatelj zaboravio čega treba biti u horroru, reda radi ili je imao previše revno osoblje za održavanje čistoće. Pa makar ketchup… Tata juri k sinu, koji je, prestravljen, očito bio svjedokom nečega, ali nema to više veze ni s čim. Osim, možda, s krajem.

Nema smisla opisivati trenutke u kojima kćerka Johna pogledava već viđenim zacrnjenim beonjačama, a gledatelj očekuje kad će već progovoriti glasom Jamesa Earla Jonesa. Ili nešto. A učiteljica tu, hej, koju Louisa je po defaultu mrzi! Što ima tata i s kim… Ne mogu pričati o veprozvučnim prikazama, koje su mješavina murine, aliena i opake verzije E.T.-ja. Krajnji dojam je da su mitska indijanska brdašca tu ubačena tek da se opravda ili skuha nešto u filmu, a oko tog nečega – molim, recite mi ako vam se objasni ili bude imalo ikakvo. No, što će tata uraditi da spasi svoje mile i drage? Dopustiti da mu duhovi praiskona posrču svu energiju iz svjetiljke (i šire), skvičeći poput prehlađenih, ili eventualno – aliena u pubertetu? Da…

Traži čovjek krivicu redatelja, scenarija, svakoga. Mala Baquero očito ima štiha, no nije joj dato prostora. Costner – hm, poslije maestralnih, doduše, de Palminih „Nedodirljivih“ ili „Plesa s vukovima“ (čak i „Vodenog svijeta“, ali nećemo o bejzbolskim filmovima i „Kralju lopova“), očekujem natruhu kvalitete… kao, iznijeti će on film – forgeraborit. Dobar je on tata, da… ali u (čak amerikaniziranom!) „Orphan“-u, Vera Farmiga pojede ga za doručak u borbi da spasi obitelj, i to bez majoneze i kečapa. Ovo je neoprostiv utrošak vremena i živaca. A ako je poanta filma prodati besmislicu pod nešto, što „samo rijetki razumiju“, a ondak dobro. Samo nek’ mi netko javi. Na mail. 😉

Što mi se svidjelo u cijeloj ovoj „ajmo radit’ horror, usput ćemo skontat’ što će zapravo biti frka“ skalameriji, jesu kontinuirani sumorni tonovi koji cijelo vrijeme naglašavaju postojeće (ili nadolazeće) zlo. Ne bih (subjektivno) govorila da je skupo platiti kino-ulaznicu, već samo rental, videoteku, pa lijepo doma uživati u očajnoj osrednjosti ovog filma. Opet jesam!!! Amater sam, što ću, maaaaajko…(ovo se pjeva).

Jednostavno me (prečesto) isfrustrira neiskorišteni potencijal, isprazna razvučenost (pa nije to D. Lynch i „Tween Peaks“…) nečega što je (upitno i veliko „možda“) imalo potencijala za pravi film. A ako je ovo Costner odabrao za veliki come-back, e zbilja, stari…

Leave a Reply

Your email address will not be published.